Stojim mirno dok mi kamera skenira oko, nakon desetak sekundi skeniranja i unošenja slike šarenice u računalo, oficir nakićen gajtanima i pločicama s imenom postrojbe kojoj pripada, padobranskom značkom i sličnim drangulijama daje mi znak da stavim prst na mali aparatić da bi skenirao i otiske mojih prstiju. Nije to aerodrom JFK u New Yorku kroz koji se nositelji putovnica iz trećeg svijeta pokušavaju ugurati u najbogatiju zemlju na svijetu. Ne. Nalazim se Moc Bai - Bavet graničnom prijelazu između Vijetnama i Kambodže, a nacifrani soldat koji petlja oko računala kako bi spremio skenirane otiske mojih pristiju pripadnik je vojske Kraljevine Khmera ili jednostavnije rečeno - ulazim u Kambodžu, jednu od najsiromašnijih zemalja trećeg svijeta. Dok nakinđureni vojnik, koji me podsjeća na vratare u ruskim hotelima s dekoracijama vojskovođa, stišće tipke na računalu i moji otisci prstiju i slika oka putuju prema nekoj udaljenoj bazi podataka, pada mi na pamet kako te slike možda putuju u središte CIA-e ili neke slične organizacije. U protivnom ne vidim nikakvog smisla u toj opremi na granicama, koju je Zapad donirao jezivo siromašnoj Kambodži, kad ima stotine drugih stvari koje su daleko potrebnije. Viza za Kambodžu ionako se kupuje na granici, a da je gužva za ulazak u tu zemlju - nije!
Foto: Jasmin Krpan
Umjetnost mitologije
Većina putnika koji autobusom idu iz Saigona u Vijetnamu do Phnom Pehna ili su Vijetnamci ili Khmeri. I jedni i drugi uglavnom putuju “poslovno”. Moj poznanik iz Saigona kupio je motor za svoj motocikl u Phnom Penhu jer mu je, tako mi je rekao, to bilo povoljnije, a suputnica u autobusu za Phnom Penh motocikl je kupila u Saigonu jer kaže da joj je to bilo povoljnije? Čudni su putovi trgovine u jugoistočnoj Aziji. Možda je jedan od ključeva tog misterija i u neobičnom radu carinske službe na granici. Moj suputnik na putu do Phnom Penha, prijatelj iz Zagreba, Malden Gajski koji me došao posjetiti u Saigon, s priličnom zbunjenošću promatra kako to izgleda. Umjesto uobičajenog kopanja po stvarima onih koji idu s jedne strane na drugu carinik sjedi za stolom koji je postavljen na kolniku ispred granične rampe.
Foto: Jasmin Krpan
- Hej - kaže Mladen - pa oni otvoreno bez ikakvog skrivanja daju cariniku novac.
- A, da što će - odgovorim Mladenu - ovako je lakše i jednima i drugima i ne stvara se gužva.
Svak zna što je kupio i nosi na drugu stranu granice pa u skladu s tim cariniku daje novac bez zapisnika carinske deklaracije i potvrde plaćanja. Valja tu biti pošten jer ako carinik na osnovi odijela, vozila, motora, ili rjeđe automobila, procijeni da je imovinsko stanje dotičnog bolje od onoga što je priložio, stvar bi mogla loše završiti po škrticu. Ovako su svi zadovoljni, nema kopanja po prtljazi, carinska “pristojba” je prihvatljiva, a osobni prihodi carinskih djelatnika znatno su poboljšani i svi su sretni. Zadovoljni pojedinci preduvjet su za državu blagostanja, pa bila ona i jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Zadovoljni su i zapadni donatori koji su granične prijelaze Kambodže opskrbili najsuvremenijom elektronikom za kontrolu prelaska granice, kao i proizvođači te opreme. A možda i netko treći.
Foto: Jasmin Krpan
Hoteli za strance
Udaljenost između Saigona i Phnom Penha je 280 kilometara, a put autobusom traje solidnih sedam sati. Odmah nakon graničnog prijelaza, kad se prođe pokraj novoizgrađenog kompleksa luksuznog hotela i kockarnice u koji, daleko od očiju vladajuće komunističke partije, dolaze kockati bogati Vijetnamci, počinje Kambodža, ali ona prava, ne Kambodža koju vide strani turisti koji stižu avionima i ispijaju koktele uz bazene u hotelima za strance. Ako ste veliki fan filma “Apokalipsa danas“ Francisa Forda Coppole, imat ćete osjećaj kako ste ušli u filmske scene.
