PIŠE VLADO VURUŠIĆ

40 GODINA OD TITOVE SMRTI Bivši šef SFRJ je još uvijek predmet interesa, prijepora, natezanja, falsifikata, preuveličavanja, nostalgije, strasti...

 
na fotografiji: Josip Broz Tito i Jovanka Broz
 privatna arhiva / CROPIX

U nedjelju 4. svibnja 1980. godine, u 15 i 05 sati, kako je ovdašnjoj javnosti objavio Miroslav Lilić na TV-u Zagreb - "Umro je drug Tito". Kratko i jasno. Zemlja je zamrla. Mjesecima je živjela s izvješćima liječničkog konzilija i odjednom se našla u tuzi i konsternaciji, što od šoka, što dobrim dijelom od neizvjesnosti koju je donosila budućnost "bez Tita". S Titom je bilo lakše. Prošlo je punih 40 godina otkad "njega nema", a u Hrvatskoj i ostalim nekadašnjim sastavnicama "njegove Jugoslavije", tlo se još nije smirilo i neprestano podrhtava. Tito je još uvijek predmet interesa, prijepora, natezanja, falsifikata, preuveličavanja, nostalgije, euforije, strasti i svih vrsta naboja od pozitivnih do negativnih. Tito je, naprosto, netko tko nas intrigira i progoni, čija uloga, bez obzira na to kako na njega gledali - budi pozornost, ali i divljenje.

Brijuni, 030709.
Nacionalni park Brijuni. 
Fotografska izlozba
Goran Sebelic / CROPIX
na fotografiji: Josip Broz Tito s Jaserom Arafatom

Vjerojatno se ni nekog bliskog tko je umro prije 40 godina više toliko ne sjećamo i ne spominjemo. Zapalimo svijeću i idemo dalje, ali Hrvati i ostali se od Tita - "najvećeg sina svih naroda i narodnosti" - još nisu odmakli, iako je otkad je umro prošlo gotovo isto onoliko koliko je i vladao. Vladao je 35 godina, od 1945. do 1980., a desetak godina potom još je trajala država (definitivno prestala i službeno postojati u siječnju 1992.) i sustav kojem je bio na čelu te ako mu zbrojimo i one četiri najslavnije godine rata, dođemo do 50. Tito je, priznali to ili ne, naprosto još dio nas, kao bauk koji lebdi i pokazuje da je još važan i ne da se pospremiti u povijesni zaborav. To pokazuje njegovu veličinu, kako god. Tišti nas, žulja, kao Ruse Petar Veliki i Staljin, kao Francuze De Gaulle, kao Poljake Piłsudski, Amerikance Washington ili Kennedy, a Čehe Dubček i Španjolce Ibárruri i Franco.

Moramo naprosto priznati, Tito je značajna i velika povijesna figura, koja je utjecala i kreirala naše živote i dio naše povijesti i sigurno jedan od najznačajnijih Hrvata koji je ostavio traga u svjetskim razmjerima, a takvih nemamo puno, ako ih uopće imamo. Bio je čovjek svog vremena, koji je u tom povijesnom trenutku - vremenu Drugog svjetskog rata i hladnog rata - znao iskoristiti ponuđenu mu šansu i odigrati ulogu. S usponima i padovima, s mrljama i sjenama, ali i velikim trenucima. Konačno, do sada nikome od svjetskih državnika na sprovod nije došlo toliko stranih državnika kao njemu - više od 120. Upravo to simbolizira njegov pragmatični značaj u kontekstu vremena kada je živio, djelovao i umro. Zar bi tadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher, političarka koja je s američkim predsjednikom Ronaldom Reganom bila jedna od onih koji su zabili zadnji čavao u lijes komunizma, došla na sprovod, da to nije bilo čovjeku koji je označio jednu epohu i u njoj, u tadašnjem kontekstu podijeljenog svijeta, bio određeni kotačić.

Yugoslavian President Josip Broz Tito waving to the crowd during the May Day Parade in Belgrade, May 3rd 1955. (Photo by Keystone/Hulton Archive/Getty Images)
Getty Images
Josip Broz Tito

No u današnjoj Hrvatskoj prema svojoj povijesti odnose se kao prema artiklima u samoposluzi. Uzima se samo ono što odgovara datom političkom trenutku i ono najgore, prilagođava se osobnim lažnim i prerađenim biografijama, koje se podređuju novim okolnostima i prelakiraju nekadašnje pripadnosti i karijere.

