ARHITEKT NOVOG HDZ-A 'Od Tuđmana sam naučio da je temelj moderne Hrvatske antifašizam'

Jedna je priča bivšem premijeru Ivi Sanaderu bila posebno omiljena. Prisjećao se kako mu je pristupila jedna gospođa iz Argentine, predstavila se i zapitala: “Može li vam se moj sin javiti kada završi fakultet”. Sanader je potvrdio i nakon izvjesnog vremena ponovno se susreo s tom gospođom. “Evo, završio je, obećali ste da ćete mu pomoći da se zaposli”.

Tako je Davor Ivo Stier dobio posao na Zrinjevcu, u Ministarstvu vanjskih poslova.

Kada sam mu ovih dana prepričao tu priču od srca se nasmijao: “Osim što nije bilo tako, jako je zgodno”. Kaže, priča drži vodu, ali se ne odnosi na njega, nego na jednog drugog kolegu koji je isto došao iz Argentine.

Životni put novog političkog tajnika HDZ-a, bivšeg novinara i iskusnog diplomate, počeo je u četvrti Flores u Buenos Airesu, onoj istoj odakle je i kardinal Jorge Mario Bergoglio, danas papa Franjo. Njegova majka, sveučilišna profesorica, često je znala viđati osebujnog kardinala koji je pokazivao skromnost, vozeći se javnim prijevozom iz četvrti u kojoj je živio srednji stalež. Otac je bio liječnik, a Stierovi su živjeli život tako tipičan za većinu onih koji su napustili Hrvatsku i potražili mjesto gdje će nastaviti život.

Ako je na djelu provedena ideja Tuđmanove pomirbe, bilo je to kod Stierovih. S jedne strane Ivan Stier, Davorov djed po očevoj liniji, pukovnik u Ustaškoj vojnici, a s druge Milorad Lukač, djed s majčine strane, jedan od vodećih političara HSS-a u emigraciji. Politika je od mladosti bila prisutna u kući, a Davor Ivo Stier rođen je 1972. godine, baš u vrijeme kada su i hrvatski emigranti u Argentini pomno pratili surovi kraj Hrvatskog proljeća.

“Kako, očito, nije precizna Sanaderova priča o tvom prvom poslu u Hrvatskoj, kako si, zapravo, prvi put došao u Hrvatsku”, pitam Stiera, čije sam diplomatsko umijeće mogao vidjeti iz prve ruke u dugim godinama pregovora Hrvatske i Europske unije. Posebno kada je vodio tajne pregovore sa Slovencima čiji uspješni završetak je omogućio Hrvatskoj put da završi pregovore i uđe u članstvo EU. Zapravo, kada bi trebalo predstaviti Davora Ivu Stiera možda zvuči pomalo nespretno, ali i strahovito istinito za hrvatske političare, jer treba reći da je prije svega pristojan čovjek. Političar koji uvijek odgovori na poziv, koji ne bježi od bilo koje teme, pa i neugodne, koji se neće uvrijediti ako se o njemu ne piše u superlativima. Za hrvatske političare dosta rijedak slučaj.

“Prvi put sam došao u Hrvatsku par dana prije Božićnog Ustava, dakle u prosincu 1990. godine. Došao sam sa stipendijom Matice iseljenika koja je postojala i za vrijeme Jugoslavije, samo što se tada zvala Matica iseljenika Hrvatske”, kaže za Nedjeljni Jutarnji Davor Stier.

Te su se stipendije uglavnom davale samo jugoslavenskim klubovima, a kada je došlo do promjena, Gojko Šušak je prvo u Hrvatskoj imenovan za ministra iseljeništva. “Posjetio je tada Argentinu i predložio da se i hrvatskim domovima i katoličkim misijama omogući da se natječu za stipendije. Bila je u pitanju jedna stipendija koja je bila dodijeljena našem društvu hrvatskih katoličkih sveučilištaraca i srednjoškolaca u Buenos Airesu i oni su odlučili dodijeliti je meni”.

