ANTE TOMIĆ Zaključio sam da Gospa, ako se zbilja ukazuje, mora biti malo glupasta

Ne morate zaista biti vjernik da biste bili obožavatelj Isusa, on nam je dao moralne istine koje su sam osnov naše civilizacije. Upravo je zbog njih kršćanstvo postalo veliko. Više od ijedne prije nje ta je religija sadržavala korisne savjete kako postati dobra osoba. Mudrosti poput “ljubite i svoje neprijatelje i molite se za one koji vas progone” nitko prije njega nije izgovorio, Isus ih nije mogao čuti u u roditeljskom domu ili hramu ili dok se s drugim dječacima u Nazaretu igrao trule kobile.

Kad smo kod toga, u Svetom pismu ni inače nema mnogo riječi o osobinama njegovih najbližih, to je jedno od onih štiva snažno fokusiranih na jedan lik, gdje je funkcija epizodista obično samo da svojom naivnom neukošću istaknu oštroumnost glavnog junaka. Čitajući Evanđelje nitko ne bi zaključio kako je Isus pamet, da tako kažemo, povukao po materinoj strani. Kućanica i tesar koji su odgojili Sina Božjeg čine se kao dvoje dragih, priprostih, takozvanih malih ljudi, bezazlenih bedaka koji se neskriveno dive svojem čudesnom dječaku, ali pravo ne razumijevaju o čemu on priča.

Dapače, mogli biste zamisliti kako su Marija i Josip bili oprezni konformisti kakvi roditelji često budu, i savjetovali Isusa da zakoči, ne zalijeće se izjavama o oprostu i milosrđu, da pazi kako se ne bi zamjerio moćnima. “Šta to tebi, sinko, treba”, kazala je Gospa Isusu, kao što su vjerojatno sve majke velikih ljudi ne jednom kazale svojim sinovima.

Neću kvariti biznis

Na razmišljanje o ovome potakla me prije nekoliko mjeseci jedna tanka knjižica što je objavljena s novinama, molitvenik s porukama međugorske Gospe, brižljivo izabranim među stotinama poruka koje je od lipnja 1981. ona uputila smjernim i bogobojaznim vidjelicama i vidiocima. Njezine dragocjene riječi idu, po prilici, ovako: “Draga djeco, molite i postite”, zatim “Draga djeco, molite i postite”, onda “Draga djeco, molite i postite” i naposljetku, sasvim originalno, “Draga djeco, postite i molite”.

Dobro, priznajem, nešto sam skratio i pojednostavio, koješta je tu još nakićeno, ali kad razgrnete komušinu retoričkih ukrasa bez značenja, jedino što Bogorodica savjetuje jest prebiranje krunice i uzdržavanje od jela. Molitvenik međugorske Gospe je kao nekakav priručnik za dijetu, nedostaje samo reklama: “Čitajući Gospin molitvenik u četiri tjedna sam izgubila devet kilograma”.

Zapanjeno sam okretao stranice nadajući se kako ću pročitati nešto dublje, umnije, a kad to nisam našao, došao sam do bogohulnog zaključka kako Gospa, ako se zbilja ukazuje u Međugorju, mora biti malo glupasta. Jedan od onih, što bi rekli, graničnih slučajeva. Da međugorska Gospa ima sedam godina i upisuje se u prvi osnovne, vjerojatno ne bi prošla testiranje za normalnu školu. Zašto bi netko inače trideset godina ponavljao jednu rečenicu? Kad Gospa, već po rasporedu emitiranja, stavi slušalice i primakne se mikrofonu da u hercegovački kamenjar javi: “Draga djeco, molite i postite”, je li se itko na nebu, sveti Petar, na primjer, značajno nakašlje i upozori: “Bogorodice, nemoj se ljutiti, ali to si im već rekla”.

Ne bih želio kvariti biznis, a sve i da želim, ne bih to mogao. Milijuni hodočasnika koji iz svih krajeva pohode Međugorje čine se zadovoljni, nitko od njih ne traži ništa preko “molite i postite”, ali nešto mi je, dopustite li, ipak razočaravajuće da nebesa imaju jedan osobit komunikacijski kanal s jednom točkom našeg materijalnog svijeta, a on im služi samo za ispraznosti. Vjerujem da bi Bog, preko svoje odane službenice Gospe, imao kazati još štogod korisno mimo savjeta o preskakanju obroka.

Živimo u uzbudljivim, opasnim vremenima, pojavila su se mnoga demonski slatka iskušenja koja ugrožavaju vjeru. Očekivali biste, što ja znam, da će Gospa jednom možda objaviti da je ovisnost o Facebooku uvrštena među smrtne grijehe. Ili da će kazati: “Draga djeco, ne ostavljajte novac od užine u sportskim kladionicama”. Gospa bi u Međugorju jednom čak mogla objaviti Nacrt prijedloga izmjena i dopuna Deset Božjih zapovijedi.

Kuća vidjelice Vicke

Teološki je misterij zašto se to ne događa. Zbunjujuće je. Vjernici se s milijunima pitanja svakodnevno obraćaju nebesima, žele da ih Isus pouči, kao što je poučavao u Evanđelju, što je ispravno ili neispravno postupanje u ovoj ili onoj prilici, a Međugorje na sve ima univerzalni odgovor da samo mole i poste, a jednako je bezvrijedan, da dođem napokon na našu današnju temu, i ovaj posljednji slučaj da je u kući vidjelice Vicke kip Gospe zasvijetlio.

To je zgodan fenomen, ako volite mađioničarske predstave, ali doista, koje bi moglo biti dublje značenje toga? Čemu su ljudi oduševljeno klicali? Zašto su pobožno padali na koljena? Smisao je Isusove vjere da nas učini boljim osobama, a kako bi to mogla učiniti Gospa koja svijetli? Koja je kršćanska poruka sadržana u njoj? Recite mi, molim vas, živo sam znatiželjan, koji to važan životni savjet milijardi katoličkih vjernika daje jedna žuta lampa kineske proizvodnje?

Međugorski kip koji svijetli, ako mene pitate, prije bi mogao pripadati nekakvom poganskom kultu, vremenu prije kršćanstva i drugih religija knjige, drevnom dobu kad su bogovi bili nemilosrdna, moralno ravnodušna bića, a služili im svećenici ogrnuti lavljim kožama, okićeni ogrlicama od kostiju.