Povijest postaje žrtva nečijih loših savjesti i sadašnjih želja za lukrativnim pozicijama. Hrvatska nova povijest tako želi kao početak i kraj i sve tumačiti - i ono što je bilo i ono što je uslijedilo i što je sada - tragediju Bleiburga. Jedan kontroverzni, tipično hrvatski povijesni tragični događaj, koji jest krvava mrlja (koja još zaslužuje svoju pravu povijesnu konotaciju) na Titu i pokretu koji svakako ima velike zasluge da danas imamo neovisnu Hrvatsku, koliko god to neki željeli osporiti, jer da je bilo samo do onih drugih, iskompromitiranih i poraženih, teško bi do toga došli.

Mala digresija, kao što Bleiburg, sa svim svojim tragizmom i kontroverzama, nije bio početak Drugog svjetskog rata za Hrvate, nego njegov kraj, jer je nečega bilo i četiri godina prije, tako i današnja režimska historiografija u Srbiji želi Oluju nametnuti kao početak rata u Hrvatskoj i jedino mjerilo su traktorske kolone "krajiških" izbjeglica kao da ničega nije bilo prije.

Dakle, Tito je, sviđalo se to nekome ili ne - današnjoj Hrvatskoj dao granice (one su njegove, s Istrom, Dalmacijom i otocima te Međimurjem koje je zato što je bio saveznik Saveznicima, vratio i priključio Hrvatskoj), obnovio državnost koju je potom ozakonio Ustavom, a onda ju je međunarodna zajednica na tim osnovama priznala. Ali isto tako ima i suodgovornost i za krvavi raspad Jugoslavije u 90-ima. Osim toga, svojim je pokretom sprao i ljagu NDH i ustaškog zločinačkog ulizivanja nacistima, podsjetimo na ono što se želi zaboraviti - Ante Pavelić prepustio je Dalmaciju s otocima Mussolinijevoj Italiji, a Međimurje Horthyjevoj Mađarskoj, pripustio talijansku i njemačku vojnu silu na "svoj" teritorij i to im plaćao, a oni su određivali koliku vojsku on smije imati.

Tito, eigentl. Josip Broz jugoslaw. Politiker (Kommunist; 1945 Ministerpräs., 1963 Staatspräd. auf Lebenszeit); 1892–1980.

Rede Titos am 1. Mai 1945 in Belgrad.

Foto., Image: 147362833, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, AKG
Profimedia / Profimedia, AKG
Josip Broz Tito

No Tito danas u Dalmaciji nema ni jednu ulicu, kao ni u glavnom gradu, iako se i bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Andrej Plenković u bijelome svijetu rado kite perjem i pobjedama onih koje u vlastitoj zemlji nastoje zatajiti, a njihov doprinos marginalizirati i povijesno revidirati.

Sjetimo se kako je i ministar obrane Krstičević pohvalio, pred američkim vojnim pilotima koji su bili na Visu tijekom Drugog svjetskog rata, savezništvom sa SAD-om, zatajivši čijom zaslugom je to bilo. Podsjetimo, također, da u Muzeju posvećenom iskrcavanju u Normandiji, visi samo pet portreta ratnih pobjednika - Churchilla, Roosevelta, Staljina, De Gaullea i da, Tita. Njegov doprinos pobjedi nad fašizmom cijeni se izvan ovih granica.

Netko je jednom dobro zamijetio - kada ste 1941. išli u šumu, niste znali što će od toga ispasti, borili ste se za slobodu i pravedan svijet, ali kada ste 1941. pristajali uz ustaše, točno ste znali čemu prilazite i na što sve pristajete - od logora, (Jasenovac nije kontroverzan, ali je itekako tragičan) progona, rasnih zakona, Rimskih ugovora, likvidacija Srba, Židova, Roma i nepodobnih Hrvata.

Podsjetimo, otpor u Hrvatskoj tom monstruoznom poretku počeo u trenutku kada je nacistička Njemačka vladala područjem cijele Europe do Atlantika, kada je Velika Britanija bila jedini ostatak slobode gotovo na koljenima, SAD nije bio u ratu, a Crvena armija tih dana u kaosu i rasulu. U toj situaciji Hrvati osnivaju partizanski odred u Sisku i kreću u borbu, onda kada se još ništa nije znalo. Ovdje je proglašena ideja pomirbe, koja se ipak shvaća tako da su partizani zločinci i izdajnici, a ustaše, kakvi god - borci za hrvatsku stvar, ma koliko su je zapravo iskompromitirali. Osim toga, spasio nas je od teškog bremena Sovjetskog stiska kojim je 40 godina držao istočnu Europu. Sjetimo se kako smo, oholo s visoka gledali na Poljake, Mađare i Čehe, o Rumunjima i Bugarima da i ne govorim. Jesmo li zaboravili to vrijeme!?

