FELJTON, 3. DIO

ANDRIJA ŠTAMPAR O KOMUNIZMU Staljinov SSSR: Zemlja velikog straha i laži

Jutarnji objavljuje ulomke knjige 'Andrija Štampar, Dnevnik s putovanja 1931. - 1938.' koja je ovih dana objavljena i na engleskom jeziku

Jutro nas je zateklo na ravnici sjevernog Kavkazja. Svuda su se vidjeli tragovi kolektiviziranih gospodarstava: velike, jednako obrađene površine. Žetva je izgledala povoljna i bila je u punom jeku. Ovdje-ondje vidjeli su se i poljoprivredni strojevi, traktori. Sela su bila pitoma i svježa na ljetnom ranom jutru. [...] Velika električna centrala i tu je pokazivala kako Sovjeti polažu veliku važnost na elektrifikaciju.

Toga jutra prikupljao sam svoje utiske posljednjih dana. Nije bilo nijednog sastanka i nijednog ekspozea o bilo čemu, a da službeni predstavnik ustanove nije odmah istaknuo ime vođe naroda Staljina. Meni je to izgledalo kao idolatrija. Tako nam u Lenjingradu jedan naučnik kazuje u svojem govoru kako on nije član komunističke partije, ali da mora istaći kako nauci nikada nije bilo tako dobro kao sada kada je na čelu Unije Staljin, koji je prema njegovom mišljenju "najsavršenije, ikada rođeno ljudsko biće". Kvantiteta ustanova i obujam obavljenog posla upravo su ogromni, ali takva nije i kvaliteta. Stvara se novi poredak i nastaje novi sloj u tome novom društvu: sloj aristokracije rada i proizvodnje. Moć novca posve je slomljena. Nestalo je starih, najviše se vide mladi, koji su skromno, ali uredno odjeveni i obuveni, no svi izgledaju zdravo i veselo. Na svim javnim manifestacijama oni se pokazuju u svoj snazi i odlučnosti. Stari se ne vide; ako se koji put na njih i naiđe, oni su povučeni.

Ima i mnogo straha, jer je snaga organizacije i vlade upravo nenadmašiva i nesavladiva. Crvena vojska predstavlja, prema onome što sam dosad vidio, discipliniranu snagu koja je spremna braniti novi poredak stvari. Ljudi su pod paskom i ne smiju slobodno govoriti. Meni je rijetko uspijevalo da s ljudima odvojeno govorim, a kada sam to i želio, oni su gledali izbjeći takve razgovore. U svakoj je ustanovi, barem se meni činilo, na čelu osoba od povjerenja, koja ne mora ni biti prvoga reda.

U medicinskim ustanovama ima daleko više personala negoli u drugim zemljama. Broj liječnika raste nevjerojatnom brzinom, ali njihova kvaliteta je u pitanju. Čitav jedan period ispitivali su na ispitima studente medicine u grupama, a ne pojedinačno. Ne postoji jednakost. Plaće se dobivaju prema vještini i izvršenom poslu. Strancima ne znaju prikazati stvari onako kako treba i kako odgovara. Svaki prikaz ima tendenciju, tako nam je svaki pojedini šef saniteta u pojedinim slučajevima prikazivao uspjehe sovjetske vlasti u pogledu zaštite narodnog zdravlja, uspoređujući cifre umiranja i rađanja s ciframa iz 1913. god. Naravno da je takva paralela neispravna i ne daje pravilnu sliku, jer u svim zemljama na svijetu je broj umiranja znatno opao u razmaku između 1913. i 1936. Nijedan od tih predstavnika zdravstvene službe nije bio dovoljno kritičan i obazriv, i nije imao u vidu da govori stručnim ljudima koji imaju i određenih iskustava. Istina je da je broj umiranja sada daleko manji u usporedbi s vremenom prije revolucije, ali zaboravlja se da je i broj rađanja daleko manji. To se najbolje vidjelo pri izlaganju tih cifara u Rostovu, gdje nam je šef saniteta rekao kako je cifra rađanja 1913. bila 64 na hiljadu, a sada samo polovicu od toga.

U istom je omjeru opalo i umiranje, ali on nam nije htio to prikazati u takvom svjetlu. Svaki je zaboravio ili nam nije htio kazati kako je u mnogim krajevima Unije prije 15 godina, za vrijeme raznih epidemija i gladi, bilo veliko umiranje, i da se uslijed toga danas nalaze sasvim drugi odnosi u pogledu kompozicije stanovništva. Vidjeli smo u tvornicama da je prosječna dob stanovništva između 20 i 26 godina. Isto tako su sovjetski stručnjaci griješili kada su i u drugim prilikama prikazivali uspjeh rada, tako u građenju stanova, podizanju tvornica, ali su nam zaboravili kazati da su slični uspjesi postignuti u drugim državama.

Nečistoće je svuda, muhe su prava napast, tako sam u mlijeku nailazio na njih. Posluga u hotelima je spora. Često trebaju sati da se nešto uradi. U organizaciji našeg puta uvijek je nešto bilo loše, i pored velikih naprezanja da sve ispadne na zadovoljstvo posjetnika. Birokracija je ogromna, što je razumljivo u ovakvom sistemu, kada država preuzima sve na sebe, ali bit će kasnije velikih poteškoća kada Unija bude morala reorganizirati javne poslove i ograničiti birokraciju. Ima mnogo suprotnosti: na jednoj strani postoje upravo divne ustanove s bogatim uređenjima, tvornice s velikom proizvodnjom, a na drugoj strani, opet nema najobičnijih stvari. Tako meni nije bilo moguće da za cijelo vrijeme svojeg boravka dobijem kuverte u veličini koju sam trebao.

U zahodima opet nema papira, nego se upotrebljavaju stare i prljave novine, u isto doba kada nam šefovi saniteta govore o milijunskim ciframa koje se izdaju za narodno zdravlje, i o stotinama inspektora koji su zaposleni zdravstvenim nadzorom svih mogućih mjesta. Meni je Sovjetska Unija izgledala kao veliki kip majstora, koji na njemu nije izradio detalje; na kipu se vide samo glavne konture.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 07:21