Gotovo svaki treći grad i općina u Hrvatskoj - njih 161 - na svojem području nemaju ni vrtić ni jaslice, a njih 96 nema čak ni organiziranu predškolu, obveznu za svu djecu u godini prije kretanja u prvi razred osnovne škole. U dvije trećine jedinica lokalne uprave u vrtić ne ide ni polovica djece, a razlike u obuhvatu djece prema županijama ogromne su: u Brodsko-posavskoj županiji vrtić pohađa manje od jedne petine djece (18,9 posto) u dobi od tri do šest godina, dok ih u Gradu Zagrebu u vrtić ide gotovo 90 posto.
Porazna je to slika predškolskog odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj, koja se godinama ne uspijeva odlijepiti od dna ljestvice zemalja Europske unije prema obuhvatu djece predškolskim odgojem i obrazovanjem: prema podacima Eurostata, u Hrvatskoj vrtić pohađa jedva nešto više od polovice djece u dobi od treće do šeste godine, dok je u 15 država EU, na čelu s Maltom, Francuskom i Belgijom, taj udio još je prije nekoliko godina prešao 90 posto. Manji udio djece u vrtićima od Hrvatske, prema podacima Eurostata, ima samo Irska, koja je u europskom kontekstu posve specifična kad se radi o obiteljskoj politici i jedina u kojoj se ona dugotrajno i uspješno temelji na izdašnim naknadama za ostanak majki s djecom kod kuće, barem do škole.
Hrvatska takve politike niti naknada na državnoj razini nema - kao i većina ostalih zemalja EU, deklarira se kako joj je cilj raditi na omogućavanju istovremenog roditeljstva i zaposlenosti. Unatoč tome, u Irskoj je obuhvat djece vrtićima tek nekoliko postotnih poena niži nego u Hrvatskoj. Konkretno, promatramo li skupinu četverogodišnjaka, u Irskoj vrtić pohađa njih 56 posto, a u Hrvatskoj njih 59,6 posto. Prva sljedeća država nakon Hrvatske - dakle, s trećim najnižim obuhvatom djece - je Cipar, a tamo u vrtić ide 74 posto četverogodišnjaka. Poljska i Bugarska, koje također razmatraju kako povećati obuhvat djece, imaju po 80 posto djece u predškolskim ustanovama, a susjedna Slovenija došla je 2015. do udjela od 89,3 posto.
Povlaštena polovica
Dostupnost, priuštivost i kvaliteta predškolskog odgoja danas je jedan od ključnih preduvjeta usklađivanja obiteljskog i poslovnog života, pravo na njega jedno je od 20 osnovnih principa Europskog stupa socijalnih prava, ali njegova funkcija čuvanja djece zaposlenih roditelja - koja je omogućena tek polovici djece u Hrvatskoj - tek je jedan dio njegove društvene uloge. Druga polovica dugoročno je mnogo važnija - izjednačavanje izgleda u daljnjem školovanju i životu.
- Vrtići imaju prije svega odgojno-obrazovnu funkciju. Radi se sustavu koji je iznimno bitan sa stajališta izjednačavanja životnih izgleda djece te ublažavanja negativnih posljedica koje sa sobom nosi odrastanje u siromaštvu - kaže dr. Ivana Dobrotić s Katedre za socijalnu politiku zagrebačkog Pravnog fakulteta koja je, s dr. Teom Matkovićem, kolegom s iste Katedre, napravila studiju “Pokazatelji obuhvaćenosti i ulaganja u redovne programe ranog i predškolskog obrazovanja u Hrvatskoj u kontekstu postizanja ciljeva iz Barcelone i pedagoškog standarda”.
Hrvatska je jedno od socijalno najnepropusnijih društava u EU. To, konkretno, znači da dijete niskoobrazovanih i materijalno ugroženih roditelja nigdje u EU nema tako malo izgleda izdignuti se iznad statusa svojih roditelja ili završiti fakultet (17 puta manje izgleda nego u Norveškoj!) kao u Hrvatskoj. Dijete odraslo u obitelji primatelja socijalne pomoći ima nevjerojatno velike izglede da će u odrasloj dobi biti u istoj poziciji.
