ANTE TOMIĆ I svećenici moraju jesti triput na dan. Ne mogu se milosrđe i ljubav praviti da kapitalizam ne postoji

Njemački katolik Hartmut Zapp prije pet godina odlučio je da više neće plaćati crkveni porez, ali je istodobno smatrao da ga odbacivanje toga nameta neće priječiti da se i dalje osjeća kao predani i pobožni član Crkve, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

I, kako biste mogli očekivati, njegov je fiskalni neposluh užasno uzrujao biskupe. Prečasni prelati, valjda u strahu da se još koji vjernik ne osmjeli na jednaku drskost, samom su se Benediktu Šesnaestom obratili za pomoć, da ovaj svojim papinskim autoritetom podupre njihove napore da discipliniraju pastvu u ispunjavanju uplatnica. Napokon, prošlog je četvrtka došao vatikanski pravorijek: tko se hoće krstiti, krizmati, pričestiti, ispovjediti ili crkveno vjenčati, mora plaćati crkveni porez.

Tko ga ne plaća, nema se pravo predstavljati katolikom. Barem u Njemačkoj. Ova je odluka mnoge neugodno iznenadila. Zavedeni vjerojatno romantičnim pričama o siromašnom Isusu Kristu i njegovom ponosnom odricanju od ovozemaljskih dobara, ljudima se često čini nedolično Božju ljubav dovoditi u vezu s novcem. Osim toga, za većinu nas Bog je nešto poput zraka. Sveprisutan je, nevidljiv i – besplatan. Slobodno i bez naknade svi mogu disati Boga, i mali i veliki, i siromašni i bogati, i moćni i nemoćni, i Francuzi i Englezi, i sveci i grešnici.

Javno dobro

On je tu i prima svakoga potrebitog, od nula do dvadeset četiri, kao hitna medicinska pomoć koja nesebično šije i previja posjekotine pijancu koji je pao u šaht, ne pitajući je li on zdravstveno osiguran. Bog je kao pločnik ili plaža, javno dobro koje svi imamo jednako pravo besplatno uživati. Naposljetku, sve kad bismo i htjeli, nemoguće je izraziti Boga bilo kojim brojem, mjerom ili iznosom. Njegova je milost bezgranična. Njegova ljubav, utjeha, nada i spas beskrajni su. Kako bi išta od toga moglo imati cijenu?

Teološki, filozofski pa i, ako hoćete, ekonomski cijena mora biti nula. Već po zakonu ponude i potražnje. Jer, vidite, nešto može imati cijenu samo ako postoji u ograničenoj količini. Što je neka stvar ili usluga rjeđa i nedostupnija, cijena joj je, prirodno, viša i obrnuto. Ako nečega ima puno, cijena je niža. A ako je nešto beskrajno, bezgranično i neizmjerno, naprosto je nužno da bude besplatno. Prodaja Božje milosti i spasenja duše ekonomski je apsurdnija od prodaje pijeska u pustinji ili leda na Antartiku.

Ovom se, pretpostavljam, logikom vodio onaj Nijemac s početka ove priče, kad je odbio plaćati crkveni porez i uistinu, čovjek nije mnogo pogriješio. Bog ne treba njegov novac. Ni Otac ni Sin ni Duh Sveti neće nestrpljivo provjeravati je li im na račun legla uplata crkvenog poreza od Hartmuta Zappa. No, Božji namjesnici na zemlji ipak su, složit ćemo se, nešto nesavršeniji. Oni su materijalna bića u materijalnom svijetu i ne mogu bez keša. Svećenici i redovnice moraju triput na dan jesti, a hrana je jedino tjelesno zadovoljstvo koje si legalno mogu priuštiti i zapravo je neodgojeno i svinjski kad netko počne pametovati da bi njihove usluge morale biti besplatne.

Retroaktivno plaćanje

U svijetu gdje je sve roba, i pričest i krizma moraju biti roba. Ne mogu se milosrđe, ljubav, nada i utjeha praviti da kapitalizam ne postoji. Kad s te, smrtne i grešne strane osmotrite ovaj problem, postojanje crkvenog poreza ima mnogo smisla. Bog se vama možda čini kao zrak, ali crkvene osobe ne mogu živjeti od zraka. Bezdušno je i nekršćanski zanemarivati njihove potrebe. Onaj tko bi svećenicima i redovnicama uskratio njihova tri obroka, uistinu nije netko tko ljubi bližnjega svoga i pravedno je da mu župnik ne dođe na samrtnu postelju, nego da ga neispovjeđenog i nepričešćenog pošalje na onaj svijet, da se pokvarenjak sa svetim Petrom sam raskusurava.

“O-ho-ho, gospodine Zapp, pa otkud vi u nas?” nasmijat će se nebeski ključar listajući debelu knjigu sa svim grijesima čovječanstva.

“Ne vidim ovdje vaše uplatnice crkvenog poreza još tamo od prvog tromjesečja 2007.”

“Pa, mislio sam... ovaj... da to ne treba”, smest će se mudrijaš.

“Ne treba? Tko vam je rekao da ne treba? Dajte, molim vas, smislite neku bolju ispriku. Da mi je neki blesavi Balkanac tako nešto rekao, još bih ga možda i razumio, ali vi ste, zaboga, Nijemac. Kako ste vi, kao civiliziran čovjek, mogli i pomisliti da ne treba plaćati porez?”

“Pa, bih li mogao... ne znam”, predložit će tada Hartmut Zapp, shvaćajući da je zeznuo.

“Bih li mogao taj porez nekako retroaktivno platiti?”

“Retroaktivno? Kako da ne. Retroaktivno plaćanje i sama je suština našeg poslovanja”, odgovorit će susretljivo sveti Petar, a zatim potegnuti polugu i nesretnika poslati u pakao.