ANALIZIRAMO PRESUDU VISOKOG UPRAVNOG SUDA Gdje je država sve pogriješila u slučaju samostana Dajla

Država je prekršila zakon kad je u postupku denacionalizacije u razdoblju od 1997. do 2002. benediktinski samostan Dajla i 400 hektara samostanskog zemljišta dodijelila Župi sv. Ivana Krstitelja u Biskupiji porečko-pulskoj.

Prema Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu u vrijeme komunističke vladavine, hrvatska država nije bila obavezna vraćati imovinu onima koji su već ranije obeštećeni međunarodnim ugovorima.

Talijanski benediktinci iz Praglie , nekadašnji vlasnici samostanskog dobra Dajla, obeštećeni su Osimskim sporazumima sklopljenim između Italije i bivše SFRJ, čija je hrvatska sljednica. Hrvatska država, međutim, ne samo da je u postupku denacionalizacije dodijelila Biskupiji porečko-pulskoj imanje za koje su Talijani već obeštećeni, već je propustila i sve zakonske rokove u kojima je svoje protuzakonite odluke mogla poništiti. Rješenje ministra Dražena Bošnjakovića iz kolovoza 2011. kojim je Ministarstvo pravosuđa pokušalo to vrijedno imanje vratiti u državne ruke zakašnjeli je i na krivom zakonu utemeljen pokušaj da se pogreška ispravi.

Dva mehanizma

Tako bi glasio sukus presude Visokog upravnog suda RH u slučaju samostana Dajla, čiju presliku posjedujemo. Iz nje je vidljivo da je Crkva vrijedan posjed na istarskoj obali dobila natrag ne zato što je na njega imala pravo po Zakonu u povratu imovine, već zato što je hrvatska država u tome slučaju višestruko “zabrljala”.

Iz presude, koju je potpisala predsjednica tročlanog sudskog vijeća Senka Orlić-Zaninović, može se jasno rekonstruirati koja su sve državna tijela prekršila Zakon o povratu imovine, i to u korist Crkve, a na štetu države.

Visoki Upravni sud je konstatirao da je svih sedam rješenja kojima je u postupku denacionalizacije Ured državne uprave za imovinskopravne poslove u Bujama od 1997. do 2002. komad po komad samostanskog imanja Dajla dodjeljivao istarskoj Župi sv. Ivana Krstititelja suprotna Zakonu o naknadi za oduzetu imovinu. U presudi se konstatira da je Ministarstvo pravosuđa kao drugostupanjsko tijelo u postupku denacionalizacije imalo na raspolaganju dva pravna mehanizma kojima je pravovremeno moglo poništiti svih sedam rješenja o dodjeli samostanskog dobra Župi sv. Ivana Krstitelja.

Prvi pravni mehanizam je nadzor koji nad postupkom povrata imovine provodi Ministarstvo pravosuđa. To ministarstvo ima rok od 60 dana u kojem može poništiti prvostupanjsko rješenje o povratu imovine ako uoči da je protuzakonito. To znači da je u razdoblju od 1997. do 2002. Ministarstvo pravosuđa u postupku nadzora moglo poništiti svih sedam rješenja o dodjeli benediktinskog imanja Župi sv. Ivana Krstitelja. Ti propusti dogodili su se u mandatu četvero ministara pravosuđa: Miroslava Šeparovića, Zvonimira Šeparovića, Stjepana Ivaniševića i Ingrid Antičević-Marinović. S obzirom na to da Ministarstvo nije tražilo poništenje rješenja o Dajli, ona su nakon šest mjeseci postajala pravomoćna.

Pogrešan instrument

No, i nakon što rješenja postanu pravomoćna, nadležna državna tijela, uključujući Ministarstvo pravosuđa, mogu posegnuti za izvanrednim pravnim mehanizmom - zahtjevom za ponavljanje upravnog postupka. Njega je moguće pokrenuti unutar pet godina od pravomoćnosti rješenja o denacionalizaciji. Kako je zadnje u nizu rješenja o dodjeli Dajle Crkvi postalo pravomoćno 2002., posljednji rok za obnovu upravnog postupka istekao je 2007. Obnovu postupka propustile su zatražiti Ingrid Antičević-Marinović, Vesna Škare Ožbolt i Ana Lovrin. Pokušao je to učiniti tek Dražen Bošnjaković 2011., ali svi rokovi za obnovu upravnog postupka već su bili iscurili, pa je posegnuo za najtežim pravnim instrumentom - odlukom o ništetnosti svih akata u vezi s Dajlom. No, Visoki upravni sud konstatirao je da je država za instrumentom koji ne poznaje zastaru mogla posegnuti samo ako prethodno nije znala tko su stvarni prijašnji vlasnici. A znala je ili je morala znati.