GRČKA JE UGASILA JAVNU TELEVIZIJU. MOŽE LI HRVATSKA? Plaćamo pretplatu 960 kuna godišnje, a HRT zbraja gubitke

Zagovornici postojanja javne televizije mogli bi reći kako postoji potreba za objektivnom i nepristranom televizijom. Da većina Hrvata treba HRT kao pružatelja točnih informacija te zbog dokumentarnog i kulturnog programa, koji mora imati novčana sredstva za izvještavanje o ključnim društvenim problemima na koristan i nepristran način. Zagovornici takve televizije također bi rekli da država mora na neki način regulirati televiziju kao vrlo utjecajan medij dostupan gotovo svakom domu i djetetu. Zašto onda mijenjati trenutačnu strukturu HRT-a i sustav javnog izvještavanja poput Grčke koja je ugasila državni ERT?

Tržišni propusti

Za razliku od grčkog modela gdje se ERT financirao iz postotnih iznosa računa za struju (dakle nije bilo bitno posjedujete li uopće TV) i prodaje oglasnog prostora, hrvatski model dizajniran je tako da je svaki vlasnik radijskog i televizijskog prijemnika na području Hrvatske dužan plaćati RTV pristojbu u visini 1,5 posto prosječne plaće u Hrvatskoj, što trenutačno iznosi 80 kuna mjesečno. Uz to HRT također ima ograničenu mogućnost zarade od oglašavanja, tj. prema podacima s njihove internet stranice, oglašavanje je ograničeno na 9 minuta po satu te 4 minute po satu u udarnom terminu. Na taj način pokušava se izbjeći mogućnost da vlast ima direktan utjecaj nad radom HRT-a, uz istovremenu zaštitu od punog pritiska konkurencije komercijalnih televizija. Zauzvrat bi HRT trebao nuditi usluge javnog sustava informiranja, edukacije i zabave. Iako izolirana od čiste tržišne konkurencije, javna televizija i dalje se natječe s komercijalnim konkurentima, reagira na promjene u okruženju i shodno njima prilagođava program kako bi zadržala popularnost među gledateljima. No, popularna televizija i usluga javne televizije nisu istoznačnice. Danas je, dakle, HRT bliži subvencioniranoj zabavnoj kompaniji s nekomercijalnim obvezama nego sustavu nepristranog javnog medija.

Pretpostavljena svrha javne radiotelevizije je “ispravak propusta tržišta”, odnosno proizvodnja i prikazivanje javnosti korisnog sadržaja koji komercijalne TV postaje ne nude te neovisno i nepristrano informiranje javnosti. No, ako vjerujemo u argument ispravki tržišnih pogrešaka, npr. približavanje visoke kulture širokim masama, to je ništa drugo nego subvencioniranje ukusa manjine od strane većine koja i dalje neće slušati Maxa Emanuela Cenčića, nego će jednostavno prebaciti program. Javna televizija tako se nalazi između čekića i nakovnja, jer ako se drži argumenta “ispravka tržišnih propusta” doimat će se elitistički, imati nisku gledanost zbog većini nezanimljivog programa i izgubiti potporu javnosti, no ako brine o gledanosti programa i pokušava loviti tržišne udjele, potpuno potkopava bilo kakve argumente za financiranje putem RTV pristojbe.

“Tržišni propusti” komercijalne televizije prilikom pružanja usluge javnosti jednostavno su pretpostavljeni. Svaki pokušaj jasnog definiranja javne usluge i tržišnih propusta ostao je nedorečen, a nedefiniranost tih termina odgovara javnoj televiziji. Nikada nije postojao čvrsti dokaz propusta u informiranju javnosti, što možemo vidjeti i uspoređujući podatke o gledanosti. Najgledanija informativna emisija već dugo nije Dnevnik HRT-a, nego Nove TV. Novogodišnji zabavni program 2013. također je najviše gledatelja provelo uz Novu TV. Argumenti kako domaća produkcija serija ne može opstati bez javne televizije koja preuzima rizik razvoja također su pogrešni. Rizik poslovanja i stvaranja hit emisija sastavni su dio zabavne industrije, a hrvatske komercijalne televizije imaju visoku gledanost vlastite domaće produkcije. Brojne edukativne, političke i ekonomske emisije već dugo se svode na pozivanje istomišljenika u studio i klimanje glavom umjesto konstruktivne rasprave koja sagledava problem iz više kuteva. Najpoznatija takva emisija je “Peti dan”, talk show u kojem se najmanje raspravlja, a najviše klima glavom na spomen tekovina revolucije i čari oduzimanja tuđe zarađene imovine, što teško da se može nazvati funkcijom obrazovanja javnosti.

Nepovredivost doma

U udarnom terminu tijekom 2012. godine HTV se nalazio tek na trećem mjestu, no brojni građani još su neodlučni oko RTV pretplate. Mnogi smatraju kako ona nije dobra ideja, ali nisu odlučni u njezinu ukidanju bilo zbog navike, bilo zbog straha od gubitka određenog nivoa kvalitete programa. Drugim riječima, onima koji podržavaju postojanje javnog servisa 960 kuna pretplate godišnje prihvatljiva je cijena za program koji gledaju. No, unatoč činjenici da iznos smatraju prihvatljivim, ne znači nužno da bi način prikupljanja pristojbe trebao biti prihvatljiv. Godišnje HRT provede više od 100 tisuća ovrha, a ako kojim slučajem ne želite plaćati pristojbu, morate odjaviti svaki oblik RTV uređaja te potpisati vrlo neodređen i nejasno definiran formular kojim djelatnicima HRT-a možda dajete veće ovlasti u vlastitom domu nego policiji jer se stavljanjem potpisa na taj dokument svaki građanin dobrovoljno odriče ustavnog prava na nepovredivost doma.

Od ukupnog iznosa pristojbe koju HRT godišnje ubere 3 posto odlazi u Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija koji djeluje kao potpora elektroničkim medijima, a određeni postotak odlazi Hrvatskom audiovizualnom centru. Budući da je pristojba puno stabilniji i pouzdaniji izvor prihoda od bilo kojeg tržišnog izvora, nije čudno kako je javni servis privržen upravo tom izvoru. Prema podacima HRT-a, gotovo 96 posto pretplatnika redovito plaća pristojbu, što im omogućuje vrlo stabilan dotok prihoda, a kako je ovaj oblik subvencije glavni izvor prihoda, čelnim ljudima glavni prioritet nije kvaliteta programa, nego trud da pipa ostane otvorena. Tako je prošle godine HRT prihodovao oko 1,4 milijarde kuna, od čega se većina odnosi na RTV pristojbu, a manji dio, odnosno 134 milijuna, odnosi se na prihode od promidžbe. Najveći dio prihoda utrošen je na plaće 3390 zaposlenika te 3700 vanjskih suradnika. Usporedbe radi, grčki javni servis ERT, koji je 11 milijuna Grka godišnje plaćalo prosječno 52 eura, odnosno oko 400 kuna po kućanstvu godišnje, imao je prije gašenja 2660 zaposlenih. Ovako izdašan i stabilan zakonom definiran priljev sredstava te mogućnost komercijalizacije programa omogućio je javnoj televiziji drastično smanjenje cijena oglašavanja, što ne samo da je utjecalo na najveće konkurente poput Nove TV ili RTL-a, nego je snažno pogodilo brojne manje postaje, pa čak i tiskane medije, koji su trpili gubitke ili propali dok je HRT gubitke pokrivao iz pristojbe.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg