Gimnastičko čudo počelo je u Zagrebu. Nevjerojatni sportski princ, sićušni, krhki Li Ning, kineska gimnastička ikona, uvijek je imao Zagreb i Hrvatsku na posebnom mjestu u srcu. U Zagrebu je 1982. godine stigao na 6. svjetski gimnastički kup, samo dvije godine nakon što je ušao u kinesku reprezentaciju. Gimnastičari imaju kratak sportski vijek i njihove karijere, unatoč tome što strahovito naporno vježbaju odmalena - Li Ning je počeo s treninzima kad mu je bilo osam godina - ne traju predugo. Ali ta 1982. godina bila je prekretnica u Li Ningovu životu.
U Zagrebu je osvojio šest zlatnih medalja i jedno srebro. Bila je to uvertira u ono što će uslijediti nekoliko godina poslije, 1984. u Los Angelesu, na Ljetnim olimpijskim igrama: tada je opet osvojio šest medalja, od toga tri zlatne, dvije srebrne i jednu brončanu. I profesionalni i privatni život cvjetali su Li Ningu: osim što je postao najuspješniji kineski gimnastičar, zaljubio se u kolegicu Chen Yong Yan koja je te godine u Kaliforniji osvojila broncu.
Korjenite promjene
Četiri godine poslije bilo je vrijeme da čudo iz Laibina, iz kineske pokrajine Guangxi, ode u mirovinu. Međutim, bio je to početak razdoblja kad je Kina počela korjenite promjene i kad je Deng Xiaoping odlučio da bi komunizam uz kombinaciju s kapitalizmom bio sasvim dobro rješenje za Kinu. Li Ning, sportaš koji je puno putovao i vidio svijet, znao kako funkcionira tržište, pomislio je kako bi bilo dobro vrijeme da se i on uključi u tu novu, tržišnu utakmicu. Uostalom, u sportsku je mirovinu otišao mlad, nije mu bilo još ni 40 godina, i nije namjeravao cijeli život provesti trenirajući mlađe. Nešto mu je drugo bilo na pameti.
Svjestan slave koju je imao u Kini - jer gimnastičari su ikone kineskog društva, slavljeni i obožavani kao megazvijede - Li Ning je 1990. osnovao kompaniju i odlučio proizvoditi sportsku opremu. Nazvao ju je svojim imenom, jer je to bio logičan brend za kinesko tržište, i deset godina osvajao Kinu. Sjajno mu je išlo, ali onda su i ambicije postale veće. Tako je odlučio proširiti poslove izvan azijskog tržišta, na Zapad, a njegovi su prvi neazijski promotori postali ljudi iz Europe, i to, jedan po jedan, proslavljeni hrvatski sportaši.
Među prvima je bio Ivan Ljubičić, tada treći igrač svijeta i osvajač Davis Cupa. Nakon njega i Ivo Karlović, pa rukometaši Ivano Balić i Josip Valčić te maratonka Lisa Stublić. Konačno, i Marin Čilić u Americi je slavio upravo u Li Ningovoj opremi. I američke zvijezde odlučile su se za sportsku obuću slavnoga gimnastičara: promovirao ga je košarkaš Shaquille O’Neal, za godišnji ugovor od 1,25 milijuna dolara, te potom i trostruki NBA prvak Dwayne Wade. U svijetu sporta, u kojem su sponzorski ugovori o opremi važan dio industrije, kineski su se brendovi probili zahvaljujući tome što je prvi s njima krenuo Li Ning.
Nije mu bilo jednostavno zbog tradicionalnog nepovjerenja Zapada prema svemu što je dolazilo iz Kine (iako se većina sportske opreme, uključujući onu zapadnih industrijskih giganata, također izrađuje u Kini), ali pronašao je ljude, među njima i hrvatske sportaše, koji su mu vjerovali i koji su se odlučili za njega.
Niske cijene
Li Ning, tvrdili su kritičari, zapravo nije napravio ništa posebno, osim što je već poznati dizajn ponudio po niskim cijenama. Dokazivali su da je logotip Li Ninga vrlo sličan Nikeovu i da je kineski sportski div samo dobro prilagodio već poznate proizvode kineskom tržištu te dao svoje ime kao garanciju uspjeha i autentičnosti.
Međutim, iznenadile su ga promjene koje su se jačanjem kineske ekonomije dogodile kada se pokazalo da su Kinezi željni proizvoda koji nisu domaći. To se pokazalo točnim kad je podigao cijene svojih proizvoda i doživio pad.
Ljudi su odlučili da im je draže kupovati jeftinije tenisice i sportsku odjeću pa je njegov outlet u predgrađu Šangaja, u kojem su cijene bile nešto niže, bio prepun kupaca, dok tolike navale nije bilo u drugim, velikim, flagship trgovinama. Kad mu je profit pao za 50 posto u prvih šest mjeseci 2011., Li Ning je procijenio da mu slijede tri do četiri godine muke i rada bez profita, ali da će nakon toga ponovno doći u plus. Problem je i u tome što, s jačanjem srednje klase u Kini, prosječni kineski kupac ne želi više kupovati domaće proizvode, nego su mu draži strani.
Zato Kinezi radije biraju Adidas, nego svog Li Ninga koji je u vrijeme najjačeg trgovinskog nadmetanja Kine sa Zapadom predstavljao nacionalni ponos i snagu. Kina je sada dovoljno samouvjerena, dovoljno svjesna svoje ekonomske i svake druge snage da ne mora više bildati nacionalnu energiju i ponos, i Kinezi zato više ne osjećaju nacionalnu obavezu kupovati proizvode “Made in China” - iako ih je većina upravo ondje nastala - nego se radije odlučuju za neke zapadne brendove.
Li Ning na ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine
Li Ningu to ne ide u prilog; bio je mudar i znao je da mora ići dalje od kineskog tržišta, mora se proširiti na većinu Azije pa onda dalje, i to je učinio na vrijeme. Ako je i mogao pretpostaviti da će na domaćem tržištu uslijediti neobične promjene i želja za brendovima koji su europski i američki, sigurno nije očekivao da će mu profiti tako brzo pasti i da će se posve morati preorijentirati na nove, zapadne kupce.
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....