ZAGREB - U doba krize i recesije u kojemu se neupitno nalazimo sve češće i u sve većim razmjerima dolazi do jedne od najvećih posljedica nezaposlenosti, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj - odljeva mozgova (engl. brain drain).
Ino Bešker, skriboman i veliki novinarski autoritet, u svojoj bi rubrici “Riječ dana” taj pojam vrlo vjerojatno definirao kao: “specifičan oblik migracije stanovništva koji se odnosi na odlazak studenata ili znanstvenika u strane zemlje zbog stručnog usavršavanja, odnosno pronalaska posla”, ali posljedice “odljeva mozgova” daleko su širih razmjera nego što bi se to po samoj definiciji dalo zaključiti.
Imaju vrlo negativan, pa čak i poguban učinak na društvo u kojemu je ta pojava prisutna.
Upravo zbog toga, revoltiran i postupcima Vlade Republike Hrvatske, koja vezano uz to pitanje, osim stava kako to nije dobro i da tome treba stati na kraj, konkretno ne poduzima ništa, ili da ipak ne budem tako strog - poduzima vrlo malo - znao sam, kad sam prije par dana u novinama pročitao: “Franka Batelić poručuje: Zbogom svima, idem u Ameriku...” da ako ne želim da ova višestruko talentirana, iznimno inteligentna mlada djevojka (u što sam se prilikom ovog intervjua uvjerio) anđeoskog glasa, koja u sebi nosi “pobjedničku česticu” zahvaljujući kojoj pobjeđuje na svakom natjecanju na kojemu sudjeluje (od Showtimea, pa sve do “Plesa sa zvijezdama”), već početkom kolovoza spakira kofere i otputuje na Berklee College of Music u Boston, moram brzo djelovati!
“Ne sjećam se da ti je smetalo kad su mladi informatičari iz MIOC-a najavili svoj odlazak na studiji u Ameriku...” dobaci mi prijatelj Marcel znajući da sam vođen mnogo sebičnijim razlozima nego što to prezentiram i da zapravo već dulje vrijeme maštam o svom kratkom prezimenu uz Frankino lijepo ime s kojim nije ni mogla postati ništa drugo nego - zvijezda!
Franka Batelić je na svoje veliko veselje, a na moju tugu, uspjela proći strogu audiciju za vokalne izvođače na Berklee College of Music, gdje je lani već bila na ljetnom semestru, i ako moj plan da je pozovem na piće na kojemu ću je nagovoriti da ipak ostane u Hrvatskoj - jer eto, mogli bismo svaki dan tako uživati u zajedničkom piću pa šta bude - ne uspije, već početkom kolovoza popularna mlada pjevačica spakirat će kofere i otputovati u Boston na godinu i pol.
“A možda i dulje...” Franka će zagonetno dodati poslije, kad sjednemo na piće.
---
Rekao bih da sam na Franku bacio oko još onda kad je pobijedila na Showtimeu, jednom od prvih, ako ne i prvom pjevačkom natjecanju, ali kako je ona tada imala samo 15 godina - ja to neću reći, a bogami ni napisati.
Radije ću se prisjetiti drugog puta, prije otprilike dvije godine, kad mi je s naslovnice Glorije Frankino nasmiješeno lice drugi put ušlo u život. U tom intervjuu Franka je otkrila da se preselila iz Labina, zapravo Rapca, u Zagreb, gdje uz svoju pjevačku karijeru namjerava upisati i fakultet.
Slika objavljena u Gloriji uz taj tekst prikazivala je Franku kako ispija kavu na Britancu, što je uzrokovalo to da sam - zahvaljujući svakodnevnom sjedenju po kafićima na Britancu ne bih li je negdje ugledao - roknuo godinu na fakultetu ko Mirko Filipović nakon Gonzagina udarca.
Drugi put sam pao godinu kad sam doznao da je Franka upisala Zagrebačku školu ekonomije i menedžmenta (ZŠEM) koja se, gle slučajnosti, nalazi upravo u mom kvartu.
Provodio sam dane i noći u Vagabondu, kvartovskom kafiću i omiljenom okupljalištu studenata ZŠEM-a, ali kako u tom trenutku nisam znao da se Franki taj fakultet nije ni malo svidio, te da se odlučila ispisati i dogodine upisati Pravni fakultet, osim već spomenutog pada godine, ničim drugim se ne mogu pohvaliti.
Pogotovo ne upoznavanjem s Frankom koju u te dvije godine života u istom gradu, unatoč velikom trudu, nisam ni jednom sreo.
---
Godinu dana izgubio sam čekajući je na Britancu, pa godinu dana čekajući pred Vagabondom.
