U subotu 22. travnja vladika pakračko-slavonski Jovan Ćulibrk imao je dvostruku ulogu u Jasenovcu. Prvo je posvetio dom vrijednih monahinja predvođenih igumanijom sestrom Serafimom u sklopu manastira Svetog Jovana Krstitelja, a onda je gostima koji su u podne došli na komemoraciju za žrtve logora smrti u Jasenovcu, koju organiziraju Savez antifašista, Antifašistička liga i Srpsko narodno vijeće (židovske će organizacije komemoraciju u Jasenovcu održati u ponedjeljak 24. travnja u 17 sati), pokazao najnovije i važno otkriće: ustašku bolnicu u samom mjestu Jasenovac.
Dosad se o toj bolnici znalo iz svjedočanstava preživjelih logoraša, osobito, kako nam je pojasnila Nataša Mataušić, predsjednica Upravnog vijeća Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac, iz svjedočanstva Milka Riffera, autora jedne od najboljih knjiga o logoru Jasenovac - “Grad mrtvih, Jasenovac 1943.” (Zagreb, 1946., str. 68). Ustaška bolnica u samom Jasenovcu, za potrebe ustaša, vodstva logora i preostale mještane (Jasenovac je prije rata brojio 1200 stanovnika, a za NDH u njemu su ostali samo Hrvati jer su se ustaše obračunali sa Srbima), počela je s radom u listopadu ili studenome 1942. godine. U njoj su se liječili pripadnici ustaških postrojbi koje su bile raspoređene u koncentracijskom logoru, članovi njihovih obitelji - žene i djeca koji su zajedno s muževima i očevima došli u Jasenovac, te civilno stanovništvo iz okolnih mjesta. Nalazila se u napuštenim, iseljenim, kućama srpskih obitelji Đure Trivunčića te Nedeljka i Gojka Klincova.
Gojko čuvao apoteku
Udovica Gojka Klincova, baka Ljuba Božičić, rođena 1929. u Gradini u BiH, veselo je primila ekipu Jutarnjeg lista u pratnji igumanije Serafime i pokazala nam kako je izgledala ta ustaška bolnica koju je ona svih ovih desetljeća čuvala daleko od očiju javnosti. Vladika Jovan Ćulibrk sada će zajedno s monahinjama preuzeti brigu o baki koja se još postojano i hrabro drži na nogama, a zauzvrat je baka stavila svoje imanje na raspolaganje Eparhiji. Vladika planira to mjesto užasa sačuvati od zaborava i uništenja, konzervirati ga i pretvoriti u muzej u kojemu bi bile izložene biografije liječnika, uglavnom Židova, te bi bila prikazana povijest bolnice i mogući artefakti, rijetki doduše, koji su se u njoj koristili.
Važno je napomenuti kako se smatralo da su ustaše tu bolnicu u potpunosti uništili pri povlačenju iz Jasenovca s 21. na 22. travnja 1945. te da je jedina originalna zgrada koja je ostala iz tog vremena, doduše obnovljena, kožara koja je sada u vlasništvu Općine Jasenovac, ali je prazna. Otkriće ustaške bolnice od posebne je važnosti.
Baka Ljuba je došla živjeti u Jasenovac 50-ih godina, ali dobro pamti sve što joj je o toj zgradi govorio pokojni suprug Gojko. On je bio kovač po zanimanju i nikada nije dopustio da se u manjoj štali, u kojoj je obavljao svoj zanat, izbriše žuta Davidova zvijezda, u dijelu štale koja je služila kao ljekarna u koju su svakodnevno dolazili židovski liječnici. Čuli smo potresne priče bake Ljube o tome da je vidjela ustaše kako trgaju Srbina kolima, a u ratu je vidjela i masovno stradavanje Roma. Ona sama bila je u zbjegu, prošla je logor u Lipiku i bila na Papuku među 303 izbjeglih žena i djece, a zatim u Kuli i kod Gradiške, ali nitko je nije tukao. Pukom srećom je preživjela. Kraj rata je dočekala u Bosanskoj Gradiški.
Užasni uvjeti liječnika
Prije nego što smo posjetili baku Ljubu, u Spomen-području Jasenovac primio nas je novi ravnatelj Ivo Pejaković koji nam je rekao da mu je sada važan cilj povesti razgovore s Ministarstvom kulture i svim zainteresiranim stranama kako bi se došlo do novog postava u Spomen-području i kako bi se našla sredstva za proširenje izložbenog kompleksa jer je sadašnjih 300 četvornih metara nedovoljno za kvalitetno izlaganje i novi traženi koncept. Ivo Pejaković nas je uputio na knjigu kustosa Dejana Motla i kustosa Đorđa Mihovilovića ‘’Zaboravljeni’’ o posljednjim jasenovačkim logorašima i onima koji su preživjeli očajnički proboj u Jasenovcu. U toj knjizi autori opisuju užasne uvjete u kojima su radili liječnici i medicinsko osoblje unutar samoga logora smrti, kako je bila organizirana bolnica u logoru te opisuju raspored ustaške bolnice u Jasenovcu, koju čuva baka Ljuba.