Tito, eigentl. Josip Broz; jugoslaw.
Politiker (Kommunist; 1945 Ministerpräs., 1963 Staatspräs. auf Lebenszeit).
Kumrovec (Kroatien) 25.5.1892 – Ljubljana 4.5.1980.

Tito in Marineuniform.

Foto, undat., 1960er Jahre? (Sluzba Hrvatske, Zagreb)., Image: 277251892, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, AKG
Profimedia, AKG
Josip Broz Tito

Danas, kada slavimo 75. godišnjicu pobjede nad nacifašizmom u Drugom svjetskom ratu, u kojem su Hrvati važan dio, želi se pretrčati na stranu ne samo poraženih, nego osramoćenih. I nije jasno zašto se dio branitelja pripadnika pobjedničke vojske u Domovinskom ratu želi poistovjetiti s onima koji su pobjegli i doživjeli sramni poraz, a na svojim leđima nose bagažu strašnih zločina, prema drugima, ali i vlastitom narodu te podrepaštva onima koji su počinili holokaust, izmislili rasne zakone i ubijali druge samo zato što im se ne viđa njihova vjera, nacionalnost ili socijalni status, i koji su ugrozili sve civilizacijske vrijednosti.

Tito svakako nije samo sjajna zvijezda, kao što nije ni samo tamna strana mjeseca. Svakako da Tito ima bagaže na svojim leđima, da je prelazio razne faze od heroja rata (jedini vojskovođa koji je cijelo vrijem rata bio na ratištu), do staljinista i socijalističkog liberala s jakim autoritarnim sklonostima te vođe nesvrstanih kao jakog segmenta hladnoratovske politike, koju je znao iskoristiti, za sebe i nas. Kako se zna - zbog njegovih bijelih odijela, bilo nam je ipak drugačije.

Tito nije dakle samo liberalni socijalizam, besplatni stanovi i školovanje (konačno sva naša današnja politička elita dio je tog sustava, a mnogi su se školovali iz pasivnih i zaostalih krajeva zahvaljujući upravo tom sustavu i Titu), NOB i veliko NE Staljinu, kao što nisu samo Bleiburg i Goli otok. Bilo je političkih zatvorenika i progona, ali sve današnje države upravo su u njegovo vrijeme postigle najveći ekonomski rast, koji još nisu nadišli. On je političar koji se mijenjao i koji, kao i svi, ima na svojim leđima dosta bremena. I tako ga i treba promatrati. Iz svih kutova i svih povijesnih konteksta.

ARHIVSKE FOTOGRAFIJE
Savka Dabcevic Kucar, znacajna politicarke suvremene hrvatske povijesti i simbol
arhiva EPH
Savka Dabčević-Kučar i Josip Broz Tito

Ako je recimo Franjo Tuđman tvorac neovisne Hrvatske, nije zato prestao biti partizanski komesar ili šef personalne uprave Generalštaba, general JNA, za koju se danas samo govori da je agresorska i srbočetnička ili jugokomunistička. Povijest je kompleksna stvar pogotovo za nekog tko je 50 godina bio dio nje i njen sukreator. Pristupimo povijesti neopterećeno današnjim političkim, etničkim i ideološkim trenutkom i gledajmo je od početka prema danas, a ne od danas prema jučer, kako nam paše. Stavimo stvari u kontekst, pa će nam i Tito naći svoje zasluženo mjesto sa svim svojim manama i prednostima. I od toga nećemo biti ništa manji Hrvati i ništa manje neovisna država. Kako je kazao Dušan Bilandžić: "Ja iz 1945. sigurno bi strijeljao sebe iz 1990".

Ali čovjek se mijenja, kao i povijest. Tito stoga zaslužuje važno mjesto jer je dio nas, jer je on formirao gotovo pola stoljeća naše povijesti, a ona je takva kakva jest, a ne onakva kakvom bi je naši dnevnopolitički ideološki emisari i inženjeri ljudskih duša napravili. Iz svoje kože pobjeći ne možemo. Partizani su pobjednici, kao i HV, a današnja Hrvatska temelji se na korijenima iz AVNOJ-a i ZAVNOH-a, potvrđenima u Domovinskom ratu i nije, srećom, nasljednica zlokobne NDH. Može nam to biti mrsko, odbojno, ali i ja bih možda bio nešto drugo, ali nisam.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 20:43