S tom stipendijom Stier je i prvi put došao u domovinu svojih roditelja, s tim da su Stierovi porijeklom iz Slavonije. Pohađao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu tečaj hrvatskog jezika i kulture. Pitam ga kako je u to vrijeme govorio hrvatski jezik i kaže, “lošije nego sada, ali govorio sam ga. U mojoj roditeljskoj kući se govorilo hrvatski, a u međuvremenu sam ga naravno usavršio.”

Dva je mjeseca Stier proveo u Hrvatskoj i vratio se u Argentinu. Studirao je tamo novinarstvo i političke znanosti, a kada je sve predmete odslušao i preostalo mu je svega nekoliko ispita, stupio je u kontakt s jednom medijskom korporacijom koja je imala dopisnika u Rimu koji nije želio pratiti prilike u Hrvatskoj i BiH.

“Ponudio sam se i oni su me poslali kao dopisnika. To je bila korporacija America koja je imala i dnevne novine, radio i jednu TV postaju u Buenos Airesu. Za njih sam bio dopisnik iz Hrvatske, a u BiH nisam išao. To je bilo prije pada Vukovara, a kada su se ‘plavci’ rasporedili po Hrvatskoj, ponovno sam se vratio u Argentinu”. Tamo je surađivao i s našim veleposlanstvom i kada je diplomirao politologiju i međunarodne odnose, ponovno je 1996. godine došao u Hrvatsku i ušao u Ministarstvo vanjskih poslova.

Stierovo djetinjstvo u Argentini bilo je usko povezano s djelatnošću hrvatske zajednice u Buenos Airesu. “Uvijek sam bio aktivan, a tamo postoje dva središta. To je inače zadarska provincija sv. Jeronima koja ima središte sv. Nikole Tavelića, a drugo je sv. Leopolda Mandića. Ja sam pripadao ovom prvom i tamo sam bio aktivan kao srednjoškolac. Svirao sam tamburicu.”

Kaže da je od ponedjeljka do petka išao u školu, kasnije na fakultet, a vikendom uglavnom bio u zajednici. “Tipičan život djeteta iseljenika.”

Pomirba u kući

Stierova majka i danas živi u istom kvartu gdje je odrastao. Prije nekoliko dana vratila se s odmora koji je provela u Crikvenici u Argentinu, na mjesto gdje je, tri četiri bloka dalje, dio života proveo i današnji papa. “To je petsto metara od naše zgrade.”

Stier kaže da se ne sjeća da ga je viđao u mladosti, “iako nije isključeno”, ali je Bergoglia vidio kada je postao papa. “Moja mama ga poznaje, ali ne toliko iz vremena dok su bili gotovo susjedi, jer se kardinal Bergoglio u međuvremenu odselio. Zna ga sa sveučilišta i iz tih krugova”. Stierova majka je profesorica na državnom i katoličkom sveučilištu u Buenos Airesu, a Bergoglio je tamo bio nadbiskup i veliki kancelar katoličkog sveučilišta. “Zadnje mamino imenovanje, kada je postala direktorica odsjeka za filozofiju na Sveučilištu, potpisao je baš kardinal Bergoglio”.

Stier se u mladosti najčešće družio s kolegama koji su također pripadali hrvatskim katoličkim sveučilištarcima. Pitam ga koliko je taj krug, kada je riječ o Hrvatima, bio mjesto ‘žestokog hrvatstva’, često opterećenog i događajima iz prošlosti. “Vidi, kako bi ti rekao, mi smo imali tu pomirbu i u kući. S očeve strane djed Stier je bio pukovnik za vrijeme NDH, a s mamine su strane bili u HSS-u, jako kontra. Nisu te dvije familije ni imale neke kontakte, pa kada su se moja mama i tata zaljubili, to je bila i svojevrsna pomirba”.

