Aleksandar Milles izveo je pljačku stoljeća: Naša reporterka radila je za njega u videoteci 666

Aleksandar Milles i ja djeca smo zagrebačkog Cvjetnog naselja. Ja sam odrasla u neboderima, a on u jednoj od kuća u samom naselju. On je bio već na izlasku iz osnovne škole kada sam ja kretala u nju. Zvala se Crveni oktobar, danas je to Cvjetno naselje. Nismo se ranije sretali po kvartu, barem nisam na to obraćala pažnju. U to su doba popularne bile videoteke. U slobodno sam vrijeme posjećivala prijateljicu koja je radila u lokalnoj videoteci u Cvjetnom naselju. On bi često dolazio i posuđivao i po desetak videokaseta odjednom.

Tada sam ga prvi put vidjela. Bilo nam je to, komentirale smo, neobično. Brzo bi pogledao sve te filmove, znao ih je vratiti i nakon jednog dana. Govorio nam je da ih je samo premotavao i u tako brzom premotavanju sakupljao informacije. Odnosno, nije zapravo uživao u filmovima, već je nastojao doći do što više informacija. No, ustvari i nije puno govorio. Ubrzo me je naš zajednički prijatelj, njegov prvi susjed koji je sa mnom išao u razred, upitao hoćemo li zajedno raditi preko ljeta u Millesovoj videoteci i tako zaraditi za džeparac.

Pristala sam. Videoteka se, čini mi se, nalazila tik uz Krešimirov trg, zvala se 666. Davno je to bilo, ne sjećam se da je zapravo itko dolazio u tu videoteku posuđivati filmove, no možda i jest. Nije mi bilo čudno kako se zove, koliko god to iz današnje perspektive naivno zvuči, nisam ni znala tada što to znači, kasnije su me upozorili. Aleksandar Milles bio je visok, blijed, crne kose i dugačkih prstiju, povučen i tih. Znala bi mu dolaziti i ekipa, povukli bi se u stražnju prostoriju. O čemu su razgovarali, ne znam. Odnosno, kasnije sam sa stranica crnih kronika saznala o čemu je bila riječ.

Tamo je, u tom stanu, bilo još mnoštvo neraspakiranih kutija. U jednu se prostoriju nije ulazilo, to je bila soba koju je obilježila obiteljska tragedija. To je, ukratko moje sjećanje na mojeg susjeda Aleksandra Millesa, koji je kasnije punio stranice novina kao osoba koja je bila na čelu "pljačke stoljeća", kako se nazivalo otuđivanje vrijedne imovine iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice.

Otkrilo se, kasnije tijekom istraga koje su uslijedile, i da on stoji iza mnogih paleža kod moje tadašnje osnovne škole Crveni oktobar te Kockice, tadašnjeg sjedišta CK SKH, koja je u neposrednom susjedstvu. Jesam li išta mogla naslutiti kod njega? Ne znam, bila sam dijete. No, znam da su moji, nakon što su ga upoznali, odlučili da za njega više neću raditi. Nešto im nije sjelo kod njega, nisu mi nikad rekli što. Radila sam u videoteci tjedan, dva. Bio je to moj prvi posao. Mnogo toga što je ekipa s Millesom otuđila iz NSK još uvijek nije pronađeno. Ipak, nekim se knjigama s crnog tržišta polako ulazi u trag. I to je razlog zašto se Aleksandar Milles ponovno ovih dana spominje u javnosti i zašto sam se prisjetila te svoje priče iz djetinjstva.

Naime, prije nekoliko dana u Hrvatsku je iz Italije vraćena vrijedna, raritetna knjiga koju je iz NSK u pljački stoljeća ukrala ekipa s Millesom na čelu. Podsjetimo, oni su prepoznali propuste u osiguranju tadašnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice, krali grafike i knjige te ih nudili na crnom tržištu, koje je golemo i iznimno profitabilno. Istraga je pokazala da su djela prodavana na tržištima u Njemačkoj, Italiji, Srbiji i SAD-u. Sve se otkrilo kada su još jednu raritetnu knjigu pokušali prevesti preko granice te su bili uhapšeni. Kako se pokazalo, neka od najvrjednijih ukradenih djela završila su u Italiji. Naime, ovo je druga vrijedna knjiga koja je u posljednjih godinu dana vraćena iz te zemlje.

Nakon više od tri desetljeća, koliko je nedostajala, u trag je knjizi "Trinum magicum sive Secretorum magicorum opus continens" iz 1614. godine autora Caesarea Longinusa, ušla talijanska policija koja je specijalizirana upravo za ovu vrstu potrage. U Hrvatsku ju je donio Jasen Mesić, veleposlanik Republike Hrvatske u Italiji. O tome gdje i kako je knjiga pronađena, Mesić govori za Jutarnji list: "Ne smijem reći gdje je točno pronađena, no iza potrage je dugogodišnji posao kojim se bavi specijalni odjel, karabinjeri, koji zajednički potpadaju i pod Ministarstvo obrane i Ministarstvo kulture. Budući da sam se u mlađim danima bavio zaštitom arheološke baštine, već sam od ranije u kontaktu s ovom jedinicom. Ima ih troje, a glavni general Roberto Ricciardi u Italiji je osim po traganju za vrijednim umjetninama poznat i kao pisac kriminalističkih romana. Knjiga je pronađena na jugu Italije.

Odakle je došla ne znamo, no samo je u Italiji promijenila tri lokacije. Nakon pronalaska kontaktirali su i naše službe za provjeru autentičnosti". Jasen Mesić sam je donio knjigu u Hrvatsku, no ne može reći ni kakav je bio protokol povrata u Hrvatsku: "Mogu samo reći da je stigla usred noći, ostalo ću smjeti valja opisati u memoarima". Na pitanje u kakvom je stanju bila knjiga kad je došla do njega, odgovara da je bila u poprilično dobrom stanju. Roberto Riccardi, koji je bio na čelu jedinice koja je knjigu pronašla, poprilično je poznat u Italiji.

Naime, ovaj general, pisac krimića te povremeno i kolega novinar, prvo je godinama radio u jedinicama za suzbijanje droge na Siciliji i u Calabriji, a po dolasku u Rim počinje se baviti traganjem za umjetninama. Pronašao je, među ostalim, lažne slike Amadea Modiglianija te ukradenu Caravaggiovu sliku, o čemu mu je prošle godine knjigu "Detektiv umjetnosti" izdao ugledni talijanski nakladnik Rizzoli.

Poznat je i njegov triler "Undercover. Ništa nije kako se čini" o borbi protiv narkomafije. Roberto Riccardi je, dakle, po funkciji zapovjednik karabinjera za zaštitu kulturne baštine. Na predaji knjige bili su prisutni, govori nam Jasen Mesić, i Luca Migliaccio te Calogero Gliozzo, koji je vodio istragu. Gliozzo je također poznat u Italiji, stao je već i ranije na kraj nekim trgovcima s crnog tržišta umjetnina u Siciliji. O vrijednosti knjige koja je vraćena u Hrvatsku pitamo voditeljicu Zbirke rukopisa i starih knjiga NSK Irenu Galić Bešker.

"Knjiga je na latinskom, ad hoc sam prevela naslov koji ukazuje na to da se bavi magičnim tajnama. Ima tri cjeline. Caesare Longinus je po svoj prilici njezin urednik, a ne autor. Otisnuta je ručnom tehnikom. Srećom, stigla je dobro očuvana i treba je tek malo očistiti, što će učiniti naši konzervatori, a potom ćemo ju spremiti u trezor", otkriva. Ivanku Stričević, aktualnu ravnateljicu NSK, pitamo zna li se uopće koliko je knjiga otuđeno u krađi i koliko ih je do sada vraćeno.

