Ako je regulator doista bog, trebali bismo malo više paziti kako ga biramo

Domaća javnost proteklog je tjedna bila okupirana procesom izbora novog čelnog čovjeka Podravke i naizgled presudne uloge koju u tom procesu igra vrh državne politike, usprkos činjenici da u toj kompaniji država drži udjele od samo 25 posto. Ipak, ne umanjujući važnost Podravke, potrebno je ipak ukazati kako se paralelno s premijerovim saslušanjima potencijalnih nasljednika prerano preminulog Marina Pucara potpuno izvan pažnje javnosti događaju kadrovski procesi čiji će ishod znatno više utjecati na funkcioniranje nacionalne ekonomije i društva općenito. Jedan od takvih je i izbor novog člana Upravnog vijeća Hrvatske energetske regulatorne agencije - moćnog državnog tijela koje de facto autonomno određuje niz pravila igre na domaćem energetskom tržištu.

Regulatori poput HERA-e, iako se to često u široj javnosti nedovoljno dobro razumije, ključan su segment funkcioniranja liberaliziranih kapitalističkih ekonomija, jer zauzimaju ulogu neovisnog arbitra u tripartitnim odnosima državne vlasti, korporativnog sektora i potrošača. Dakako, ta neovisnost nije apsolutna. Regulatorov mandat verificira se od strane tijela s demokratskim legitimitetom, u većini slučaja nacionalnog parlamenta, no onda se regulatora od utjecaja onih koji ga biraju osigurava kroz iznimno snažne ovlasti i mandate dulje od onih koje imaju izabrani dužnosnici. Upravo zbog takve pozicije u zapadnom svijetu poznata je sintagma "regulator je bog", a pitanje odabira jednog takvog božanstva uskoro će se naći na klupama saborskih zastupnika.

Ne bi to možda ni trebalo posebno naglašavati da regulator o kojem se radi prošle godine nije bio uključen u jednu od većih afera u državi, a njegov čelnik Tomislav Jureković uhićen i osumnjičen da je protuzakonito pogodovao investitorima u vjetropark Krš-Pađene i tako im omogućio milijarde kuna profita iz nepripadajućih državnih poticaja. Ta afera daleko je od svog epiloga, posve je moguće da će na koncu pravosudni proces utvrditi kako krimena nije bilo, no nema nikakve sumnje kako je trenutno percepcija javnosti o HERA-inoj neovisnosti poprilično narušena. U trenucima kad Hrvatskoj, kao i ostatku Europske unije, predstoji kompleksan proces energetske tranzicije koji će značajno redefinirati uloge svih dionika tržišta, nepovjerenje javnosti u onoga koji upravlja tom tržišnom utakmicom problem je koji se ne bi trebao ignorirati.

Utoliko, logičan odgovor zakonodavca na takve probleme bio bi taj da kroz reviziju cjelokupnog kadrovskog procesa i postroženje uvjeta za obnašanje najviših funkcija u regulatornom tijelu pokuša umiriti javnost i ojačati povjerenje kako će oni kojima je povjerena ta golema ovlast biti otporni prema ogromnim financijskim interesima na koje će svojim odlukama utjecati. Nažalost, u Hrvatskoj takve inicijative nema, iako je očito da tema za razgovor ima. Primjerice, Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja Europske unije gdje se kombinira dugi mandatni rok s mogućnošću reizbora dužnosnika energetskog regulatora.

Tako bi, primjerice, aktualna članica Upravnog vijeća HERA-e Sonja Tomašić Škevin - dobije li povjerenje Sabora za drugi mandat - na poziciji regulatora mogla provesti punih 14 godina. Je li dobro povjeriti tako velike ovlasti nekome na tako dugi rok pitanje je na koje su odgovor dali još stari Dubrovčani kroz svoj model odabira kneza suverena na rok od samo mjesec dana.

Druga tema oko koje bi se morala voditi rasprava su i formalni uvjeti koji se od članova Upravnog vijeća traže. Trenutno je za tu funkciju dovoljno da je osoba hrvatski državljanin s prebivalištem u Hrvatskoj, da ima fakultetsku diplomu tehničke, pravne ili ekonomske struke, deset godina radnog iskustva u energetici (ne kaže se na kojoj razini), da poznaje engleski jezik (ne definira se razina znanja), da se istaknula znanstvenim, stručnim radom ili javnim djelovanjem (kako se to mjeri?) na području energetike i da je "dostojna biti članom Upravnog vijeća" (!?)

Jasno je da takva kombinacija niske razine mjerljivih i niza maglovitih kriterija omogućava politici da donosi diskrecijske odluke o imenovanjima, što dakako opet negativno utječe na samostalnost rada budućeg regulatora. I kao treće, valjalo bi promisliti o ograničavanju mogućnosti da na izvršne pozicije u HERA-i budu imenovani ljudi prethodno neposredno zaposleni u entitetima čije je poslovanje u znatnoj mjeri ili potpuno podložno odlukama Agencije.

Aktualna regulativa nalaže tek da u trenutku stupanja na dužnost u Upravnom vijeću HERA-e kandidati moraju odstupiti s ranijih dužnosti. Posve je jasno da takva situacija otvara mogućnost sukoba interesa i, opet, ne djeluje dobro na javnu percepciju neovisnosti HERA-ina rada. Prijedloga bi se našlo još, no kako se rasprava o reformi energetskog regulatora uopće ne vodi, nema ih se gdje iznijeti, niti o njima argumentirati. Zašto nema zapravo je jasno. Bez kompetentnih, neovisnih regulatora, politička i korporativna moć ostaje nesputana.