O politici se razgovaralo u kući, iako su Stierova majka i otac dolazili ‘s različitih strana’. Jedino oko čega nije bilo dileme bio je odnos prema Hrvatskoj, njenoj državnosti, a te su teme zanimale i Stiera. Jedno je vrijeme bio i član i tajnik Hrvatske mladeži, koja je imala poseban pogled na burno vrijeme u Hrvatskoj u godinama rata, a bio je i suizdavač publikacije “Hrvati, narod bez ljudskih prava”. Kasnije će govoriti da je mnogo o povijesti naučio od Franje Tuđmana, koji se znao postaviti i prema NDH i antifašizmu i često je Stier ponavljao da je upravo antifašizam temelj moderne Hrvatske i da se jedino odbacivanjem svakog totalitarizma može izgraditi uspješna i prosperitetna država. Mladenačke zablude u zreloj dobi zamijenio je Tuđmanovim pogledom na prošlost, koji je sačuvao do danas.

Pregovori s EU

Novinarstvo je bila samo jedna od životnih epizoda koje će ga dovesti do diplomacije, a sada i politike. Studirao je novinarstvo, s tim da je ujutro išao na političke znanosti, a navečer na novinarstvo. “Bila su to dva paralelna studija, a novinarstvo na Katoličkom studiju gdje sam studirao je bilo samo viša škola koja je trajala dvije godine, dok je politologija trajala pet. Tako su mi politologija i međunarodni odnosi bili glavni, a završio sam i novinarstvo”. Jutra je provodio na fakultetu, a popodne radio na reformi državne uprave u sekretarijatu za državnu upravu u Buenos Airesu.

“Kada sam došao živjeti u Zagreb, zaposlio sam se u Ministarstvu vanjskih poslova. Trebalo je proći nešto vremena za prilagodbu, a i moja supruga Veronika je iz Argentine. Odmah nakon vjenčanja došli smo u Zagreb i početak našeg obiteljskog života tako je bio u Hrvatskoj. Nakon godinu dana života u Zagrebu preselili smo se u Samobor”.

Stier ima kćerku i dva sina i kaže da “čim su djeca odrastala ovdje, korijene smo pustili i ja i moja supruga”. “Prilagodba je onda išla puno brže”. Kao mladi diplomat Stier je odmah poslan u naše misije u svijetu, prvo u Washington, a onda u Bruxelles. Znanje jezika mu je naravno pomoglo u tom poslu, a 2009. godine Ivo Sanader, tada moćni premijer, predložio mu je da bude njegov savjetnik za vanjsku politiku. Sanader je zanimljivo birao suradnike, na jednoj su strani bili mladi, obrazovani ljudi, a na drugoj tvrdi ‘partijski’ kadrovi. Spretan i vješt, Sanader je znao od svakoga ‘dobiti’ najviše, a Stier se već na samom početku te suradnje pokazao kao vješt i pouzdan diplomat. Na izborima 2011. godine izabran je za zastupnika u Saboru i postao je član Odbora za međunarodnu suradnju i Odbora za europske integracije, a nakon toga i potpredsjednik Odbora za vanjsku politiku. Kasnije će biti imenovan i za člana izaslanstva Sabora u Parlamentarnoj skupštini NATO-a i u zajednički parlamentarni odbor Hrvatske i EU.

Bila su to vremena kada je Hrvatska počela osjetljive i dugotrajne pregovore s EU, za koje se nikada nije znalo u kojem smjeru idu. Kada se činilo da je učinjen pomak, sve bi se vratilo gotovo na početak, pa je diplomatska igra bila presudna za svaki daljnji korak. Sanader je to sjajno radio, a njegovi mladi suradnici su mu svesrdno pomagali.

Delikatne misije

Sjećam se Davora Stiera kako je znao dugo pričati na mobitel s veleposlanicima i prijateljima iz Europskih pučana, tumačio svaki potez Hrvatske. Već je tada dobivao posebne zadatke, a obavljao ih je krajnje diskretno. Postoji i mala anegdota kada je jedno vrijeme pisao i priopćenja o delikatnim diplomatskim misijama i vukao sa sobom izuzetno teški kompjutor i neke čudne dodatke. Jurilo se od lokacije na lokaciju, a Stier je u pauzi razgovora, često s tom grdosijom na koljenima, pisao priopćenja.

