Ako već ne možete bez društvenih mreža, zapamtite: Facebook u četiri ujutro užasno je loša ideja

Jednom u prošlosti valjalo je prvo na pisaćem stroju otipkati rukopis. Zatim biste rukom unijeli korekcije i, ako ste bili bolesni pedant, otipkali ga još jednom učisto. Tih nekoliko stranica priče, humoreske, eseja, ogleda, kritike, putopisa, reportaže, crtice ili poetskog zapisa o zavičaju donijeli biste nakon toga u redakciju i u smjernoj tišini spustili pred nekog užasnog, mrzovoljnog tipa u trapericama i prsluku s mnogo džepova, kakvi su u to doba bili omiljeni među novinskim urednicima i ribolovcima. Taj bi vas jedva pogledao prije nego što bi uzeo crni flomaster i stao bezobzirno, sadistički križati vaše lijepe rečenice. “Ovo ti je glupo”, rekao bi ljutito. “Ovo ništa ne valja”, dodao bi gnječeći opušak u prepunoj pepeljari. “Ajde, ovo može proći”, procijedio bi nevoljko, upravo iznerviran da vaš jedinstveni autorski prilog nije ipak totalno sranje.

Tako iskasapljen tekst, sada opremljen naslovom, podnaslovom, nadnaslovom i međunaslovima, došao bi zatim lektorici, jednoj zgodnoj mršavoj astmatičarki koja je sjedila do urednika s prepunom pepeljarom i bila više od dvadeset godina potajno zaljubljena u njega. Ona bi pravopisno ispravila vaše rečenice, mjestimice dotjerala stil, provjerila gdjekoju riječ u nekom od debelih rječnika što su stajali poredani kao bedem na rubu njezina stola. “O, točka-zarez?!” uskliknula bi lektorica iznenađeno. “Kad vidim točku-zarez, znam da je to pisao netko prosvijećen, sofisticiran, netko brižljivo njegovana ukusa.” “Misliš, peder”, dobacio bi bezobrazno urednik u ribolovnom prsluku, pa bi se njih dvoje slatko nasmijali, a vi biste se zacrvenjeli, odlučni da nikad više u životu ne upotrijebite jedan beskorisni i gizdavi interpunkcijski znak.

Lektoriran i opremljen, tekst bi dalje putovao dugačkim polumračnim i prašnjavim hodnicima novinske kuće do grafičkog urednika koji bi ga smjestio na trećini novinske stranice. Natipkali bi ga u uske stupce i zalijepili na špigl. Osvijetlili bi ga na litografsku ploču koju bi čvrsto zašarafili na valjak. Muškarac u modrom radnom ogrtaču pritisnuo bi okruglo crveno dugme, na što bi se odnekud dolje, iz samog središta zemlje, začula grmljavina. Stakla bi se zatresla, limenke s olovkama poskočile na stolovima, zubni porculan zazvonio. Kad bi tiskarski stroj u prizemlju zgrade stao zaglušujuće udarati, bilo je to tako strašno da biste gotovo očekivali da se anđeo s trubljom uspravi na oblaku i objavi smak svijeta.

Na kraju ove pustolovine, sutradan u zoru, trafikantica bi škarama prerezala plastičnu vrpcu na svežnju novina i pružila vam jedan primjerak preko pulta, a vi biste nestrpljivo otvorili šestu stranicu, dolje lijevo, i cvatući od ponosa iznova i iznova i iznova čitali svoju priču, humoresku, esej, ogled, kritiku, putopis, reportažu, crticu ili poetski zapis o zavičaju. Sudarali ste se s prolaznicima, gazili pseća govna i lupali čelom u kandelabre, ali ništa vam nije moglo pokvariti raspoloženje što ste napokon objavljeni autor. Poprilici nešto kao Krleža.

Nije prošlo mnogo, jedva dvadeset, trideset godina otad, ali sve je danas toliko drugačije da mladima naprosto ne možete predstaviti kako je jednom bilo teško poslati neku svoju misao u svijet, kako je bilo složeno i glomazno i sporo i skupo podijeliti tekst s mnogo čitatelja, da su samo rijetki, talentirani i obrazovani uživali tu povlasticu. Nekadašnje novine i knjige čine se inferiorne, zaostale, uboge i nepravedne u usporedbi s naprednim informatičkim alatima našeg doba, u prvom redu društvenim mrežama, zahvaljujući kojima ste u svako vrijeme, svih dvadeset četiri sata, u treptaju dostupni na svakoj točki planeta, u Zavidovićima kao i u Tokiju, jednu mikrosekundu nakon što ste kliknuli send i O.K.

Takav je blagoslov, pomislili biste, imati profil na Facebooku, Instagramu ili Twitteru i s milijunima uživo dijeliti svoja filozofska opažanja, političke stavove, muzičke preporuke, šale, psine i autoportrete u vešu. Duša bakina! Slobodni ste staviti gotovo sve. Ako niste baš otvoreni rasist, antisemit, ustaša ili homofob, jedva da vam itko išta ograničava. Ustvari, možete biti i rasist, antisemit, ustaša ili homofob, samo se morate nazvati, što ja znam, suverenist.

Ali, sloboda na društvenim mrežama je varljiva i opasna. Brzina nesmotrenog pisca odvede u nevolju. Slupate svoj ugled na Facebooku, ili se smrtno osramotite na Twitteru, baš kao kad mladi, neiskusni vozač, sin kontroverznog poduzetnika bliskog vladajućoj stranci, odvrne Cecu, samouvjereno ugazi gas svog Ferrarija i trenutak kasnije se nađe prevrnut u grabi, pravo i ne kontajući što se dogodilo. Nema dana da se takav nekakav udes ne dogodi na internetu, čak i nekakvim, činilo vam se, razumnima i opreznima, odraslima. Umiješaju se u besmislene rasprave s nepoznatima, raspale i napišu nešto neodmjereno, uvredljivo, okrutno i, jadnije od ičega, nepismeno. A ni za što, tek zato što im je to omogućio jedan tehnološki nadmoćan medij.

Čitajući o takvim žalosnim slučajevima, uželite se starih vremena, kad tekstovi nisu izlazili u treptaju, nego su sporo putovali od urednika do lektora, kad su se uski stupci lijepili na špiglu, osvjetljavali na litografskim pločama, vrtjeli u rotacijama i u svakom ste trenutku mogli odustati. Shvatiti da ste se zajebali i izbaciti tekst iz jutarnjeg izdanja. Nedostaje nam sporost i promišljenost tiskarske epohe, da netko vidi objavu na društvenoj mreži prije nego što korisnik klikne send i reče mu dobronamjerno, očinski: “Ovo ti je glupo”. Ili da je tu nekakva astmatična lektorica da “hoče” ispravi u “hoće”. Ili, najmanje, da se sve to ne događa u četiri ujutro.

Nezgode na društvenim mrežama, primijetili ste zacijelo, događaju se obično u gluho doba. Netko se probudi bijesan, pred zoru, i ni zbog čega nekome opsuje majku, a nekoliko sati kasnije, kad shvati što je napravio, laže da mu je netko provalio u profil. Ako već ne možete bez društvenih mreža, usrdno vas savjetujemo da se pokušate preko noći obuzdati. Facebook u četiri ujutro je užasno loša ideja. Čitajte radije “Majstora i Margaritu” ili “Plodove gnjeva” ili “Švejka” ili “Tihi Don”... Nema veze, ponovno ih čitajte.