U međuvremenu su neki mnogo lošiji studenti od mene već diplomirali, no sada nakon što sam preko Nedjeljnog Jutarnjeg dogovorio intervjuu s njom u povodu singla “On Fire” koji bi trebao izaći sljedeći tjedan, a zapravo u povodu moje optimistične ideje da ću joj se svidjeti i da će zbog mene ipak odlučiti ostati, kad sam je ugledao kako me čeka na dogovorenom mjestu (nek sad ona malo čeka, op. a.), znao sam da se isplatilo izgubiti tolike godine!
Sitno, krhko tijelo savršeno se ocrtavalo ispod bijele potkošulje i uske suknjice koja je dopuštala pogled na lijepe mršave nožice od kojih sam teško odvajao oči.
“Dobar šešir”, rekao sam ne želeći ispasti primitivna seljačina, što inače jesam, koja će prvo pohvaliti lijepe noge.
“Hvala”, rekla je veselo i razigrano poklanjajući mi predivan širok osmijeh.
“Znam taj smešak...” rekao sam pretpostavljajući da svi gledaju Big Brother u istoj mjeri ko i ja, no kako sam po njezinu zbunjenom pogledu shvatio, nije upoznata s tim Nemešovim hitom.
“Oprosti što se nisam stigao obrijati, brat mi je magistrirao...” brzo sam promijenio temu.
Iako smo se dogovorili na Cvjetnom trgu kod kokičara, preko puta ulaza u Benetton, a to je bilo samo kako bi centrom grada, pokraj Maraschina i Bavarije, mogao prošetati s prelijepom Frankom, i na taj način skrenuti pozornost i ostalih prelijepih gradskih djevojaka na sebe, nisam imao namjeru tamo ostajati.
“Hoćemo se malo maknuli iz ove gužve i od ovih paparazza koji te očito uznemiruju...” predložio sam joj pokušavajući što bolje ispasti na slikama.
“Genijalna ideja!” obradovao ju je moj prijedlog i uputili smo se, naravno prolazeći pokraj Maraschina i Bavarije, prema vinoteci Pantheon u Tomićevoj ulici, odmah lijevo prije uspinjače.
Glavni razlog što sam izabrao upravo to mjesto, osim intimne atmosfere, prelijepog ugođaja i zbilja izvrsnog izbora vina, jest to što osobno poznajem vlasnike pa se ne izlažem opasnosti da se konobari prema meni ponašaju kao “gluha krmad” koja će me pustiti da na narudžbu čekam i po pola sata, što mi se na drugim mjestima često znalo događati, samo kako bi mojoj pratnji pokazali da su veće “face” od mene...
Zapravo, inače mi to i ne smeta jer uglavnom izlazim s takvim akrapima da me ne zanima što misle, čak bih i volio da me ostave i odu s konobarom, ali kako je ovo jedinstvena situacija da sam s ovako lijepom, uspješnom i glazbeno nadarenom djevojkom, koja uza sve to u sebi nosi i onu “pobjedničku česticu” koju sam ranije spominjao, a zahvaljujući kojoj je ove godine upisala i Pravni fakultet u Zagrebu, te prije koji dan položila vozački iz prve, od iznimnog mi je značaja bilo da sve, barem s ugostiteljske strane, besprijekorno funkcionira.
Pravni fakultet ti je jedan divan fakultet...” pokušao sam joj u skladu sa svojim planom da je zadržim u Hrvatskoj slagati.
“Znam i sigurna sam da ću ga jednog dana završiti, ali trenutno sam zamrznula prvu godinu kako bih se u potpunosti mogla posvetiti Berkleeju, a kasnije ćemo vidjeti”, srezala me odmah u startu i nastavila: “Lani sam tamo bila na ljetnom semestru i osim što sam se opustila, dodatno sam si povećala samopouzdanje. Tamo je velika konkurencija, kad te netko pohvali, postaneš svjestan da uistinu nešto i vrijediš”, rekla je sva ponosna na sebe, a ja sam osjetio da je pravi trenutak da ubacim kompliment.
“Pa to ja oduvijek znam, pratim te još od Showtimea. Mama i ja smo vrijedno glasovali za tebe!”
Tek kad sam to izgovorio, shvatio sam da bih možda ispao veća muškarčina da nisam spominjao mamu, no sad je već bilo kasno, a i Franka je, na svu sreću, prešla preko toga kao da ništa nisam ni rekao.
“Ma dobro to, ali te američke pohvale su mi baš trebale jer sam u Hrvatskoj, nažalost, percipirana kao zgodna mlada cura koja nešto pjeva i pleše, što mi je ponekad velik teret jer mislim da mogu i znam više.”