Kako su pokazala brojna istraživanja, najveću ulogu u promjeni takve situacije ima obrazovanje, a najvažnije je upravo ono predškolsko: razlike među djecom iz različitih obiteljskih okruženja nastaju još prije nego što im formalno školovanje počne, a sa svakom godinom sve ih je teže prevladati. Vrtići su mjesta koja najuspješnije uravnotežuju bazična znanja djece i nadoknađuju ono propušteno u obitelji.
U 1. razred osnovne škole, objašnjava problem naša sugovornica, učiteljica nižih razreda osnovne škole u jednom malom mjestu u unutrašnjosti Hrvatske, prošle je godine istovremeno došlo dijete koje je znalo da brojevi idu i ispod nule, kako može imati i manje od ništa (ako je nekome dužno) ili da su brojevi u oba smjera beskonačni, i njegov vršnjak koji uopće nije razumio pojam broja: to dijete znalo je brojati do 10 kao pjesmicu.
Smanjiti razlike
- Ono nije razumjelo da to podrazumijeva, primjerice, deset konkretnih stvari, ne razumije što znači dvije jabuke plus tri jabuke, kad su “dva” i “tri” njemu posve nerazumljivi pojmovi iz pjesmice koju ga je naučila baka. Možete li pojmiti kolika je razlika među tom djecom napravljena već do njihove 7. godine, bez obzira na to što su im inicijalni potencijali možda bili jednaki? - pita učiteljica, dodajući da svatko od njezinih kolega već u prvim tjednima školske godine može nepogrešivo reći koje je dijete išlo, a koje nije u vrtić.
- Vidi se to prema njihovoj mogućnosti da slijede jednostavna pravila i rade u grupi, ali prije svega prema njihovim temeljnim znanjima i vokabularu - objašnjava.
Upravo su vrtići, ističe, mjesta u kojima se takve razlike bitno smanjuju, a u pojedinim slučajevima, kakve je također vidjela, potpuno anuliraju. Djeca dođu barem na približno jednaku razinu temeljnih znanja, na kojoj mogu ravnopravno pratiti daljnji tijek nastave: gotovo je nemoguće da će dijete koje je pohađalo vrtić doći do škole a da ne zna boje, koncept broja ili značenje izraza tipičnih za jednostavne zadatke u osnovnoj školi, poput “usporedi” ili “opiši”.
- Djeca iz siromašnijih obitelji, slabije obrazovanih roditelja, kakvih kod nas na selu ima dosta, ta temeljna znanja ne dobiju u svojoj obitelji jer roditelji često ne uviđaju koliko je to važno ili ne dođu u priliku da to djetetu objasne. Bez obzira na stupanj obrazovanja, rijetki su roditelji koji će ciljano posjesti dijete od pet godina i objašnjavati mu negativne brojeve ili što su planeti, da je Zemlja okrugla i okreće se oko Sunca. To se obično dogodi slučajno, u nekom usputnom razgovoru, kakvi su ključni za dijete. Ako se dijete tada zainteresira, roditelj će mu detaljnije objasniti o čemu se radi i dijete će iz te usputne lekcije zapamtiti više nego što mi mislimo. No, roditelji lošijeg obrazovanja mnogo se rjeđe s djetetom zateknu u takvim razgovorima - plastično objašnjava učiteljica.
Razlike nastale i prije nego što su djeca započela formalno obrazovanje kroz školu samo se povećavaju, jer škole u Hrvatskoj, kako je dokazano kroz nekoliko istraživanja, nemaju nikakvu funkciju u izjednačavanju izgleda djece različitih obiteljskih zaleđa. Od samog početka djeca ne mogu jednako pratiti nastavu, nastavni ishodi djece iz socioekonomski ugroženih obitelji od starta su lošiji, zbog čega se odlučuju za kraće i jednostavnije obrazovanje te iz školskog sustava izlaze bitno ranije od vršnjaka drugačijeg obiteljskog okruženja.
To što dobivaju u vrtiću - koji je, pokazuju istraživanja, nakon treće godine iznimno koristan za svu djecu, a nezamjenjiv za djecu iz ugroženih obitelji - bake i djedovi koji najčešće brinu o djeci zaposlenih roditelja umjesto vrtića, a često ni sami roditelji, djetetu ne mogu dati.
Od vrtića do fakulteta
- Provođenje vremena s roditeljima i bakama, odnosno djedovima, bitno je, no s obzirom na važnu kognitivnu i socijalnu funkciju koju imaju predškolski programi, ali i potrebu djece za socijalizacijom s vršnjacima, to ne bi smjela biti jedina opcija, i prednost bi svakako trebalo dati predškolskim programima - dodaje dr. Dobrotić.
Grad Zagreb otišao je i korak dalje te uveo institut plaćenog roditelja odgajatelja, no uvjet za dobivanje tog statusa je da dijete ne ide u vrtić.
- Takvo nešto u Europi ne postoji. Budući da ta mjera isključuje korištenje predškolskih programa, što ne iznenađuje jer je sama za sebe alternativa predškolskim programima, bojim se da neće imati dobar ishod na razvoj djece i izjednačavanje izgleda djece, dakle, općenito na dobrobit djece - kaže dr. Dobrotić.
Na temelju inozemnih praksi i istraživanja, dodaje, lako možemo predvidjeti kako će takvu mjeru dominantno koristiti roditelji nižeg socio-ekonomskog statusa, dakle, upravo oni kojima je benefit vrtića najveća - oni kojima je, potpuno simplificirano, vrtić važniji od fakulteta, jer bez vrtića mnogi od njih do fakulteta nikad neće ni stići.
Baš zbog toga Europska unija toliko inzistira na što većem obuhvatu djece vrtićem, zato to stavlja u sve svoje strateške dokumente, zato je još 2002. godine Europsko vijeće u Barceloni postavilo cilj da u svim državama EU jaslicama treba biti obuhvaćeno najmanje 33 posto, a vrtićem 90 posto sve djece te je taj cilj obnovljen strategijom EU 2020.
Hrvatska, koja je 2015. godine imala tek 19,9 posto djece obuhvaćene jaslicama i 57 posto djece koja idu u vrtić, taj cilj, kako sada stoje stvari, do postavljene 2020. godine sigurno neće dostići.
Na regionalnoj razini, situacija je u mnogim jedinicama lokalne uprave bitno gora od nacionalnog prosjeka. U siromašnijim općinama u vrtić ide značajno manje djece nego u gradovima. U četiri županije - Vukovarsko-srijemskoj, Požeško-slavonskoj, Brodsko-posavskoj i Virovitičko-podravskoj - manje od desetine djece ide u jaslice, a manje od trećine u vrtiće. S druge strane, Grad Zagreb je već dosegnuo tzv. barcelonski cilj - u jaslice ide gotovo 40 posto djece mlađe od tri godine, a u vrtić gotovo 90 posto onih od treće godine do polaska u školu.
U posljednjim godinama, navode autori u studiji, broj djece u vrtićima i jaslicama je narastao, unatoč smanjenju ukupnog broja djece zbog negativnih demografskih kretanja, broj mjesta u vrtićima povećan je 41 posto, povećan je i broj odgajatelja, ali rezultat je u europskim okvirima ipak skroman, a razlika među regijama i na relaciji općine - gradovi nije se smanjila. Jednako je tako i konstantan odnos zaposlenih žena i djece u vrtićima: županije s najmanjim obuhvatom djece imaju i najmanje zaposlenih žena.
Problem s niskim obuhvatom, dakako, leži u kroničnom manjku vrtića, ali i visokoj cijeni koju plaćaju roditelji te - nedostatku odgajatelja. Prema rezultatima studije, kako bi se postigli barcelonski ciljevi i održao sadašnji standard u hrvatskim vrtićima - koji je daleko ispod propisanog pedagoškog standarda - u narednih pet godina trebalo bi zaposliti 5310 novih odgajatelja, a da bi se ispoštivali i ciljevi i vrijedeći pedagoški standard, u sustav bi trebalo ući novih 10.698 odgajatelja. Zna li se da je trenutačno u cijeloj Hrvatskoj zaposleno njih 11.538, sadašnji broj odgajatelja trebao bi se udvostručiti! Čak kad bi se to i moglo financijski izvesti, ne bi bilo moguće, jer se godišnje na studij upisuje 626 studenata, a na burzi ih ima - oko 650.
Što se tiče potrebnih mjesta u vrtićima, da bi se obuhvatilo potrebnih 90 posto djece, dovoljno govori podatak o odnosu broja osnovnih škola i vrtića: u osam županija škola je barem dvostruko više nego vrića, a u Virovitičko-podravskoj županiji ima ih čak sedam puta više.
Prema preporukama najeminentnijih hrvatskih stručnjaka, iznesenih u Obiteljskoj politici iz 2015. godine, koja nikad nije prihvaćena, cijena vrtića u Hrvatskoj ne bi smjela biti veća od oko 500 kuna. Međutim, cijenu veću od toga, prema istraživanju koje je provedeno na 165 jedinica lokalne uprave, a koje je objavila udruga B.a.b.e. u studiji “Žena, majka, radnica”, roditelji u čak 57 posto općina i 89 posto gradova plaćaju cijenu višu od toga.
Rade se analize
Razlog potpune neujednačenosti cijene koje plaćaju roditelji - a koje se kreću od besplatnih vrtića u, primjerice, Viru ili Kalinovcu, do cijena od gotovo 1000 kuna po djetetu, koliko roditelji, prema podacima Ministarstva obrazovanja, plaćaju u Kraljevici - posljedica su potpune decentralizacije predškolskog odgoja. To znači da svi troškovi vrtića - od plaća odgajateljica do subvencija u punoj ekonomskoj cijeni boravka djece u vrtićima - idu na teret lokalnog proračuna. Što je proračun tanji, to su i mogućnosti za vrtić manje.
- Predškolski sustavi u Europi najčešće su decentralizirani, ali to ne znači da država ne može na drugačiji način pristupiti njihovoj regulaciji i financiranju. U Sloveniji, primjerice, postoje jasna pravila na državnoj razini, koja za svu djecu u Sloveniji definiraju isti iznos subvencija, a u razdoblju neposredno prije krize dodatne su se subvencije osiguravale upravo iz središnjeg proračuna, neovisno o decentralizaciji, što je pridonijelo rastu obuhvata djece. Njemačka i Austrija su u decentraliziranim okvirima unazad nekoliko godina s državne razine regijama stavile na raspolaganje dodatna sredstva za razvoj novih kapaciteta te time znatno podigle udio djece uključene u jasličke programe. I u decentraliziranim okvirima moguća je snažnija uloga države, kako regulatorna, tako i financijska. Pitanje je, naravno, političke volje - kaže dr. Dobrotić.
Državni tajnik za demografiju dr. Marin Strmota u predstavljanjima kontura obiteljske politike, za koju će se zalagati, ogroman je značaj dao upravo vrtićima, prije svega u funkciji zadovoljenja potreba zaposlenih roditelja, najavljujući opsežne razgovore s načelnicima i gradonačelnicima, kako bi vidio mogućnosti za povećanje kapaciteta te produljenje rada vrtića (u popodnevnim satima i tijekom vikenda). Do kuda je stigao, nije poznato.
- Ministarstvo za demografiju je u procesu izrade sveobuhvatne analize dostupnosti, kapaciteta i financiranja sustava predškolskog odgoja i obrazovanja, nakon koje će biti u mogućnosti donijeti odluku o prvim koracima u tom smjeru, u suradnji s jedinicama lokalne samouprave te Ministarstvom znanosti i obrazovanja - odgovorili su iz nadležnog Ministarstva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....