Podsjetimo i da je po dojavi, prije dvanaest godina, u Đakovu pronađeno čak trideset knjiga. Ivanka Stričević nam odgovara: "Ne zna se točno u broj koliko je djela otuđeno, no po nekim je podacima riječ više od dvije tisuće jedinica. Nisu ukradene samo knjige, već i grafike, časopisi, karte. Najlakše je bilo odrediti što nedostaje među knjigama, pa je na popisu otuđene imovine sa sigurnošću 1698 jedinica. Koliko ih je točno do sada vraćeno, teško je reći".

Knjiga je u NSK, dakle, stigla preko Veleposlanstva RH u suradnji s Upravom za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture te talijanske policije. Ravnateljica NSK dalje govori: "Knjiga je pronađena u proljeće. Zanimljivo mi je da su se u jeku tako jakog prodora koronavirusa u Italiju i lockdowna karabinjeri bavili našom knjigom". Prošle je godine, podsjetimo, na isti način pronađena i vraćena knjiga Johannesa Heveliusa o nacrtima Mjeseca iz 17. stoljeća. Jednako kao i za ovo, novo otkriće, prvo su poslali fotografije pronađenog materijala, a uvidom u knjige, i zbog činjenice da su se inventarni brojevi poklapali, utvrđeno je da je upravo to ta knjiga. Kako se uspjelo toliko knjiga ukrasti osamdesetih godina, kakvo je bilo osiguranje tadašnje centralne knjižnice, pitamo ravnateljicu NSK, koja nam odgovara:

"Policijski zapisi govore o tome da su se neke knjige iznosile i kroz prozor. Milles je imao neke veze i s djelatnicima same knjižnice. Danas takvo nešto ne bi bilo moguće, imamo među ostalim i zaštitne kamere, a vrijedno se blago čuva u trezorima".

Inače, Milles je na suđenju, među ostalim, govorio i o svojim planovima da spali sve knjige u glavnoj knjižnici, oko dva milijuna primjeraka, rekao je tada. Krađa vrijednih izdanja nije se odvijala preko noći, već je trajala punih pet godina, dok ih naposljetku nisu uhvatili. Osamdesetih godina, od 1982. do 1987., većinom su krali iz NSK tada na Marulićevom trgu, gdje je danas Državni arhiv.

Aleksandar Milles bio je dijete poznatog novinara, Konstantina. Njegova je starija sestra Maja počinila samoubojstvo, bila je to velika tragedija pod čijom je kapom Milles odrastao i teško se s time nosio. Kasnije je život, nakon više pokušaja, sebi oduzeo i on. Katja i Konstantin Milles izgubili su tako dvoje djece. Najveća moguća zamisliva tragedija za roditelje. Sinovu smrt Konstantin nije doživio, no uhićenje jest.

Konstantin Milles radio je intervjue s najvažnijim protagonistima politike, znanosti i kulture. Bio je urednik u Globusu, a pisao je i za Start i Studio. Među ostalim, intervjuirao je Johna Lennona i Yoko Ono kada su goli u krevetu protestirali za mir u svijetu. Kada su opisivali njegov rad, kolege su govorili da se "šarm Milesove konverzacije osniva na suptilnom cinizmu". Studirao je pravo, namjeravao je krenuti stopama svojeg oca, no počeo je rat, on je otišao u NOB, nakon toga se oženio i zaposlio, a jednom je objasnio da je "novinarstvo profesija propalih studenata".

Njegovim je stopama krenula i kći Maja, koja se više, doduše, bavila istraživačkim novinarstvom, najčešće na području sudstva i policijskih istraga. Bila je puno starija od svojeg brata, šesnaest godina. Nije razjašnjeno zašto si je u 36. godini oduzela život. No, obitelj nije više nije bila ista. Ostavilo je to traga na ovom, tada izgubljenom dvadesetogodišnjaku. Otac se u redakciji, pisalo se, znao hvaliti njegovom inteligencijom. No, pisalo se i da je od malih nogu imao psihoze. Na suđenju je Aleksandar Milles tvrdio da je radio za "organizaciju", za tajne službe. No, je li to bila bujna mašta, nikad nije dokazano. Iskaze je stalno mijenjao. A gdje se nalazi mnoštvo vrijednih knjiga koje datiraju od 16. stoljeća, i dalje je nepoznanica.