Uviđajući da je Franka zapravo u pravu što se tiče odlaska na studiji u Ameriku i istovremeno shvaćajući da se ne mogu sjetiti ni jednog razloga zašto je Pravni fakultet za nju bolji izbor, odlučujem naručiti još po jednu čašu vina ne bih li joj smanjio kriterije, pa joj se možda čak i svidim.
U tom slučaju, da joj se svidim, ja bih bio dobar razlog da odmrzne godinu i odmah dođe na pravo, jer kako stvari stoje, ja ću tu ostati još samo koju godinicu. Ali ni druga čaša vina nije je zavarala što se mene tiče, a ni što se tiče moje laži da ću na pravu ostati “još samo koju godinicu”.
“Na prijemnom smo pjevali skladbu koju smo sami pripremili, a ja sam pjevala jednu na talijanskom, zatim smo improvizirali na jazz i blues, testirala se ritmika, solfeggio, melodika, glazbena teorija i onda još polusatni intervju...” nastavila je Franka ponosno opisivati kako su je primili na to prestižno sveučilište, a ja sam se sve manje bavio sobom i činjenicom da mi je žao što Franka odlazi a da nisam ništa uspio kod nje, na ljubavnom planu, i da nije pokazala nikakav, pa ni onaj najmanji interes za mene koji pokaže svaka žena prema ovako markantnom muškarcu. I postajalo mi je drago zbog nje jer sam vidio da ima zdravu i pametnu sliku o sebi, svojoj karijeri i putu kojim želi da njezin život ide.
Bilo mi je žao uvidjeti da je nisam na tom putu, nisam zapravo ni na istom kontinentu, ali upoznavajući Franku uz dvije čaše vina u romantičnoj atmosferi vinoteke kod uspinjače, odustao sam od gluposti koje sam zagovarao na početku priče, kad sam se žestoko bunio protiv “odljeva mozgova” i prilike ovako mladih, ambicioznih i doista višestruko talentiranih ljudi da se dokažu i usavrše na drugom, puno većem, bogatijem, ali i zahtjevnijem tržištu nego što je ovo naše učmalo, gdje je, kako Franka dobro primjećuje, važnije tko je s kim popio piće na shpitzi,
Nemojte me krivo shvatiti. Ako Pišekica, Lana Baneli, Jelena Rozga ili neka slična ljepotica isto odluči otići iz Hrvatske, sigurno ću se ponovno staviti na raspolaganje da za dobrobit države to pokušam spriječiti, no iako sam ovaj put u tome bio bezuspješan, drago mi je zbog toga jer sam siguran da će Franka u Americi rasturiti i pomesti sve pred sobom kao što to ovdje kod nas čini od svoje petnaeste godine, a da se ne bavi time ko s kim sjedi na shpitzi.
“I? Planiraš li se ikada vratiti?” pokušavam se uloviti za slamku spasa da će mi se možda ponovno ukazati prilika da popijem čašu vina sa svojom, nakon ovog intervjua, sigurno najdražom pjevačicom.
“Sam studij traje četiri godine, ali ljudi tamo odlaze na jedan, dva ili tri semestra, onoliko koliko smatraju da im je potrebno. Za sada sam isplanirala da odem na tri semestra, dakle studentsku godinu plus ljeto”, rekla je budeći u meni veliku nadu, no istom brzinom je i gaseći:
“No, vidjet ću kako će se stvari razvijati, ako mi dobro krene, možda ostanem i dulje.”
Svatko tko je imalo upoznat s likom i djelom Franke Batelić, pa makar preko ovog teksta i nametnute teze o “pobjedničkoj čestici” koju nosi u sebi, zna da nikako drukčije već dobro Franki i ne može krenuti u Bostonu.
“Onda se vidimo za najmanje četiri godine...” rekao sam dajući joj do znanja koliko sam uvjeren u njen uspjeh. Zaželio sam joj sretan put u Ameriku, ali i u London u koji, kako mi je rekla, ide u subotu.
“Hvala, ali to što u nedjelju nisam u Hrvatskoj ne znači da možeš pisati što god hoćeš, jednom sam usred Manhattana pronašla Jutarnji list u nekom bircu. Zamisli samo kako ću ga lako pronaći u Londonu i poslati ti ljutiti SMS ako ne budem zadovoljna”, izrekla je svoje simpatično upozorenje uz magičan osmijeh nakon kojeg se više nisam osjećao kao netko tko je upozoren, već kao netko tko je zaljubljen i u iskušenju da napiše nešto čime neće biti zadovoljna. Samo da bih dobio još jedan SMS od Franke. Pa makar i ljutiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....