Gustav Remec: I nogometaš i operni pjevač u jednom životu

Samo upućeniji u nogometnu povijest znaju da je sudac prve nogometne utakmice odigrane u Zagrebu između PNIŠK-a i HAŠK-a 1906. godine bio legendarni kazališni redatelj Branko Gavella . U tom pionirskom razdoblju put od nogometa do umjetnosti nije, naime, bio neuobičajen. Ipak, priča o Gustavu Remecu jedna je od neobičnijih i najmanje poznatih.

Gustav Remec u Zagreb je došao nakon Prvoga svjetskog rata sa Sušaka, gdje se rodio 1901. godine. Bio je jedan od najboljih igrača zagrebačkog Građanskog dvadesetih godina prošlog stoljeća i zajedno s Rudolfom Rupecom i Rudolfom Hitrecom, bratom nogometno poznatijeg Ice Hitreca, činio famoznu srednju liniju te prve šampionske generacije tada najpopularnijega zagrebačkog nogometnog kluba. Danas više nema živućih svjedoka nogometnog umijeća Gustava Remeca, ali kako stoji u podacima iz njegove kratke nogometne biografije, bio je “dobar tehničar, elegantnih kretnji i točnih proigravanja, uspješan u igri glavom”. U Građanskom je igrao od 1919. do 1933. i kao jedan od ključnih igrača sudjelovao u osvajanju triju prvenstava ondašnje države 1923.,1926. i 1928.

Tri naslova

Ali, nakon osvajanja trećeg naslova s Građanskim zlatna generacija kluba se raspada. U klubu dolazi do rascjepa na “mlade” i “stare”, a u osnovi svega je novac i veliki dugovi kluba te nemogućnost vraćanja kredita kojim je građen tada najmoderniji i najuređeniji nogometni stadion u Zagrebu u Kupskoj ulici, na području Martinovke. Klub se potkraj dvadesetih godina raspada na dva tabora, od kojih će jedan zadržati staro ime kluba Građanski, a stariji igrači s dijelom vodstva kluba osnivaju Građanski 1911., za koji će igrati i Remec. No, zbog teških uvjeta rada i opstruiranja od strane druge frakcije Građanski 1911. je 1930. ugašen, a Remec prelazi u Concordiju u čijem će dresu te godine osvojiti svoju četvrtu titulu prvaka bivše države i postati igrač s najviše osvojenih šampionskih titula, što do 90-ih nije uspjelo niti jednom nogometašu iz zagrebačkih klubova. Na pragu 30-ih Remec polako razmišlja o novoj karijeri i već 1932. nema ga u sastavu Concordije koja je te godine drugi put osvojila titulu prvaka države. U izboru druge karijere Remec nije imao dvojbi. Pjevanje je njegova ljubav i poziv. On i tijekom nogometne karijere uzima privatne satove pjevanja. Njegov pjevački talent nije nezamijećen i on, prema šturim podacima iz Enciklopedije HNK, prvi put nastupa u nacionalnom kazalištu u opereti “Zemlja smiješka” u proljeće 1933.

Taj podatak potvrđuje nam i proslavljeni hrvatski bariton i najstariji hrvatski operni pjevač Tomislav Neralić, koji se još uvijek, iako je u 94. godini života, dobro sjeća nastupa s Remecom.

- Koliko znam, ubrzo poslije toga nastupa Remec je otišao u Dresden, na doškolovanje. Odlično je govorio njemački i to mu je bila prednost - govori Neralić.

Pohvale glasu

Remec je u vrijeme dok je boravio u Dresdenu u više navrata gostovao u zagrebačkoj operi. Nastupio je, primjerice, u operi “La Boheme”. U tadašnjem Jutarnjem listu s osobitom je pažnjom zabilježeno gostovanje nekada slavnog zagrebačkog nogometaša “kao člana dresdenske opere” u Puccinijevoj operi “Madam Butterfly”. Nastupio je u ulozi Pinkertona, a autor teksta u Jutarnjem, potpisan inicijalima C. In., navodi: “Njegov ugodni mekani tenor lijepo je izjednačen, visine su mu pune i zaobljene i nikad forsirane.

Na ljepotu fraze polaže pjevač veoma mnogo i zato mu je svaka fraza veoma muzikalno i inteligentno oblikovana, potpomognuta jasnom vokalizacijom teksta, makar pjevao i na tuđem jeziku”. O istoj predstavi pohvalno piše i muzikolog Božidar Širola, tada ravnatelj Glazbene i kazališne akademije u Zagrebu, koji u tekstu daje i neke podatke o Remecovu boravku u Dresdenu.

“G. Remec je studirao u Njemačkoj, pa je ondje i nastupao. I ovu je ulogu Pinkertona zacijelo učio u Njemačkoj, jer je pjevao na njemačkom”, navodi Širola i dodaje kako se “njegova vitka pojava isticala u kostimu njemačkog časnika”. O Remecovim danima u Dresdenu priča nam i sam Neralić, ističući da je Gustav navodno bio proteže glasovite sopranistice moldavskog podrijetla, Marije Cebotari, prvakinje dresedenske opere.

- Ona je bila vrlo zgodna ženska. Prema pričama, iz tamošnjeg je teatra izletio nakon što je zaspao na jednoj probi. Potom se vratio u Zagreb. Najprije je nastupao kao gost, a onda je, pričalo se, na intervenciju iz Mačekove kancelarije primljen u stalni angažman - prisjeća se Naralić.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista