APEL ČITATELJIMA JUTARNJEG 'Molim vas, pomozite mi pronaći moju sestru Jasminu koju su dali na posvajanje prije 29 godina'

Ne znam kako moja sestra danas izgleda, ne znam kako se zove. Zadnji put sam je vidjela prije 29 godina, ona je tada imala pet, ja deset godina. Bila je posvojena i odvedena u Švicarsku, a ja sam živjela u udomiteljskoj obitelji. Pamtim samo da je, za razliku od mene koja sam tamna, moja najmlađa sestra imala plavu kosu, loknice, izrazito velike plave oči i pjegicu na vrhu nosa. Pamtim da joj je ime bilo Jasmina, tako smo je zvali, ali u dokumentima pronalazim da su je upisivali kao Jasna, Jesenka, Jasminka i Jasmina.

Prezime naših roditelja bilo je Jovanović, majka nam se zvala Ana, tata je bio Zlatko. Na svijet su donijeli nas osmero, moj brat blizanac je umro, ostali su živi, u kontaktu smo, ali ne znamo gdje je Jasmina. Vjerujemo da je živa, da je dobro, mislimo da ima švicarsko državljanstvo, sigurno nas je zaboravila, nije imala po čemu dobrom nas pamtiti. Roditelji su bili pijanci, propalice, koji se nisu brinuli o nama, moja braća i sestre raseljeni su po obiteljima udomitelja ili su živjeli u bijedi i teroru roditeljske kuće.

Pred zidom

Kad se prisjetim što smo sve prošli, pitam se čije to grijehe ispaštamo i je li vrijedilo uopće doći na svijet. No, kada pogledam sadašnjost, dva sina, Kristijana i Hrvoja, muža, dom koji smo izgradili, pomislim da je Bog dobar i dat će da moja sreća bude potpuna, da zagrlim svoju Jasminu.

Ispričala nam je to Jovanka Koprek, 39-godišnja Kutinčanka, zaposlenica komunalnih servisa u Kutini, majka dvojice sinova.

- Molim vas, pomozite mi, objavite priču o mojoj potrazi za sestrom u Jutarnjem listu i na portalu. Možda ona to pročita, možda pročita netko tko je poznaje, možda čitatelji Jutarnjeg ispune moju najveću želju, pomognu mi pronaći moju malu Jasminu - rekla je Jovanka.

Teško suzdržavajući suze, listajući hrpu dokumenata koje je prikupila, priča nam kako se našla pred zidom, da je u silnom strahu da nešto nije u redu te je slučaj prijavila i policiji.

- Dugo mi je trebalo da uopće dođem do prve informacije o sudbini moje Jasmine i njezinim posvojiteljima. Iz Centra za socijalnu skrb u Garešnici, jer mi smo rođeni u Garešnici, govorili su najprije da nemam pravo jer je sestra maloljetna, da sestra nikada nije pokazala želju da se čuje i nađe s obitelji. Kad su mi odlučili pomoći, poslušati moje preklinjanje, uslijedio je šok. Iz Centra su u ožujku ove godine poslali pismo posvojiteljima moje sestre, u kojem traže pristanak Jasmine da stupi u kontakt s biološkom obitelji. U svibnju je stigao odgovor od kojeg mi je grč u srcu, knedla u grlu, silni nemir i strah. Obitelj posvojitelja je napisala, obraćajući se ravnateljici Centra za socijalnu skrb u Garešnici, Ivančici Choudhury-Rebrović: “Želju u vezi Jasminke, nažalost, ne možemo vam ispuniti jer mi nemamo već 20 godina kontakt i ne znamo gdje je. S poštovanjem, obitelj Boldini”.

Slučaj prijavljen policiji

U tri i pol retka opisali su život moje sestre, zar život i sudbina moje sestre za tu obitelj vrijedi samo tri i pol retka žvrljotina na listu papira. Kako ne znaju gdje je, kako već 20 godina nemaju kontakt s njom. Pa ona je tada, kada su izgubili kontakt s njom, imala samo 13 godina. Što su joj napravili, što su joj radili ako je pobjegla od kuće s 13 godina, kakvi su to ljudi ako ih nije bila briga da je pronađu, što su je onda uopće usvajali? Pitanja je mnogo, odgovora niotkud. Ja ne znam kako da dođem do te obitelji Boldini, ne znam gdje žive u Švicarskoj, koga da tražim, sama bih išla pitati gdje je moja sestra. Čudi me što švicarska socijalna služba i naša socijalna služba nemaju pojma da već 20 godina u obitelji posvojitelja nije djevojčica koju su posvojiteljima dali s pet godina. Zato sam slučaj prijavila policiji, u očajnom strahu, svašta mi se priviđa - izjavila je Jovanka.

U kući obitelji Koprek u Rudarskoj ulici u Kutini izgleda da još dugo neće biti mira.

Potraga na Facebooku

- Stalno razmišljam o sestri, voljela bih je bar sanjati, voljela bih bar u snu vidjeti kako sada izgleda, je li lijepa, plava, cakle li se i sada njezine ogromne plave oči. Ima li obitelj, je li možda majka, da li zna da u Hrvatskoj ima šestero braće i sestara, da je višestruka teta. Kupila sam laptop, misleći da ću tako moža lakše doći do sestre. No, kada u tražilicu ukucam ime sestre Jasmine Jovanović, nema željenog odgovora. Ne razumijem se previše u to, ali probali smo potragu i preko Facebooka, opet ništa.

Molim čitatelje Jutarnjeg da mi pomognu, jer ne mogu vjerovati da netko može tako nestati. Svaki dan u molitvi Bogu molim milost da se pronađe moja sestra, tako i sada, preko vas zovem: - Jasmina, javi se!