Davidova zvijezda
U kući Đure Trivunčića nalazile su se sobe za smještaj bolesnika, ustaša i mještana Jasenovca, te operacijska sala. U kućama braće Nedjeljka i Gojka Klincova, koje su spojene kao dupleks i sada su u vlasništvu bake, odnosno Eparhije, bile su smještene ambulanta za prijem i pregled bolesnika, prostorija u kojoj se nalazio rendgen i zubna ambulanta. Tu su bili i manji laboratorij i skladište.
Štala sa Davidovom zvijezdom, u kojoj je Gojko poslije radio kao kovač, koristila se kao ljekarna, a pokraj nje je bila kupaonica. U dvorištu iza kuće bila je bolnička kuhinja koja više ne postoji. U velikom štaglju, najudaljenijem objektu od ulice, boravili su zatočenici-liječnici Židovi i ostalo osoblje bolnice-ambulante. Točno preko puta bakine kuće bila je zgrada u vlasništvu Laze Mačkića s tuševima, kotao za dezinfekciju i ostava.
Između Trivunčićeve i kuća braće Klincov nalazila se stražarnica.
U bolnici su ‘’radili’’ zatočenici-liječnici, uglavnom Židovi. Oni su, kao i ostali ‘’zaposlenici’’ bolnice, bili smješteni u tom kompleksu. Bolnicu je vodio ustaški satnik dr. Marin Jurčev, rođen u Kaštel Novom, pritajeni suradnik narodnooslobodilačkog pokreta. Priča o Marinu Jurčevu je izuzetno zanimljiva i potresna. U logor je došao 1942. kao zatočenik, 1943. je oslobođen, ali se vratio kao ustaški satnik te je u logoru postavljen za upravitelja ustaške bolnice. Sve do rujna 1943. surađivao je s logorskom partijskom organizacijom i bio uključen u pripreme zatočenika za oružano oslobađanje iz logora. Pripreme za akciju su otkrivene i Jurčev je 21. rujna 1944. zajedno s ostalim organizatorima javno pogubljen, odnosno obješen u Jasenovcu.
Strašna odmazda
U odmazdi ustaša stradali su i njegova supruga Marija Jurčev te još jedan liječnik, dr. Ivan Belušić. Belušić je kao student medicine bio mobiliziran i u činu ustaškog natporučnika raspoređen na službu u ustašku bolnicu u Jasenovcu. I on je bio povezan s logorskom partijskom organizacijom. Nakon što su svi otkriveni, samo je dr. Mile Bošković izbjegao vješanje jer je na osobni zahtjev ubijen iz pištolja, a upucao ga je osobno tadašnji komandant logora Dinko Šakić. Kada je Šakić doveden na suđenje iz Argentine, na sudu mu je to ubojstvo i dokazano.
Bolnica u Jasenovcu je prestala s radom u travnju 1945. godine. Tadašnji upravitelj ustaške bolnice dr. Ivo Fabijanac potrpao je u kamion sve preostalo bolničko osoblje i zajedno s njima krenuo u povlačenje preko Siska prema Zagrebu. Bili su svojevrsna pokretna bolnica i navodno su usput vršili neke manje zahvate na ranjenim ustaškim vojnicima. Među liječnicima i drugim bolničkim osobljem, prema svjedočanstvu Jakoba Danona, bili su: on i njegov otac Šalamon Danon, dr. Rudolf Lipkovicz, dr. Dragutin Kohn, dr. Zora Faist, dr. Pavle Spitzer, dr. Ivo Jonjić, mr. ph. Joža Šenauer, Ješua-Buki Salom, Jozef Finci, Maminko Altarac, Stanko Repac, Margita Fürst, Giordana Mandić, Vidojka Vuković i još sedmero logoraša. Ustaše su u trenutku bijega pred partizanima uništavali sve iza sebe, ali tu zgradu nisu minirali, nego joj je samo izgorio krov.
Nakon dolaska u Zagreb dan prije ulaska partizanskih jedinica u grad, 7. svibnja 1945., zajedno s drugim bolničkim osobljem i ranjenicima upućeni su bolničkim vlakom s oznakom Crvenog križa prema Mariboru. Nedaleko od Maribora vlak su zaustavile partizanske jedinice i svi su putnici, kao i logoraši i logorašice, zatvoreni u logor. Tek nakon intervencije Komande mjesta Maribor, kamo je uspjela doći nakon bijega iz tog logora Giordana Mandić i objasniti da oni nisu ustaše, nego logoraši, pušteni su na slobodu.
Ustaše su u Jasenovcu pokazivali izvjesno poštovanje prema profesiji medicinskog radnika. To je bilo uvjetovano i činjenicom da su i sami obolijevali od raznih epidemija, ali respekt ipak nije značio sigurnost od smrti. Ustaška je bolnica imala 46 radnika. Usporedi li se brojno stanje s objavljenim popisima žrtava, vidi se da je iz ustaške bolnice ubijeno 38 osoba, što čini 83 posto osoblja te bolnice. Doktori, sestre i ostali koji su radili u samom Jasenovcu bili su malo bolje sreće.
Bili su pošteđeni fizičkog posla i ostalih strahota logora, osobito zalaganjem dr. Jurčeva i dr. Ivana Belušića, također suradnika partizana, ali su radili i živjeli u uvjetima velikog straha i neizvjesnosti. Neki su na kraju i pogubljeni na okrutan način.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....