Ovaj dio puta do Phnon Penha iz pravca Saigona put je kojim su prolazile brojne vojske i sijale smrt sa zemlje i iz zraka. Od američkih bombardera, Crvenih Khmera, pa sve do invazije vijetnamske vojske 1978. koja je srušila režim Crvenih Khmera i instalirala sebi prijateljsku vlast. Vijetnamska vojska ostala je u Kambodži punih deset godina, što je rezultiralo današnjom netrpeljivošću stanovnika Kambodže prema vijetnamskoj manjini u Kambodži i posljedičnim povremenim krvavim pohodima na lokalne Vijetnamce. Zbog svega toga dio Kambodže iz pravca Saigona prepun je mina i neeksplodiranih avionskih bombi i drugih opasnih stvari. Već kod prvog zaustavljanja autobusa, na trajektu kojim se prelazi golema rijeka Mekong, nailazi se na ljude, među kojima su i djeca, koji su zbog mina ostali bez ruku ili nogu.
Foto: Jasmin Krpan
Trajekti koji voze preko Mekonga velike su krntije i, gledano medijski, pripadaju kategoriji generatora vijesti koji se pojavljuju povremeno u dnevnicima na hrvatskim televizijskim programima iz žanra poplava, potonuća brodova i sličnog iz trećeg svijeta. No zato gastronomska ponuda na trajektima na Mekongu daleko nadmašuje ponudu na, primjerice, hrvatskim trajektima na Jadranu. Ima tu svega, od specijaliteta s roštilja, preko plodova džungle i mora, do svježeg tropskog voća. Naravno, nema restorana, već naprosto ljudi koji žive uz rijeku ukrcaju se na trajekt sa svojim improviziranim kuhinjama pa na trajektu peku, kuhaju i prodaju. No kako je tih kuhara više nego trajekata, postoje nepisana pravila među njima; jedni te isti nisu stalno na trajektu, nego se po cijeli dan ukracavaju i iskrcavaju s trajekta da bi svatko imao svoju priliku. A da u tome bude reda brine se lokalni policajac, naravno uz naknadu. Kad se autobus spusti s trajekta, začas ga opkole novi prodavači svega i svačega. Među prodavačima prorade tada i laktovi da bi se doprlo do potencijalnih mušterija. Borba za opstanak u siromašnoj Kambodži nije nimalo nježna.
Cesta od Saigona prema Phnom Penhu glavna je prometnica u Kambodži. Ona je jedini kopneni spoj koji vodi od Saigona u Vijetnamu do Bangkoka u Tajlandu, dva ekonomski najmoćnija grada u Jugoistočnoj Aziji. U Kambodži spaja Phnom Penh i Siem Rep, gdje se nalazi Angor wat, najveći sakralni kompleks na svijetu i turistički centar Kambodže. Iako je Angor wat zaista lokalitet ravan Keopsovoj piramidi, turizam u Kambodži, ako ga usporedimo s Dubrovnikom, nije razvijen. Glavna ekonomska djelatnost je prodaja jeftine radne snage u tvornicama.
Život u bijedi: siromašni se dolaze okupati navečer kada se zalijevaju javne površine (Foto: Jasmin Krpan)
Potplaćeni radnici
Nakon prelaska Mekonga počinje dio gdje su smještene mnogobrojne tvornice u kojima se šije, lijepi, montira mnoštvo toga što se prodaje i u hrvatskim trgovinama. Na prašnjavoj cesti vide se brojna vozila natrpana ljudima. Prizori koji podsjećaju na scene odlaska na radne akcije iz socrealističkih filmova iz bivše Jugoslavije. Neupućeni bi pomislio kako je riječ o grupnom odlasku na neku budističku svetkovinu. No likovi na vozilima, s licima koja ne izgledaju kao izletnička, radnice su i radnici u tvornicama. Najbrojnije su tvornice u kojima se šije odjeća za mnoge svjetske marke. Mjesečna plaća bila je 100 dolara. Dan prije našeg dolaska u Phnom Penh počele su demonstracije tvorničkih radnica i radnika sa zahtjevom da se plaća poveća. U sukobima s policijom i batinašima stranke na vlasti poginulo je troje prosvjednika. No to je bila premala vijest da bi doprla do europskih medija. S vremena na vrijeme neko od tih pretrpanih vozila kojima je davno istekao rok trajanja krepa i ostane uz cestu. Autor ovih redova zajednom s prijateljom Mladenom imao je čast da i autobus kojim smo putovali, u kojemu smo bili jedini stranci, doživi istu sudbinu. Pumpa za hlađenje vodom otišla je k vragu.
Kako servisne stanice i slični kerefeci nisu prisutni uz ceste u Kambodži, putovanje se nastavilo u fazama. Kad bi temperatura motora dosegla kritičnu razinu, vozač autobusa stao bi i s kantama vode zalijevao motor da se ohladi. Kako smo putovali uz Mekong, vode je bilo na sve strane. A brojna zaustavljanja poslužila su za pobliže upoznavanje s putnicima te obavljanje, onako lagano, uz cestu, male nužde dok su kambodžanske suputnice istu radnju obavljale u zaklonu bujnog raslinja te, zahvaljujući tropskom suncu, stjecale bakreni ten.
Foto: Jasmin Krpan
Pobijeni ili istjerani
U Phnom Penh stigli smo u noći. Grad koji je prije Crvenih Khmera imao oko dva milijuna stanovnika Crveni Khmeri su 1975., nakon što su ga osvojili, sveli na nula stanovnika. Prvi put u povijesti jedan je grad u potpunosti ispražnjen i većina njegovih stanovnika je pobijena ili je završila u logorima na prisilnom radu.
Phnom Penh se od toga nije oporavio ni danas. Dolazak u Phnom Penh iz Saigona ili Bangkoga u kojima život pršti 24 sata dnevno pravi je šok. U večernjim satima ulice bez javne rasvjete sablasno su prazne. Jedini osvijetljeni dio grada je pokraj kraljevske palače uz obalu Mekonga. Tu su hoteli u kojima odsjedaju stranci i šetnica uz obalu. Ostatak grada zavijen je u tamu i tišinu. Da usred zime nije vruće čovjek bi pomislio kako se nalazi u nekom gradu u zabačenoj istočno europskoj provinciji. I zlatne tornjeve pagoda proguta tama. Trava u parku pred kraljevskom palačom zalijeva se pa najsiromašniji s večeri dolaze i peru se vodom iz gumenih crijeva za zalijevanje.
Foto: Jasmin Krpan
Phnom Penh za razliku od Saigona i Bangkoka ne privlači turiste. Ne one uobičajene. No zato je meka za neuobičajene. Osim što je Phnom Penh poznat i po najjeftinijim mladim djevojkama koje “rentaju” ostarjeli Europljani, Amerikanci i Australci, te mjesto gdje Europljani s određenim problemima u glavi dolaze za male novce pucati iz kalašnjikova i ispaljivati protutenkovske projektile, mjesto je to i gdje dolaze pedofili. Neki od “najpoznatijih” engleskih pedofila lovište su pronašli u Kambodži.
Jedan od takvih je i Richard W. Fruin, u Engleskoj osuđeni pedofil, uhapšen u Phnom Penhu nakon što ga je majka dječaka od 10 i 11 godina prijavila policiji kad je shvatila što Fruin radi njezinim sinovima. Zbog silnog siromaštva, i kad bivaju uhapšeni, pedofili često prolaze bez kazne jer roditelji djece u zamjenu za novac odustaju od tužbi. S pet tisuća dolara dâ se riješiti sve, od roditelja do policije. No zato ponekad na ulicama Phnom Penha ljudi sami uzimaju pravdu u svoje ruke pa zatuku stranca do smrti.
Foto: Jasmin Krpan
Tri milijarde dolara, koliko iznosi prihod od tekstilne industrije u Kambodži, završava u malobrojnim rukama. Prvenstveno onih na vlasti. Kambodža je formalno kraljevina, ali je to je više za ukras prema van, a stvarni vladar Kambodže je premijer Hun Sen, bivši Crveni Khmer, kojega su na čelo države instalirali Vijetnamci nakon invazije. Kao i većina vlastodržaca u tom dijelu svijeta, za nasljednika je pripremio svog sina. S oporbom se ne libi razgovarati uz pomoć vojske i stranačkih batinaša, što mu omogućuje da je na vlasti dulje od 25 godina. Siromaštvo koje vlada na ulicama Phnom Penha često, u vizualnom smislu, prekidaju prolasci luksuznih Lexus automobila.
Foto: Jasmin Krpan
Zemlja s tri lica
U Lexusima najčešće sjede članovi brojnih međunarodnih nevladinih organizacija čija je uloga da pomognu Kambodži da se izvuče iz bijede. Iako su već desetljećima u Kambodži i stotine milijuna dolara su se slile u tu zemlju, rezultata je malo.
A nevladinih organizacija u Kambodži je bezbroj. Cinik bi rekao da je ubaciti se u neku od tih organizacija ravno dobitku na lutriji. Živjeti u vili s bazenom i voziti se u Lexusu te s vremena na vrijeme ići u Saigon na provod ili u Bangkok u šoping, ili povremeno odvesti donatore do Angor wata, glavni im je dio aktivnosti ako je suditi po rezultatima njihova rada.
S njima i bez njih Kambodža je zemlja s tri lica - tužnim, siromašnim i onim prepunim ožiljaka ratova i prošlosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....