AGONIJA DUGA 18 GODINA: SLUČAJ HRVATICE KOJU HRVATSKA POKUŠAVA PROTJERATI Nevjerojatna priča o ženi kojoj MUP od 1998. odbija dati domovnicu

“Nakon MUP-ova rješenja iz lipnja ove godine kojim se gđi Mijatović nalaže da se iseli iz Hrvatske, zvala nas je doslovce svaki ili svaki drugi dan i bojažljivo pitala: Ne mogu me izbaciti iz Hrvatske, jel da ne mogu? Ne mogu doći po mene i odvesti me?” govorio je odvjetnik Zvonimir Raić, moleći da pri pisanju članka uzmemo u obzir činjenicu da je njegova klijentica u teškoj situaciji i narušena zdravlja koje bi moglo dodatno ugroziti iznošenje pojedinosti o bolesti i njezinu liječenju.

A priča Irene Mijatović, Hrvatice iz BiH kojoj MUP ne želi dati hrvatsko državljanstvo i uporno je pokušava deportirati u BiH, saga je o osamnaest godina dugoj, i još neizvjesnoj borbi s birokracijom. Irena je kao mlada žena došla u Zagreb, da bi u jednom trenutku odlučila trajno riješiti svoj status, zatraživši hrvatsko državljanstvo. Ispada, međutim, da je podnošenjem zahtjeva da se i njezino ime i prezime upiše u knjigu državljana RH napravila prvi korak u pakao.

Zakonska osnova

- Gđa Mijatović se ni na koji način nije mogla zamjeriti ni jednoj osobi, posebno ne u MUP-u, da bi to bio razlog opstrukcije priznanja njezina prava na državljanstvo RH, nego je njezin slučaj primjer apsurdnosti i surovosti birokracije - kaže njezin odvjetnik Raić koji je početkom studenoga od Ustavnog suda ishodio rješenje da se privremeno odgađa deportacija Irene Mijatović u BiH.

Do 1992. godine Irena, njezini roditelji i ostatak obitelji živjeli su u Derventi. Tada ih je zadesila sudbina većine Hrvata koji su se našli u ratnom vrtlogu na području sadašnje Republike Srpske i protjerani su iz svojih domova. Irena je s obitelji završila u Zagrebu, gdje neprekidno boravi 24 godine. Zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo podnijela je 1998. godine. Pozvala se na zakonsku osnovu pripadnosti hrvatskom narodu (zakon usto postavlja uvjet da podnositelj zahtjeva poštuje pravni poredak i običaje u Hrvatskoj i prihvaća hrvatsku kulturu). Irena je dostavila potpisani tipizirani obrazac izjave o pripadnosti hrvatskom narodu, presliku svoje osobne iskaznice BiH te presliku izvatka iz matice rođenih u kojoj su njezini roditelji upisani kao Hrvati. U kasnijim žalbenim postupcima morala je još dodatno argumentirati svoje hrvatstvo pa je dostavila i radnu knjižicu, školske svjedodžbe, indeks s Filozofskog fakulteta u Zagrebu na kojemu je diplomirala 1989. godine te krsni list župnog ureda Svetog Jurja u Derventi. Iz dokumentacije koju nam je Irenin odvjetnik dao na uvid, očito je da je prvi problem nastao kad se, nakon šest godina skupljanja prašine u MUP-ovim ladicama, njezin zahtjev počeo rješavati. Godine 2004. MUP je obustavio postupak tvrdeći da je promijenila adresu stanovanja, a da o tome nije obavijestila MUP, pa se smatra da je time odustala od zahtjeva da joj se prizna hrvatsko državljanstvo.

Upravni sud

Pred Upravnim sudom kojemu se žalila dokazala je da je to bio MUP-ov proizvoljni zaključak. Nije mijenjala adresu, nego je više od 20 godina prijavljena na majčinu stanu na zagrebačkoj Trešnjevci, a pozivu na saslušanje nije se odazvala - jer ga nije primila. Upravni je sud naložio MUP-u da dovrši postupak priznanja državljanstva, no MUP otada kontinuirano nalazi nove razloge zbog kojih to odbija.

Za drugu odbijenicu trebalo je proći još sedam godina. Tek 2011. MUP donosi novo rješenje, ali Ireni opet odbijaju upis u državljanstvo. Ovaj put se pozivaju na zakon koji je donesen u međuvremenu, 2006. godine, a prema kojemu se u postupak (ne)priznavanja državljanstva uvrštava i SOA-ina sigurnosna procjena. U Ireninu slučaju SOA (odvjetnik Raić tvrdi da je riječ o neustavnoj retroaktivnoj primjeni zakona) je dala negativno mišljenje, ocjenjujući da predstavlja sigurnosni rizik za Republiku Hrvatsku. Svoje mišljenje nisu obrazložili.

Čak ni kasnije, kada je MUP morao prema odluci Upravnog suda iznova otvarati Irenin predmet i zatražiti od SOA-e obrazloženje, tajna služba ga nije dostavila. Unatoč tome, MUP i 2014., uz konstataciju da Irena Mijatović ispunjava sve formalne pretpostavke za primitak u državljanstvo, donosi rješenje kojim joj ga uskraćuje. Iščitavanjem spisa nastalih u MUP-u, u žalbenim postupcima na Upravnim sudovima, u Uredu pučkog pravobranitelja i na Ustavnom sudu, doznaje se da je ocjena kako je Irena Mijatović sigurnosni problem za Hrvatsku proizašla iz incidenta iz 1998. godine kada ju je policija uhitila pod sumnjom pokušaja krađe u dućanu. Činjenica da je taj postupak obustavljen i da Irena nikada nije kažnjavana kao da je isparila ili nikada nije uvrštena u MUP-ove fascikle s dokumentacijom iz predmeta dodjele državljanstva Ireni Mijatović.

Fiktivan brak

Tijekom godina upravni sudovi ukidaju negativna MUP-ova rješenja, a MUP stalno nalazi nove načine kako Irenu protjerati u BiH. Tako je, iako nije riješeno prethodno pitanje državljanstva, MUP 2015. protiv nje pokrenuo prekršajni postupak, tvrdeći da je prekršila odredbe Zakona o strancima jer nije napustila područje Hrvatske. Čak bi se moglo reći da je MUP s vremenom postao vrlo ažuran u njezinu slučaju, ali isključivo u nastojanjima da je protjera iz Hrvatske. Irena se 2014. godine udala, a policija joj je u skladu s novom praksom ubrzo zavirila u bračni krevet. Utvrdili su da bračni par živi na odvojenim adresama, zaključili da je brak fiktivan i početkom godine, citirajući joj Zakon o strancima, dali 90 dana da spakira stvari i ode u BiH. Osim što joj ne žele dati državljanstvo, ne dopuštaju joj ni da kao stranac nastavi privremeno boraviti u Hrvatskoj po osnovi svrhe spajanja obitelji.

U međuvremenu se zdravlje Irene Mijatović sve više pogoršava, hospitalizacije su sve češće, a pomisao da bi mogla biti protjerana u BiH sve strašnija. Ona ondje nema nikakve imovine, nema rodbine, čak ni jednog jedinog poznanika. Svi ljudi s kojima je vezana, od oca i brata do prijatelja i od policije nepriznatog supruga, žive u Hrvatskoj.