Nakon trogodišnjeg istraživanja i proučavanja više od 6000 deklasificiranih dokumenata ministarstva obrane, tajnih službi i drugih uključenih institucija, slovenski novinari Matej Šurc i Blaž Zgaga shvatili su da im je malo jedna knjiga za sve što su uspjeli otkriti uz pomoć kolega Saše Lekovića i Esada Hećimovića. Zato su odlučili svoja saznanja objaviti u trilogiji “U ime države”. S Matejom Šurcem razgovarali smo u Ljubljani uoči promocije drugog dijela trilogije, najzanimljivije hrvatskim čitateljima.
Kupio dvorac na Bledu
Što vam se čini kao najvažniji nalaz?
- Puno je toga, puno imena ljudi, tvrtki i veza preko kojih se radilo. No, to nije bila igra pojedinaca nego država.
Koje su države sudjelovale u naoružavanju Hrvatske i BiH preko Slovenije?
- Uglavnom države istočne Europe: Poljska i državno poduzeće Cerneks, koje je predvodio Jerži Dembrowski koji je možda i sada umiješan u neke poslove s Patrijom. Zatim su tu Bugarska i državno poduzeće Kintex, pa Ukrajina i grupa koju smo nazvali mafijom iz Odese. Svi tragovi iz tih zemalja vode u Rusiju.
Mi smo im dobro poslužili da se riješe tog starog oružja?
- Puno toga je došlo na Balkan. Centar trgovine bio je Beč, a glavni trgovac oružjem Konstantin Dafermos, koji je u Hrvatskoj poznat u sprezi s Vladimirom Zagorcem. Posao je bio tako organiziran da Slovenci nisu znali odakle je oružje. Jedan od posrednika bio je Slovenac Nikola Oman, poznat po tome što je trgovao s Karadžićem, australski trgovac koji se 80-ih u Sloveniji bavio nekim kriminalnim poslovima. Naglo se obogatio, kupio dvorac na Bledu… Trgovci oružjem su se osilili, postali pohlepni, nastala je svađa između ministarstava policije i obrane, između Igora Bavčara i Janeza Janše zbog toga tko će uzeti više.
Tko su drugi likovi?
- U drugoj knjizi smo kao ličnost posebno obradili i jednog interesantnog Hrvata. To je Nikša Župa, glumac koji je vodio balet u slovenskoj operi. Pronašao sam da je on radio scenografiju za Univerzijadu u Zagrebu. Poginuo je u nesreći ukrajinskog aviona s petoricom Ukrajinaca i pilotom iz BiH iznad Saborskog 1. kolovoza 1994. Nikša Župa je možda radio za obje strane, prodavao oružje i Armiji BiH i Fikretu Abdiću, ali to još nije potvrđeno. Zašto je oboren, još se ne zna.
Bio je žrtvovan
Tko su bili glavni igrači s hrvatske strane?
- Ministar, njegov pomoćnik i pomoćnikov pomoćnik: Gojko Šušak, Ivan Čermak i Vladimir Zagorec. Čermak je bio pomoćnik ministra obrane, a Zagorec njegov pomoćnik i vozač. Interesantan je jedan detalj o Zagorcu. Zna se dosta o tome zašto je bio osuđen: Hrvoje Petrač ga je odao da je uzeo neko dragocjeno kamenje, Terezija Barbarić je to potvrdila. Jedan sugovornik iz Hrvatske rekao mi je da je kod Petrača, koji je bio Zagorčev suradnik isto kao što je Zagorec bio Čermakov, popustila mentalna disciplina. Jer, u trgovini oružjem riječ je o omerti, kao u mafiji: ništa se ne govori. S tim sam čovjekom razgovarao u svibnju 2008. Rekao sam mu da će onda Zagorec kad počne suđenje mnogo toga ispričati. ‘Da se kladimo, neće ništa ispričati’, odgovorio mi je. I bio je u pravu: odšutio je i dobio sedam godina. Možda je čak bio žrtvovan, on je samo jedan u tom lancu.
Je li on bio glavni hrvatski trgovac oružjem?
- Gledano iz slovenske perspektive, da. Kaže se, Janša je bio glavni trgovac oružjem. Ali Janša je bio ministar, Zagorec je bio pomoćnik, imao je čovjeka iznad sebe, nekome je odgovarao. Sigurno je najviše para išlo preko Zagorca, i to kroz tvrtku RH Alan. Terezija Barbarić je puno toga ispričala, možda i previše, toliko da su se nekima gaće tresle, naročito Zagorcu i Čermaku. Od onih koji su bili iznad njih, svi su pokojni: ministar financija Jozo Martinović, preko njega su išle pare, ministar obrane Gojko Šušak. Od 300 do 500 milijuna maraka iz Hrvatske je otišlo za oružje, svjedočila je Terezija Barbarić, a to se poklapa s nalazima zamjenika državnog odvjetnika Laze Pajića. On je utvrdio da je Hrvatska za oružje dala 460 milijuna maraka. Novac je došao iz tri izvora: iz dijaspore, od prodaje društvenih stanova i iz kredita. Imamo podatke da je Jozo Martinović dizao kredite preko Londona.
Dedić i jugo dinari
Zaradilo se i zamjenom jugoslavenskih dinara u Bosni. Zašto tu spominjete i Poljsku?
- To je priča visokog službenika MUP-a Slovenije. Slovencima i Hrvatima trebalo je oružje, to je bilo proljeće 1991., za oružje trebaju devize, a do njih se moglo na crnom tržištu. Čuo je da se u Poljskoj dinari mijenjaju vrlo povoljno, ali kad je došao, dinare više uopće nisu mijenjali, a njemu su na granici oduzeli kofer pun novca. I čovjek se ode žaliti jugoslavenskoj ambasadi! Poslije se saznalo da mu je novac oduzet jer je slovensko ministarstvo obrane ostalo nešto dužno u Poljskoj. Kod mijenjanja dinara u marke pomogao je i Ibrahim Dedić, vlasnik Promdei banke iz Zagreba. Taj je posao išao preko Slovenske investicijske banke, tada je direktor bio Drago Klemenčić. Parlament je odobrio 400 miljuna dinara za naoružanje. Te pare su iz slovenske banke išle u Hrvatsku, u Promdei banku, Dedić ih je promijenio u marke, a Slovenci su došli u Zagreb i odnijeli torbe s markama.
Dosad nam je bilo poznato da je Hrvatska u Bosni mijenjala bezvrijedne dinare u njemačke marke.
- Bosnu su pljačkali Slovenci i Hrvati zajedno. Kad smo mi uveli tolare, dinari su, kao, išli u uništenje, ali su poslani u Bosnu te čak i u Hrvatsku. Jedan mi je čovjek ispričao o pošiljci 12 tona dinara u tri kamiona, svaki četiri tone. Za to smo dobili osam milijuna maraka. ‘Bolje išta nego ništa!’, rekao mi je. Veoma važnu ulogu imala je albanska mafija. Prva tranša je bila u srpnju, druga u listopadu, kad smo uveli tolar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....