ANTE TOMIĆ 'HDZ je suvereno zavladao samo onim mjestima gdje nema mobilne mreže i televizijskog signala'

Nije pošteno govoriti o velikim i malim gradovima, primjetio je Tomislav Karamarko, ne objašnjavajući detaljnije što je zapravo mislio, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Otkad takvo što nije pošteno? Teško je vjerovati da se krivo izrazio jer, ako nitko drugi, hadezeovci sigurno znaju što znači dobra hrvatska riječ nepošteno. Povijest njihove stranke ne bi se mogla napisati bez toga pridjeva. On, na primjer, vrlo prikladno opisuje ono za što se Karamarkov bliski suradnik, tajnik stranke Milijan Brkić, za prijatelje Vaso, sumnjiči da je učinio u Karlovačkoj banci. Ali, što bi moglo biti nepošteno u običnoj zemljopisnoj činjenici da su neki gradovi veći od drugih, ostaje nam nepoznanica, osim možda ako Karamarko ne doživljava nepoštenim da su u svim većim hrvatskim gradovima njegovi kandidati izgubili izbore.

Ipak, čini se da to ni njega ni članstvo pretjerano ne uzrujava. Zaista, ništa tako dobro ne opisuje istinitost poslovice da i s malim valja biti zadovoljan kao oduševljenje hadezeovaca kad su izborni rezultati stali stizali u izborni stožer stranke. Za ne vjerovati je čemu su sve oni tamo klicali.

“Imamo Sukošan!” kriknuo bi se netko pobjednički, a čitava bi dvorana burno zapljeskala.

“Čepin!” povikao bi očiju punih suza drugi minutu kasnije.

“Bravoooo!” razleglo bi se među okupljenima.

“Josipdol!” kriknuo bi onda treći.

“Jo-sip-dol! Jo-sip-dol! Jo-sip-dol!...” krenulo bi skandiranje.

“Lovreć!”

“Lo-vreć! Lo-vreć!...” prihvatili bi prisutni spremno.

“Dicmo!”

“Di je, majku mu, ta graševina?!” dreknuo je Karamarko raskalašno.

U HDZ-u je zavladao ushit malim mjestima kao da u seoskim domovima kulture snimaju seriju emisija “Lijepom našom”.

Njihove neosvojive glasačke utvrde jedva bi na štabnoj karti našli. Oni suvereno vladaju gdje god nema televizijskog signala, a ni pokrivenost mobilnom telefonskom mrežom nije baš osobita. Kadšto tamo nije bilo lako ni osigurati regularnost glasanja jer su vukovi pojeli dvoje od tri člana izborne komisije. No, sve prepreke naposljetku su prevladane. Gorska služba spašavanja izgubila je, istina, jednog vrijednog čovjeka u mećavi, ali se njihova pseća zaprega nekako ipak probila s rezultatima zbog kojih će Zoran Milanović pozeleniti od muke. Neće on, majci, vidjeti Oštrovice-Kikovice dok je Tomislav Karamarko živ.

Skupljajući tako glasove samo iz kojekakvih zabiti i pomirujući se s porazom u gotovo svim županijskim središtima, predsjednik HDZ-a naposljetku je izvolio zaključiti: “Mi gradove u Hrvatskoj ne dijelimo na velike i male. Nama je isto Belišće i Split, svaki građanin nam je jednako vrijedan.”

Dobro, ovo o jednakovrijednosti svih građana može se razumjeti, riječ je o najvažnijem demokratskom načelu, samo bi se budala osmjelila kazati nešto drugo, ali izjednačiti vladavinu u drugome gradu u Hrvatskoj, u gospodarskom i kulturnom središtu s gotovo 180 tisuća stanovnika, s vlašću u ravno petnaest puta manjoj slavonskoj varošici, koja se potkraj devetnaestog stoljeća podigla oko baraka za radnike u pilani, čin je nevjerojatne političke slaboumnosti. I čisto vam onda dođe drago da HDZ popušio u Splitu.

Onih šest stotina glasova između Ive Baldasara i Vjekoslava Ivaniševića premala je razlika ako je Tomislavu Karamarku uistinu jednako bilo stalo do pobjede u Belišću i Splitu. Ali, to, naravno, znate i sami, nije bio slučaj.

Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice s mizernim je uspjehom tješio i sebe i svoje sljedbenike. U izbornoj je noći izmišljao pobjede gdje ih nije bilo da mu se narod ne bi smijao i, naposljetku, od silne napetosti da će ga proglasiti gubitnikom, neoprezno blebnuo jednu smiješnu prispodobu.

Neumjesno se našao hvaliti kako nema veze da su izgubili Split, kad su već pobijedili u Belišću, a u Belišću, uzgredno kazano, njihov je kandidat dobio samo četiri glasa više od HDSSB-ovog i, očekivano, traži ponovno brojanje listića. Tko zna što će od toga ispasti, ali ne bi nas začudilo da i Belišće naposljetku ispadne preveliko da bi Karamarkovi u njemu vladali, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.