Vukovarske suze i plač ovoga puta nismo tražili u hangarima na Ovčari, među križevima na Memorijalnom groblju, u pogledu s Vodotornja, ni u suterenu Nacionalne memorijalne bolnice "Dr. Juraj Njavro" - već na njezinu drugom katu, na odjelu ginekologije. Iz godine u godinu tamo ih je, srećom, sve više. Voditeljica odjela dr. Brankica Cikoja govori nam o povećanju broja novorođenih beba, pa oprezno objašnjava da im dolaze rodilje i iz drugih krajeva, ne samo iz Vukovara.
No, kada su svi demografski trendovi, pa tako i oni o rođenim bebama u opustjeloj Slavoniji i u dobrom dijelu Hrvatske negativni, a u Vukovaru se događa povećanje od desetak posto, onda je to pravi mali baby boom. Prošle godine prvi je put od mirne reintegracije rođeno više od 400 beba, točnije 414, što je 24 bebe više nego godinu prije, a u ovoj godini dosad (zaključno s 11. 11.) rođeno je 15 beba više nego u istom razdoblju prošlogodišnje rekordne, onda su to svakako brojke koje raduju.
Pusta Slavonija
- Kada sam bila 2004. godine na specijalizaciji, u Hrvatskoj je bilo rođeno 42.000 djece, a u prošloj 36.000, znači strašan pad. Mi se u Vukovaru držimo, i još idemo mrvicu prema gore. Primjerice, u Vinkovcima, koji su druga bolnica u našoj županiji, oni su unatrag desetak godina imali 1200 pa i do 1600 poroda, a prošle godine manje od 700. Slavonija je pusta, nema tko rađati. Zato smo s našim brojkama prezadovoljni - govori dr. Cikoja.
- Žene dolaze kod nas rađati zbog našeg odnosa prema rodiljama, higijene kojoj posvećujemo veliku pažnju, dozvoljavamo partnerima, majkama, kumama, prijateljicama, već koga rodilje požele, da im budu na porodu. Ne uvjetujemo trudničke tečajeve, već su dovoljni informativni razgovori s osobama iz pratnje. Puno smo na tome radili zadnjih godina i doista se stav prema rodiljama promijenio. Nismo velik pogon, pa se možemo posvetiti svakoj bebi i majci. To se prenosi među rodiljama - kaže dr. Cikoja, navodeći kako su imali rodilja iz Osijeka, Đakova, čak i iz Dubrovnika.
Ona je iz ratnog Vukovara otišla u Zagreb 3. rujna 1991. godine na ispit na Medicinski fakultet u Zagrebu, a vratila se u rodni grad nakon mirne reintegracije 1997. godine kao liječnica. Počela je raditi u bolnici 2000. godine. Kaže da je odnos prema rodilji bio grozan, te se s godinama to promijenilo.
- Bolnica je bila neobnovljena, osoblje je mahom bilo otprije rata, oni su imali odnos prema poslu i pacijentima kakav je bio prije rata, međuljudski odnosi nisu bili na nekoj razini. Danas, kada nam dolaze mlade kolege naglašavama kako imam dobre međuljudske odnose kao na rijetko kojem odjelu, te da se nadam da će takvi i ostati njihovim dolaskom. Mi smo tu kao jedna velika obitelj, ako su nam djeca bolesna, ako imamo obiteljskih obveza, mi jedni drugima uskačemo i pokrivamo. Malo nas je, sedmero je liječnika, a ukupno osoblja 40 - priča nam dr. Brankica Cikoja.
Ovo s velikom obitelji moglo bi se shvatiti doslovno.
Pažnja i njega
- Kći mi se ovdje porodila prije dvije godine, dobila je trudove, baš u mojem dežurstvu, možete li zamisliti?! Kada je krenula u rađaonu, ja sam nazvala kolege i rekla dolazite odmah, ja ne mogu, kako ću porađati svoje dijete. Uskočio je u 3 ujutro dr. Željko Vlačić, inače suprug naše glavne sestre Ankice Vlačić - priča nam dr. Cikoja.
Imali su jedne trojke, koje su se ipak porodile u većoj ustanovi, u Osijeku, prošle godine je bilo šest para blizanaca, ove godine jedni, ali su dvije majke u visokim trudnoćama, tako da će uskoro opet biti dvostrukih veselja. Dvije majke bile su na oporavku, Ljiljana Komadina iz Rajeva Sela, koja je rodila Petra, i Jelena Kevo iz Iloka sa svojim Jošuom. Jako su nahvalile osoblje bolnice koje se brine o njima.
- Meni je ovo drugo dijete, prvi porod nije bio u vukovarskoj bolnici, razlika u pristupu osoblja je ogromna, vrlo sam ima zahvalna na pažnji i njezi - rekla nam je majka Ljiljana, a pohvalama se pridružila i majka Jelena.
Ima još jedna zanimljivost. Vukovarska bolnica jedina valjda na svijetu ima spomenik trudnici, koji je posvećen pacijentici ubijenoj na Ovčari, Ružici Markobašić, ali on simbolizira snagu i život, tragediji usprkos.