Gradonačelnikov sin Joško Kerum vozi BMW M3 koji može potegnuti do 350 kilometara na sat. Automobil ima 630 konja. Zapravo 631, računamo li i ćaću. Uistinu, darovati dvadesetogodišnjaku tako snažna kola teško bismo mogli nazvati najuzornijim primjerom roditeljske skrbi, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .
Uz ceste smo vidjeli previše crnih kamenih ploča okićenih plastičnim cvijećem da bi nas raznježila gesta darežljivog oca. Zbog stotina jadnih mladića koji su prerano skončali u hrpi zgužvanog lima naposljetku je i napisan zakon koji mlađima od dvadeset četiri zabranjuje upravljanje automobilima velike snage. Osim toga, samo u ovom trenutku, ovako napamet se mogu sjetiti dvaju užasnih slučajeva, jednoga u Makarskoj, a jednoga u Velikoj Gorici, da je nekakav maloljetni ili jedva punoljetni mamlaz ubio nekoga autom koji mu je kupio bogati otac. Mislim da je oba puta baš BMW bio posrijedi.
Ali, kao što smo već navikli od splitskoga gradonačelnika, džaba je i zakon i zdrav razum. Kad je Željku Kerumu pamet smetala. Gledam u novinama sliku nabrijane mrcine koju je darovao sinu i primjećujem da mi je i registracija posebna: ST 1991 JK . Od ovog posljednjeg bude mi gotovo mučno. Takav detalj kao da priziva nesreću. Teško je zaista oteti se neugodnim asocijacijama kad vidite crni auto označen imenom i prezimenom i godinom rođenja. Tu kao da samo još jedan podatak nedostaje.
Da sam roditelj vozača, utroba bi mi se zgrčila svaki put kad bi moj sin sjeo u takva kola. Koji mu je drek trebalo još i nečim takvim okititi automobil? To s posebnim registarskim tablicama ni inače mi nikad nije bilo posve jasno. Zašto to ljudi čine? Da nisu možda oni što voze skupe aute nešto kraće pameti i nije im uvijek lako prepoznati koje je njihovo? Da popije koji šampanjac previše, Joško Kerum možda bi se prevario na parkiralištu i ušao u žuti golf dvojku, uopće ne primjećujući da to nije njegov crni BMW M3.
Koliko je samo puta došao kući u ruzinavom yugu iz ‘87., dok mu ćaća nije naručio specijalnu registraciju i strogo ga upozorio da sjeda samo u automobile s njegovim inicijalima i godinom rođenja.
Ali, dosta o ovome, nije mi zapravo bila ni namjera pisati o gradonačelniku i njegovu najstarijem potomku, nego me je namamio tekst u novinama. Jutros kad sam uključio kompjuter, imao sam sasvim drugu stvar na pameti, podijeliti s čitateljima nešto zaista lijepo.
Dakle, čitav prošli tjedan bio sam u glavnom gradu i kao član žirija Dana hrvatskog filma pogledao veći dio recentne produkcije. Kako se na ovom festivalu uglavnom natječu mlađi autori, s velikim vas veseljem mogu izvijestiti da u našoj zemlji još uvijek rastu pametna i dobra djeca. Koliko god se strukture trudile to osujetiti, pokvariti ih i zaglupiti, zagaditi kojekakvim političkim i televizijskim smećem, klinci su znali naći ispravan put, a meni posebno ohrabrujuća i utješna bila je činjenica da je laureat, uvjerljivi pobjednik Dana, redatelj iz Splita.
Izašli ste vjerojatno koji put iz kina znajući da ste upravo gledali nešto zaista ekstra, nešto pametno i duboko, nešto što ne viđate svaki dan. I hodate tako proljetnim sumrakom, ispod razlistalih kestenova, glave još pune filmskih slika i od sreće tu i tamo nesvjesno poskočite. Takav sam ja bio u utorak, nakon što je završio “I onda vidim Tanju” mladog Juraja Lerotića, trideset četiri minute istinske filmske svečanosti za koju upravo ne možete vjerovati da je hrvatska. A ne da je samo hrvatska, nego je, još uže, splitska, na jeziku koji nam je blizak, snimljena u urbanim krajolicima koje svakodnevno gledamo, s licima koje poznajemo. Ljudi moji, kakav je to talent! Pogledajte svakako tu pametnu, smiješnu i dirljivu melodramu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....