Kada je Sanader šaptom pao, njegova nasljednica Jadranka Kosor zadržala je Davora Ivu Stiera među svojim bliskim suradnicima, upravo na zadatku da obavlja “tajne” diplomatske misije. Kada je došlo do susreta hrvatske premijerke i tadašnjeg slovenskog premijera Boruta Pahora u Trakošćanu, iz daljnjih pregovora u posve misterioznim okolnostima bili su isključeni tadašnji šefovi diplomacije Gordan Jandroković i Samuel Žbogar. Kosor je pregovaračku palicu prepustila dvojici Davora, Stieru i Božinoviću. “Moja otežavajuća okolnost je bila što sam u stvarnoj vanjskoj politici zaista bila nova. Kao članica vlade imala sam doticaja s vanjskom politikom, ali sada sam postala kreator ili sukreator vanjske politike. Gospodin Stier je bio savjetnik bivšeg premijera i bio je kontinuitet. I na svim sastancima je bio prije, dobro je poznavao ljude, znao je gdje su najteži problem”, rekla je u to vrijeme Kosor. Kada su je novinari pitali je li nepovjerljiva prema ljudima koji su surađivali i sa Sanaderom, rekla je: “Davor Stier je jedan od primjera da to nije tako. Recimo da sam ga ‘naslijedila’, ali sam mu dala puno povjerenje i veće nego što je prije ikada imao. On je s gospodinom Makovcem bio doslovce u dnevnom kontaktu i dogovarali su sve susrete”.

Dobar pregovarač

Stier se tada pokazao kao sjajan pregovarač, miran i odmjeren, ali odlučan da se spor sa Slovencima riješi tihom diplomacijom, iza svjetla reflektora javnosti.

Kada su došli burni izbori u HDZ-u u svibnju 2012., iako je podržao Tomislava Karamarka, Stier je bio odlučno protiv da Jadranka Kosor bude isključena iz stranke. Karamarko je bio ljut, nikada Stieru nije oprostio to soliranje i njihovi odnosi nisu bili skladni. Dapače, svaki javni institut u kojem se Stier zalagao za demokratizaciju stranke bio je u Središnjici loše primljen, a Karamarkovi ljudi su odahnuli kad je izabran u Europski parlament.

Posebno se u Bruxellesu Davor Stier angažirao oko vruće teme položaja Hrvata u BiH, a jedna skladna ekipa “desničara”, u kojoj su bili uz Stiera i Andrej Plenković, Dubravka Šuica i Ivana Maletić, surađivala je bez ikakvih predrasuda s “ljevičarem” Toninom Piculom. Za Karamarka i Milanovića to je bila “crvena krpa”. Dok su lideri dvije najveće stranke u zemlji “pucali” jedan na drugog teškim verbalnim topništvom, tamo u Bruxellesu “lijevi” i “desni” su razgovarali! Čudo neviđeno.

U dva mandata Stier je izabran u Europarlament, a posljednji put u Bruxellesu razgovarali smo u prosincu kada je dovršio svoju knjigu u kojoj se zalagao za “novu paradigmu” koja treba pokrenuti Hrvatsku. Iako je isticao da se to ne odnosi samo na HDZ već na sve stranke podjednako, na Trgu žrtava fašizma to je bio signal za uzbunu, jer je Karamarko procijenio to kao udar na vodstvo HDZ-a i njega osobno. Plenković se već u HDZ-ovim kuloarima spominjao kao “idealni predsjednik”, pogotovo nakon prošlih izbora kada Karamarko nije ostvario očekivani rezultat. Zagrebačka promocija bila je prepuna znatiželjnika, a među gostima su bili i Vlado Šeks, Jadranka Kosor i Drago Prgomet.

Bruxelleski dječaci, kako su ih znali posprdno zvati neki hadezeovci, čekali su svoju šansu i dočekali je. Plenković je za svog prvog suradnika, očekivano, izabrao Stiera, koji nikada nije pokazivao ambiciju biti šef stranke. Arhitekt novog HDZ-a, to već da.