Hrvatska ne štedi...samo smanjuje brzinu rasta potrošnje

Pet godina krize jasno pokazuje da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju, kaže sindikalist Vilim Ribić koji se pritom poziva na nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, koji su već odavno procijenili da politika štednje ne može pobijediti krizu. Europa je preplavljena sličnim izjavama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prošli tjedan u Bruxellesu izjavio je kako je politika štednje došla do svojih granica, te kako moraju imati rješenja skrojena prema potrebama pojedinih zemalja, a ne primjenjivati jedan, uniformni program za sve europske države. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy na istom je sastanku ocijenio da gospodarska kriza traje predugo. Istaknuo je da treba brže provoditi reforme koje najizravnije utječu na rast.

Što znače takva rješenja skrojena prema potrebama država? Znači li to da će nekima dodatno narasti porezi, a drugima potrošnja ili rezovi? Iz njihovih govora može se iščitati kako zapravo ne planiraju odustati od dosadašnjih poteza koje i dalje smatraju pozitivnima, ali pravi problem je što sad dolaze od Francuske i Italije , koje su ipak veći zalogaj od grčke ili španjolske ekonomije. Kad zemlja poput Francuske potpuno utone u krizu, čak ni Njemačka neće moći i htjeti plaćati održanje socijalne države i zajedničke valute.

No postoje li mjere štednje u Europskoj Uniji i Hrvatskoj? Sve dosadašnje državne mjere proizvele su učinak upravo suprotan od najavljenog i problemi koji su trebali biti riješeni su eskalirali. Svi pokušaji rezanja deficita doveli su do njegovog rasta, mjere dizajnirane za rezanje državne potrošnje rezultirale su rastom te potrošnje što očigledno rezultira pogoršanjem stanja u Europi i rastom javnog duga. Španjolski javni dug tako je od početka provedbi mjera štednje porastao sa 53% BDP-a na 90%, a Grčka koja je s mjerama započela 2009. godine s javnim dugom visine 129% BDP-a skočila je na 170%, francuski javni dug je 90,2% BDP-a, a hrvatski bi sa 29% BDP-a 2008. mogao dosegnuti 65% ove godine. Kako je moguće da javni dug europskih država, pa tako i Hrvatske, raste ako se provode mjere štednje? Predstavljaju li te mjere štednje samo dizanje poreza građanima kako bi se omogućio daljnji rast državne potrošnje?

Španjolski proračunski rashodi 2001. iznosili su 263 milijarde eura, početkom krize 451 milijardu, a prošle godine gotovo 494 milijarde eura. Grčki rashodi proračuna 2001. iznosili su 66 milijardi eura, početkom krize 117 milijardi, a prošle godine 106 milijardi. Rast francuskog i britanskog proračuna daje do znanja kako oni uopće ne pomišljaju na štednju.

Primjer Švedske

Problem sa Španjolskom, Grčkom ili Hrvatskom nije u ograničavanju brzine rasta proračuna, nego način na koji se provodi. Takozvane mjere štednje u navedenim državama imaju za cilj smanjenje proračunskog deficita nastalog potrošnjom većom od prihoda, ali se provode putem dva instrumenta: rastom poreznog opterećenja i ograničenjem brzine rasta ili neznatnim smanjenjem proračuna. Problem nastaje kada zagovornici prestanka “štednje” pogledaju iznose proračuna koji pokazuju smanjenje brzine rasta ili uštedu, ali ne pokazuju gdje su točno te uštede ostvarene. Ako formula za izračun BDP-a glasi: osobna potrošnja + investicije + državna potrošnja + izvoz ‡ uvoz, tada primjerice rast državne potrošnje (uz sve druge stavke nepromijenjene) jednostavno mora rezultirati rastom BDP-a, no bez spomena koliko je takav rast dugoročno zdrav i održiv. Promatranje pokazatelja poput visine proračuna, štednje ili BDP-a može rezultirati potpuno pogrešnom slikom ukoliko ne obratimo pozornost na njihove stavke ili ne znamo od čega se one sastoje. Pogledamo li na taj način nekoliko pokazatelja Švedske, možemo vidjeti kako izvoz predstavlja veći udio u BDP-u od osobne potrošnje i kako Švedska ima vanjskotrgovinski suficit otprilike u visini državne potrošnje. Bez pomnije analize takvih podataka bez problema možemo zaključiti kako je Švedska ništa više nego industrijalizirana banana država podijeljena u 2 dijela: uspješnu vanjsku trgovinu o čijem izvozu ovise prihodi, i domaći privatni sektor čija potrošnja je ugušena visokim porezima i državnom potrošnjom.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista