ALEKSANDAR DRAGAŠ Oliver je snimio barem pedesetak antologijskih pjesama, no treba li izdvojiti samo jednu, onda taj izbor mora pasti na 'Galeb i ja'

Oliver je snimio barem pedesetak antologijskih pjesama u kojima se zrcali ono što je kao pjevač bio i kakav će ostati u osobnom pamćenju mnogih ljudi u Hrvatskoj i susjednim zemljama, a time i u kolektivnoj memoriji, ne samo hrvatskog naroda. U tim pjesmama zrcalilo se i mnogo od onoga što inače poimamo kao Dalmaciju i Jadran, pa i Mediteran, odnosno onoga što je u u jednom od svojih tekstova o Oliveru i pokojnom Zdenku Runjiću, kao “glavnom” autoru pjesama iznimno plodne i bogate Dragojevićeve karijere, Dražen Vrdoljak nazvao “emocionalnom kolektivnom šifrom za prepoznavanje južnjaka”.

No, treba li izdvojiti samo jednu, najamblematičniju pjesmu iz te “kolektivne šifre južnjaka”, Olivera i Dalmacije, onda taj izbor, a s time se slagao i dragi kolega Dražen, mora pasti na pjesmu “Galeb i ja”, kolokvijalno poznatu i pod nazivom “Moj galebe”, a utemeljenu na stihovima Tomislava Zuppe i notama Zdenka Runjića te besmrtnoj izvedbi Olivera Dragojevića.

Zdenko Runjić za tu je pjesmu svojedobno Vrdoljaku izjavio i ovo: “Kako je nastao “Galeb”? Sa sinom Borisom, koji je tada imao sedam, osam godina, šetao sam Firulama. Bila je jesen, južina, galebovi su se skupljali na lažini. I mali mi kaže: ‘Tata, a zašto ne bi napisao jednu pjesmu o galebu?’ Počeo sam razmišljati kakva bi to trebala biti pjesma. Možda filozofski razgovor između čovjeka i galeba? On gore slobodno leti, nema prirodnog neprijatelja, čovjek je dolje, okovan svojim brigama... Kad sam došao kući, nazvao sam šjor Slavka (Tomislava Zuppu), rekao mu kako sam zamislio pjesmu i pitao ga što bi mogao napisati na tu temu.” Prvotno Runjić nije baš bio zadovoljan Zuppinim stihovima, no nakon mjesec dana “pacanja” sjeo je za klavir, “ponovno dva, tri puta pročitao Zuppin tekst i tada, bez opterećenja prvotnom idejom, odjednom zaključio da je izvrstan” te je počeo skladati “kao hommage klapi” jer su ga iz Omiša bili nazvali da im sklada jednu pjesmu za tamošnji klapski festival.

Čuvši “Galeba” kod Runjića, Oliver je odmah uzeo pjesmu, praktički mu ne dopustivši da je pošalje u Omiš ne bi li je u ljeto 1975. godine izveo na Splitskom festivalu, u tada novoformiranoj večeri dalmatinskih šansona. Zanimljivo, od dvanaest tada izvedenih šansona, “Galeb i ja” po glasovima publike završila je tek kao osma; gotovo pa debakl i za Runjića i za Olivera, no baš ta skladba ipak postaje “novi početak” onog i onakvog Olivera kakav nam od druge polovice 70-ih (p)ostaje u kolektivnom sjećanju. Valjda je trebalo proći neko vrijeme da i publika prihvati ono što je Zdenko Runjić istom prigodom Vrdoljaku rekao o “Galebu”: “Nisam promijenio niti jednu notu izvorne partiture. To mogu objasniti samo napadom nadahnuća, posebnim stanjem duha. Kao da sam u trenutku ugledao neku svjetlost.”

CROPIX, Dado Ruvić

Upravo tako ta pjesma, pa i u ovom tužnom danu, zvuči i danas. Ne da bih violio vjerovati, nego sam i više nego uvjeren da je kroz nju i Oliver u svojem smrtnom času ugledao svjetlost o kojoj je govorio Runjić. Jer “Galeb i ja” je i takva pjesma.

Uzvišena i sjetna, čak tronuta i tugaljiva, a ipak donosi ultimativnu, konačnu i vječnu slobodu i katarzu kakvu možda ni Oliver - ma koliko velik, omiljen, cijenjen, uspješan i od okova svakodnevice slobodan pjevač bio - nije osjetio za života. A i da jest, njegova osobna ovozemaljska sloboda ne mijenja percepciju te vječne pjesme. Ne znam kako su je doživljavali drugi ili kako je i danas doživljavaju, no znam kako je djelovala na mene kao klinca koji je u Zagrebu žudio za Hvarom, kako sam je poimao na tom predivnom otoku i kako o njoj razmišljam i danas.

Ne znam ni sam koliko bih puta, ležeći na nekoj osami blizu hvarskog Pokonjeg dola ili na nekoj od stijena Paklinskih, odnosno, kako bismo ih mi klinci zvali, Paklenih otoka, s one strane koja gleda prema Visu. Gledajući u to plavetnilo mora prema beskonačnoj liniji, gdje se ono spaja s beskonačnim plavetnilom neba, ni sam ne znam koliko sam puta, jer mi je došlo, zapjevao “Lipo mi je, lipo mi je/Na lažini suvoj ležat/Na osami blizu mora/Nad pučinom tebe gledat, a - moj galebe!”. Pa nastaviti, jer i kao tinejdžer već shvaćaš svijet i proživljavaš neke egzistencijalne strahove, “Tebe gledat, s tobom letit/Povrh svega nimat straja/Pa prkosit svakoj buri/I neveri ča sve vaja, a - moj galebe!”. To uredno činim i danas kad, ležeći na nekoj stijeni, gledam u more, nebo i galeba.

U tim stihovima koji kao da na to stijenje padaju s nebeskih visina kojima plovi galeb - podsvjesno sam valjda shvaćao to i tada - leži odraz te vječne borbe između muke ovozemaljskog života i one nebeske slobode o kojoj sanjamo. Slobode koja, dok smo mi tu na zemlji, pripada samo tom galebu čiji let promatramo dok ležimo pokraj mora. Baš onako kako o njoj, odnosno o galebu reče Zdenko Runjić: “on gore slobodno leti, nema prirodnog neprijatelja, čovjek je dolje, okovan svojim brigama”. Točno tako ju je otpjevao i Oliver. Otvorenu štrajhovima gudača i nježnom dionicom glasovira, Oliver u nju ulazi oprezno i melankolično, gotovo ponizno spram tog galeba kojeg promatra, a sanjajući o tome da poleti s njime, da se oslobodi straha i briga, da savlada nevere. S najavama tih nevera, ulaze puhači kao u soulu, pjesma se počinje otvarati, a s njima i Oliver rašpavijim glasom pojačava i svoj ton, ne bi li se u posljednjoj trećini, imaginarno, ali na neki način i realno, počeo pridruživati tom galebu. U krešendu pri kraju te neopisivo predivne pjesme, kroz stihove “Na osami, blizu mora/Dok se sunce, zemlji smije/Slušan tebe kako klićeš/Lipo mi je, lipo mi je/Moj galebe!”, dolazi i do katarze, tako osjetne u Oliverovu glasu.

Razrješenje je to u kojem galeb i Oliver, nošeni stihovima Zuppe i notama Runjića, ako ne jedno, ipak postaju nerazdruživi. Tim krešendom Oliver nam sugerira da za života moramo barem pokušati biti galeb. Ako nam i ne uspije, ipak ćemo se osjećati slobodniji i ispunjeniji jer smo barem pokušali učiniti isto što i galeb čini. Biti slobodni i letjeti kuda poželimo, makar u mašti; trpjeti život na zemlji, ali tražiti u njemu zrnca radosti i veselja; shvatiti da bi bonace i spokoj bili dosadni da nije nevera s kojima se moramo boriti; biti sretni i zbog drugih, a ne samo zbog sebe; kao što je Oliver na koncu, premda mu ispočetka nazigled zavidi, sretan zbog tog slobode galeba čiji let promatra iako u stvarnosti ne može poletjeti s njime. Ali, može maštati o njegovu, time i svojem letu da bi na kraju ipak, znamo to i iz Oliverove karijere, doista uzletio do visina do kojih nije uzletjeo gotovo niti jedan pjevač u nas, pa i šire. U toj posljednjoj strofi čujem i kako Oliver ulazi u gospel, i to onako kako je u gospel ulazio Elvis. To su pjevači kojima nije potrebno navoditi prezime, a da bismo znali o kome govorimo. To su pjevači čiji su glasovi njihove vlasnike uzdizali u nebesa, kao onog galeba iz pjesme Runjića i Zuppe, ali i slušatelje dok sluša njihove pjesme. To su glasovi ljudi koji su njima već za života postali bogovi, barem glazbe. To su glasovi koji ostaju zapisani u vječnosti.

Naravno, pretužan je čas da bih sada, dok na “repeat” po ne znam koji put slušam “Galeb i ja”, bio sretan; onako kako sam bio sretan kao klinac dok sam na nekoj lažini pored mora za sebe punim glasom, ispunjene duše i otvorena srca pjevao nazigled tugaljive stihove te naizgled melankolične pjesme. Pa ipak, kad sada i ovdje dođe ona moćna završnica “Galeba” s kojim je Oliver postao Oliver, uvjeren sam da su i on i taj njegov galeb postali jedno. I da će uz tog svog galeba Oliver s nebeskih visina - sretan, ponosan, spokojan i zadovoljan - gledati na nas dolje kako se i dalje mučimo i trpimo. Ne zato da nam napakosti, nego da nam poruči, kao što je njemu davno poručio taj njegov galeb, da i mi možemo ili da ćemo jednog dana uzletjeti do tih istih visina. Visina u kojima postoje samo Oliver i galeb, a ispod kojih za njih dvojicu postoji samo jedna važna dubina. More kao simbol života iz kojeg potječemo da bismo uzašli u nebo. Tamo “U visini, kada sunce/Bes pristanka nami sije/I da ništa na tvon nebu? I na moru bisno nije, e - moj galebe!”.

I moj dragi Olivere.