A. Tomić: Pripadnost određenoj političkoj stranci je razdjelnica između životnih dobitnika i gubitnika

Da vidimo, što vam od dokumenata treba za zaposlenje u javnom poduzeću ili agenciji?

Domovnica, naravno, zatim životopis, diploma, radna knjižica, uvjerenje o nekažnjavanju, znanje stranog jezika, osposobljenost za rad na računalu i bla, bla, bla, ali iznad i prije svega, da si ne lažemo, stvar bez koje vam je pokušaj sasvim uzaludan jest preslik partijske knjižice, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

U ovo doba prošle godine po prilici sprdao sam se kada je Jadranka Kosor svečano uručivala iskaznicu HDZ-a Tomislavu Karamarku, veselo nagađajući kako je Karamarko još to popodne komad plastike sa svojim imenom pokušao ugurati u bankomat i kako je naposljetku nezadovoljno zaključio da mu je gospođa predsjednica zaboravila dati pin, ali što se otad stvarno promijenilo u ovoj žalosnoj zemlji?

Čačićeva škola

Legitimacija pripadnosti određenoj političkoj organizaciji ostala je razdjelnica između životnih dobitnika i gubitnika i možda jedino što vam u nesigurnim vremenima može garantirati da nećete ostati bez prihoda. Novu vlast gotovo svakodnevno hvataju u aferama ove vrste. Ne prođe tjedan da neki ministar u nekakvo javno poduzeće ne pošalje nekoga svoga maloga s ceduljicom: “Stavite ga negdje gdje ne smeta, dajte mu da jede, čuvajte šibice dalje od njega i pazite da se redovito tušira.”

Uprskao je tako potpredsjednik Čačić i bivša ministrica Holy, a sad je na potpuno jednak način, za ne povjerovati, uprskao i Siniša Hajdaš Dončić, namještajući jednog esdepeovskog pouzdanika na upravo izmišljeno radno mjesto u Zračnoj luci Zagreb, mjesec i po prije negoli je uopće završio natječaj za rečeno zaposlenje. Natječaj za zamjenika glavnog direktora za koncesiju, što god to bilo, traje, da budemo sasvim precizni, do preksutra 16. kolovoza, ali stanoviti je Krunoslav Šams još krajem lipnja podigao nožicu da bi došao.

Premda je zec skakutao u šumi, dapače, formalno još uvijek živahno skakuće, Šams je, uspravan i samouvjeren, ušao s ražnjem preko ramena na aerodrom i raspitivao se što je s njegovom kancelarijom, a kad je mućka otkrivena, ministar prometa Hajdaš Dončić tek je dobrodušno primijetio kako su “njegovi pomoćnici dobri dečki”, ali eto, “nisu politički iskusni”.

Biser političkog idiotizma

Potrebno je, dakle, iskustvo da bi čovjek znao kako mjesec lipanj ide prije mjeseca kolovoza. Samo je prepredenim političkim liscima poznato da je cijeli srpanj između njih. Čitajući ministrovo obrazloženje, ja sam ipak mnogo bliži zaključku da su njegovi pomoćnici retardi, a i pamet samoga gospodina Hajdaša Dončića mi se sada čini spornom. Zapravo, teško mi je odlučiti se, je li on a) naprosto blesav ili je b) drzak i neodgojen i u svojoj ministarskoj svemoći smatra da ne mora gubiti vrijeme na uvjerljivije objašnjenje kako je nekoga zaposlio mjesec i po prije okončanja natječaja.

Do pisanja ovoga teksta nisam našao odgovor na ovu dvojbu. Između gluposti i bahatosti vodi se ogorčena, mrtva trka, dok iz ministarskog kabineta stižu sve nesuvislije izjave o slučaju Šams. Posljednja je meni možda najdraža, rijetki biser političkog idiotizma.

Doznali smo tako da se u Zračnoj luci Zagreb nije dogodilo ništa problematično, jer za mjesto zamjenika direktora za koncesiju ionako ne treba natječaj, ali su ga u Ministarstvu prometa velikodušno raspisali da bi pokazali svoju nepokolebljivu odanost Vladinom antikorupcijskom programu. Oh, pa trebali su odmah tako reći, pomislio sam. Javnost će svakako umiriti ovo objašnjenje.

Sve će nas skupa neviđeno osokoliti da se Siniša Hajdaš Dončić i njegovi pomoćnici, kojima, istina, nedostaje političkog iskustva, protiv zla korupcije bore namještenim natječajima. Jednako bi se tako mogli boriti benzinom protiv požara ili, recimo, u prosvjetnim ustanovama pokrenuti široku akciju “Heroinom protiv droge”. Elem, što god bilo, politička se elita promijenila, ali navike su očito ostale jednake, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Po strani od vrijednosti u koje se zaklinjemo, mimo stručnosti i poštenja, ne mareći za domovnice, potvrde o nekažnjavanju i diplome škola za strane jezike, ostao je jedan jedini istinski kriterij da se zaposlite na mjestu koje država kontrolira i nije, čini se, daleko ostao dan kad ćemo dolaziti pred bankomate, a tamo će nas na ekranima dočekivati ljubazna uputa: “Molimo, umetnite svoju stranačku iskaznicu.”