BRIGA NAS...

ANTE TOMIĆ O PRESUDI U HAAGU Ježili smo se i užasnuto odvraćali pogled od krvavih svinjarija u Dretelju, Helidromu i Ahmićima. Pravili se da to nema veze s nama, iako je i te kako imalo

Da upitate premijera Zorana Milanovića, on bi se vjerojatno zbunio.

“Slobodan Praljak?

Ne, žao mi je, tko je to?”

“Znam jednog Praljka. Da, mislim da se baš tako zvao, Praljak”, rekao bi predsjednik Ivo Josipović. “Svirao je fagot u Simfonijskom orkestru Hrvatske raditelevizije... Ili je to bio pikolo... Ne, rog!... Nemojte me držati za riječ, ali mislim da je bila riječ o puhačkom instrumentu.”

Slobodan Kraljak, kako ne”, izjavio bi samouvjereno Tomislav Karamarko, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice. “Igra u Interu iz Zaprešića. Odličan centarhalf. O-dli-čan!”

Prije dvadeset godina u kvizu “Tko želi biti milijunaš?” to bi bilo lagano pitanje za sto kuna.

U proljeće davne 1993., dok je hrvatsko-bošnjački sukob još dosezao točku vrelišta, svi su znali tko su Slobodan Praljak, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Valentin Ćorić, Berislav Pušić i Milivoj Petković.

Osnivači i vođe Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i visoki časnici Hrvatskog vijeća obrane bili su zvijezde, ne manje od Sandija Cenova, Alena Vitasovića, Kasandre, možda čak i od grupe E.T. koja je pjesmom “Tek je dvanaest sati” poharala muzičke ljestvice naših radijskih postaja.

O junačkoj svakodnevici hercegovačkih političkih i vojnih selebritija u udarnim je informativnim emisijama tada neumorno izvještavala Dijana Čuljak, a gdje je danas Čuljak i gdje su Praljak, Prlić, Stojić, Ćorić, Pušić i Petković? Eh, varljiva je slava.

Šestorica nabrojenih muškaraca u srijedu ujutro će u svojim najboljim odijelima stati pred sudsko vijeće u Haagu da poslušaju prvostupanjsku presudu po optužnici za ratne zločine u BiH, i vjeruje se da autoriteti u crnim togama neće biti milostivi prema njima, ali nitko se naročito ne uzrujava zbog toga.

Teško možemo očekivati provalu narodnog gnjeva na hrvatskim ulicama, paljenje svijeća, histerični plač i samozljeđivanje staklenim krhotinama tankoćutnijih građana. Možda će samo neki razvojačeni branitelj u Širokom razbiti pivsku čašu o zid kafića, a konobarica će ozlojeđeno primijetiti: “Mariofile, pička mu materina, to ti je sedma ovi misec.”

Blaženo ravnodušni

Svi drugi, uključujući i državni vrh i čelnike opozicije, bit će blaženo ravnodušni koliko god da u Haagu okrpe Praljku i društvu. Političke strukture njih su zaboravile.

Nakon oslobađanja Ante Gotovine i Mladena Markača čak se zadovoljno primjećivalo kako Međunarodni sud za ratne zločine nije osudio ni jednog Hrvata jer se ova šestorica, kao i Dario Kordić Kvisko, Mladen Naletilić Tuta i Vinko Martinović Štela, zapravo i ne računaju kao naši.

To su neke budale koje je izmislio onaj... onaj... kako se zove onaj što je došao iz Kanade u bijeloj sintetičkoj dolčeviti i crnoj kožnoj jaketi na laštik? Da, Šušak!

Hrvatski optuženici za ratne zločine sa sretnije strane takozvane meke granice imali su otvoren račun za plaćanje najboljih advokatskih timova, o njima se žučljivo raspravljalo u parlamentu, političari su se na rođenu mater kleli da ni jednoga neće ostaviti da trune u nizozemskim kazamatima, a o ovim drugima, ovima iza graničnog prijelaza u Vinjanima Donjim, nije se previše brinulo. Strategija obrane za njih je bila “go fuck yourself”.

I to je dosta rano već postalo jasno, još od onoga dana, mislim da je početkom 1997. to bilo, kad su Kordića, Kupreškiće i još nekolicinu u lisičinama ukrcali u avion, a sa splitskog aerodroma im nježno mahali Miroslav Tuđman, Ljubo Ćesić Rojs, Ivić Pašalić i Željko Sačić, kasnije neustrašivi borac protiv sudskog progona nedužnih hrvatskih branitelja.

Bosanskohercegovačke Hrvate uvijek je bilo lakše izručiti Haagu. Dapače, kao da smo jedva čekali da nam se oni maknu s očiju. Oni su bili neugodan podsjetnik na jednu neodgovornu ratnu pustolovinu koja je katastrofalno završila.

Dretelj, Ahmići...

Ježili smo se i užasnuto odvraćali pogled od krvavih svinjarija u Dretelju, Helidromu i Ahmićima. Pravili se da to nema veze s nama, iako je i te kako imalo.

Svi zločini tamo počinjeni su s blagoslovom čovjeka koji je izabran već u prvom krugu predsjedničkih izbora u ljeto 1992., znatnom većinom punoljetnih građana Republike Hrvatske, i zbog toga je danas nepošteno i kukavički reći da nas nije briga što će se sutra dogoditi u Haagu.

Da su me prije dvadesetak godina pitali za Slobodana Praljka, ja bih predložio da se gospodina generala iz velike blizine gađa istim onim artiljerskim oruđem kojim je on dao srušiti Stari most, ali danas mi je nekako žao čovjeka. Bio je, istina, budala, ali je bio naša budala.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. veljača 2025 19:41