GANGSTER NA KAPTOLU 'Dilao sam i mlatio ljude, a sada živim od priča o svom preobraćenju'

Mačeta u posebno krojenom džepu kožne jakne, bokser i šake do prije 20-ak godina bili su osnovno sredstvo za rad Johna Pridmorea, visokog, krupnog, ćelavog Londonca. Njegov posao bili su utjerivanje dugova, trgovina drogom i nadzor dilanja po klubovima West Enda, a reputacija opakog razbijača bila je glavni adut, koji je valjalo graditi i braniti krvavim obračunima, priča nam s londonskim naglaskom Pridmore. No, nakon jedne kobne noći, kada je, zapravo iz čista mira, gotovo ubio čovjeka, spoznao je Boga.

Kodeks nasilnika

Danas Pridmore, bivši londonski gangster, kako se sam predstavlja, putuje svijetom dijeleći svoje iskustvo i promovirajući svoje knjige. Prošle je godine bio u 16 zemalja, ove ih je već obišao devet, a sada je u Hrvatskoj, gdje promovira prvu od svoje tri knjige, nedavno prevedenu na hrvatski pod naslovom “Ispovijest londonskog gangstera”. Našli smo se na Kaptolu, Pridmore se veselio sunčanom danu i putu u Split. Izgleda upravo onako kako bismo očekivali od reformiranog gangstera.

- Sa 27 godina imao sam sve: dobar stan u centru Londona, sportske automobile, više novca nego što sam mogao potrošiti. Sudjelovao sam u velikim poslovima s drogom, uvozio tone kokaina. Vodili smo dosta klubova u West Endu u kojima smo prodavali drogu. Ako bi netko pokušao unijeti svoju drogu u te klubove, mi bismo se pobrinuli za to - otkriva nam Pridmore. Da bi održao reputaciju, koja je ključ preživljavanja u tom svijetu, nasilje je moralo biti odgovor na svaki povod, makar to bio i pogrešan pogled.

Jedna kobna svađa počela je tako što je u prolazu u kafiću nekoga očešao ramenom. Uslijedila je svađa, tučnjava s razbijanjem krigli o glavu, a John je uboden nožem. Krenuo je u osvetu naoružan pištoljem, upavši u stan “krivca”, izvjesnog Irca Murphyja, prijetio je njegovoj ženi i djeci da bi mu otkrili gdje je. Murphyja je kasnije premlatio (i to pred sinom), a nekoliko dana kasnije i njegova oca kad mu je prigovorio.

- Bio sam vrlo bogat, ali i vrlo prazan iznutra, pa sam i sam tražio ispunjenje u drogi. Koristio sam crack i pušio travu kao da će je nestati - kaže danas John Pridmore.

U knjizi Pridmore opisuje iskustvo s drogom.

- Sjeti se najveće radosti koju si ikada osjetio pa pomnoži s tisuću; tako izgleda ushićenje koje ti pruža crack. Od njega se osjećaš nadljudski moćno - objašnjava Pridmore.

- Pio sam puno. Bio sam promiskuitetan. S jednom sam djevojkom živio šest mjeseci, a ona nije o meni posljednjeg dana znala ništa više nego prvog dana jer sam se toliko bojao dijeliti osjećaje ili biti s nekim intiman - priča nam na Kaptolu Pridmore. Navodi prilično predvidljive razloge za kriminal: traume razvoda i obiteljskog nasilja i utjecaj vršnjaka.

- Odrastao sam okružen ljubavlju, bio sam kršten u katoličkoj Crkvi, ali nisam bio odgajan u vjeri. Kad sam imao deset godina, jedne sasvim obične večeri došao sam kući i roditelji su mi rekli da izaberem s kim želim živjeti jer se razvode. Mislim da sam u tom trenutku donio podsvjesnu odluku da više neću nikoga voljeti - prisjeća se Pridmore.

Majka je, kaže, doživjela živčani slom te je bila smještena u psihijatrijsku bolnicu. Otac se ponovno oženio, a njegova pomajka je smatrala da je “najbolji način za odgajanje djece da ih se svaki dan mlati”.

Kriminalac u trinaestoj

- Kad sam imao 13 godina, počeo sam krasti jer sam htio da netko primijeti bol koja me obuzimala, a kako je moj otac bio policajac, to je samo pojačalo batine.

S prijateljima je provaljivao u škole i tvornice, krali su novac.

- Sa 15 godina završio sam u popravnom domu, a meni je tamo bilo bolje nego kod kuće. Nije bilo nikakvog nasilja. Zato sam i napustio kuću kad sam imao 15 godina, a kako su jedine moje kvalifikacije bili krađa, to sam i radio - kaže Pridmore.

Sa 19 je opet bio u zatvoru.

- Završio sam u samici. Bio sam poput zatvorene životinje. Izašao sam odande bjesniji nego ikad i počeo raditi kao izbacivač u East i West Endu. Upoznao sam tipove koji su imali sve najbolje: aute, djevojke, novac. Kad bi ušli u kafić, sve bi stalo. U svojoj naivnosti želio sam imati tu snagu i počeo sam raditi za te ljude - priča Pridmore.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg