Prošlo je točno godinu dana, 21. veljače, otkad je pred proeuropskim protestom buntovnog Majdana, u jednoj vrsti puča, sada već zaboravljeni i diskreditirani ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič, spašavajući (navodno) goli život te nekoliko milijardi skuckanih dolara tijekom četverogodišnje vladavine, dao petama vjetra bježeći brodom ruske Crnomorske ratne mornarice u Rusiju, gdje se smjestio i uglavnom nikog ne zanima. Bio je to kraj višemjesečnih (od kraja studenog 2013. godine), pod kraj i krvavih prosvjeda, ali i dramatični početak druge radikalne faze ukrajinske tragedije - koja je uskoro dostigla klimaks: prvo ruskom aneksijom Krima (ožujak 2014.) te potom i žestokim i krvavim ratom koji je zahvatio istok zemlje, odnijevši u tih manje od godinu dana (sukob se rasplamsao negdje u svibnju 2014. godine) od sedam do, neki kažu (primjerice podaci njemačke obavještajne službe) čak pedesetak tisuća mrtvih s obje strane uzavrele “bratske” bojišnice.
Novo primirje
Trenutno, ovih varljivih zimskih dana zavladalo je novo primirje s posve neizvjesnom budućnošću. U Minsku je pod zapovjedništvom europskog dvojca Angela Merkel - Francois Hollande te uz ruskog i ukrajinskog predsjednika Vladimira Putina i Petra Porošenka, potpisan Sporazum koji bi, u optimističnoj varijanti, trebao donijeti konačno razrješenje kompliciranog sukoba. No, iako je na terenu trenutno zavladalo, kakvo-takvo, primirje, nitko se ne usudi prognozirati koliko će ono trajati (sve zainteresirane strane imaju veće ili manje razloga i da ga održe, ali i da ga naruše), a pogotovo što će ono donijeti kada se sjedne za pregovarački stol oko budućeg ustroja pobunjeničkih regija. Taj pregovarački stolac će izgledati poput inkvizicijskog stolca sa šiljkom, pogotovo za ukrajinsku stranu. Dakle, ako budemo podrazumijevali (kao u nekom neuvjerljivom SF-u) da će se obje strane, ukrajinska i proruska-ruska, pridržavati šutnje oružja, onda slijedi završna epizoda ukrajinske trakavice koja se može oduljiti - to je pitanje teritorijalnog i političko-administrativnog preustroja istočnih regija Ukrajine.
Iako Moskva inzistira na federalizaciji zemlje, u Kijevu na taj termin dobiju osip i nervozne tikove. Sam predsjednik Petro Porošenko je kazao da je Ukrajina bila i jest unitarna država i “takva će i ostati”.
Naime, kako kaže ukrajinski politolog Petro Oleščuk, Porošenko zbog vlastitog političkog opstanka ne može pristati na to jer je prihvaćanje federalizacije na kremaljski način “kraj Ukrajine kao suverene države”. I to je glavna i nepremostiva muka sadašnje kijevske vlasti i veliki mlinski kamen oko vrata jer je stvarno na pladnju buduće funkcioniranje države kao “punokrvne” ili pak osakaćene i upitne državotvorne funkcionalnosti koja se u svakom trenutku može distribuirati. Ukrajina u slučaju takve realizacije teško da može biti država koju bi netko rado primio u NATO ili EU te koja bi za dulje vrijeme postala “vječno” potencijalni remetilački faktor.
Zato ovo nepouzdano primirje nije ni uvertira, a kamoli neki važniji čin ukrajinskog začaranog kruga koji tek slijedi.
- Porošenko neće i ne može pristati na federalizaciju pa ni autonomiju pobunjenih regija jer će to izazvati burnu reakciju ukrajinske javnosti koja može destabilizirati vlast - kaže Oleščuk dok analitičar Jurij Timčuk pita - tko bi se tako što usudio potpisati?
Pitijsko pitanje za Ukrajinu glasi - je li federalizacija rješenje ili cesta prema ratu do istrebljenja. Naime, u slučaju da se sadašnje primirje prekrši, teško je uopće reći u kojem smjeru bi se razvijali daljnji događaji, pogotovo što su neki skloni u tom sukobu tada vidjeti jezgru nekog novog općeeuropskog rata.
Mogućnost veta
Oleščuk smatra da je najviše što Kijev može ponuditi određena samouprava pobunjenih krajeva, pristajanje na ruski kao službeni jezik te neki drugi ustupci poput mogućeg veta na izbor mjesnog tužitelja ili šefa policije te pristajanje na nekim širim, posebnim “međugraničnim” ekonomskim odnosima s Rusijom.
Oleščuk se najviše pribojava “dvosmislenih formulacija” koje će svaka strana iščitavati po svome, a u suštini mogu biti u nukleusu novih problema.
No, da Kremlj ima u glavi samo jedan cilj - što više vezati nemirne regije uz sebe - pokazuje i najava Dmitrija Muratova, glavnog urednika moskovskog lista Novaja gazeta, koji će u broju od srijede, 25. veljače, objaviti Putinov plan oko Ukrajine (još iz 2014. godine) koji su, kako kaže, dobili iz vrlo povjerljivih kremaljskih izvora. U naznakama koje navodi Muratov, koji škakljaju javnost, navodi se da “će se tražiti federalizacija ili čak konfederalizacija Ukrajine” do te mjere da bi se pobunjenim regijama, odnosno “federalnim jedinicama” omogućilo da samostalno ulaze u političko-ekonomske asocijacije, poput ruskog Carinskog saveza te u nekoj kasnijoj budućnosti čak “otvorena mogućnost pripajanja Rusiji”.
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....