Beograđani iz Hrvatske ulice: Lijepo je nama tu. Jedino su nam se ponekad kod doktora smijali

Jao, šta mi je drago da ste nazvali, da samo znate koliko. Kad prijateljici kažem s kim sam razgovarala nema šanse da mi povjeruje, baš će da se iznenadi, jedva čekam da joj sve ispričam - kaže nam Gordana Andrlić.

U Beograd, gdje se i upoznala s Gordanom, njezina prijateljica doselila se sredinom devedesetih iz dalmatinskoga zaleđa. Bila je izbjeglica i možemo samo pretpostaviti kakav joj je bio izraz lica kad je vidjela gdje Gordana živi. Odnosno kako se zove glavna ulica u njezinu naselju.

A naselje je to od desetak tisuća stanovnika, kvart na lijevoj strani Dunava samo nekoliko kilometara udaljen od strogoga gradskog centra, autobusom, linijom broj 43, uz sav promet, do Trga Republike nema niti petnaest minuta, prijeđeš Pančevački most i eto te.

Kotež. Hrvatska ulica.

Bila je to koncem šezdesetih baš suvremena četvrt. Socijalistički suvremena. Stabala je bilo više od automobila. S jeseni se od lišća asfalt ne bi vidio. A u stanovima sve sami radnici. Pluća punih katrana i bratstva i jedinstva.

Više betona, manje reda

Danas u Kotežu ipak ima nešto više betona. I nešto manje komunalnog reda. No, glavna ulica ime nije promijenila. Kako su joj ime dali 1968. godine, kada su prvim radnicima Mostogradnje i Rada uručeni ključevi njihovih stanova, tako se zove i danas. Iako, već sutra će biti drukčije. Dosadilo je beogradskim ocima imati Hrvatsku ulicu. I ne samo nju.

“Nije normalno da mi u Beogradu imamo Hrvatsku, Zagorsku, Zagrebačku ili Zadarsku ulicu”, kazao je prije nekoliko tjedana Goran Vesić, dogradonačelnik srbijanske metropole i čovjek od najvećeg povjerenja predsjednika Aleksandra Vučića.

Dakle, nikakve sumnje nema da će njegove riječi biti provedene u djelo.

“Ne može Matija Gubec biti zaslužniji za Srbiju od Ružice Sokić, koja nema svoju ulicu u Beogradu”, prisnažio je Vesić.

Na popis promjena došle su tako i sljedeće ulice: Mostarska, Porečka, Rovinjska, Hvarska, Hrvatska, Splitska, Podravska, Bjelovarska, Šibenska, Ljubljanska, Bledska, Bosanska, Mariborska, Celjska, Lopudska, Murska, Zenička, Travnička, Zagrebačka, Sarajevska...

Sve su to, prema Vesiću - konvertitu koji je nekoć hodao uz Zorana Đinđića - toponimi “sredina u kojima se zatire srpstvo”. Logika mu je jednostavna: vi ste izbrisali imena naših ulica, a mi ćemo sada izbrisati vaša.

“Puna mi je kapa perspektive”

I dok prvome dijelu tog njegova prostog logičkog sklopa teško da itko može pobiti činjeničnu točnost, drugi nas već uvodi u političke vode čija se bistrina muti čim zagazite preko Bajakova.

- Vi govorite o perspektivi, a mene to ne zanima. Puna mi je kapa perspektive - jasno će Gordana Andrlić, Hrvatska ulica broj 13.

Gordana na istoj adresi živi od 1971. godine. I baš joj je srcu prirasla ta njezina ulica. Ovakva kakva je.

- Dopustite mi da budem i malo emotivna jer je moj pokojni suprug bio iz okoline Daruvara. Ali tako je to oduvijek u mojoj porodici bilo, tata je bio Srbin, majka Crnogorka, a ja sam rođena u Novom Sadu. Po opredijeljenju sam Jugoslavenka i baš me briga što kažu da takvi kao što sam ja više ne postoje - objašnjava.

Poziv iz Hrvatske, poglavito kad je čula da je novinar iz Splita, razgalio ju je.

- Baš je divno što ste nazvali, dajte samo momenat pričekajte da odem po lapis, znate što je lapis, da vam ime zapišem, samo se nemojte ljutiti što sam spora jer hodam polako, uz pomoć štapa.

Uvijek je, veli, vodila brigu o čovjeku, završila je višu školu za socijalne radnike i mnogima, baš mnogima, pomogla.

- I meni su pomagali, o itekako. Moja najbolja drugarica je iz Dalja, sigurno znate gdje je Dalj, i sve mi je bila dala, sve, a ja to ne mogu da zaboravim. Nije se još taj probisvijet rodio koji meni prijateljstvo može da upropasti - napominje.

U njezinoj ulici, tvrdi, živi uglavnom divan svijet. Nije baš da svakoga poznaje, ali ona se samo s divnima druži.

- I da znate da nikad nikome od nas nije palo na pamet da mijenjamo ime ulice. Tek su neki mangupi išarali table pa preko natpisa Hrvatska napisali Srpska, ali ono što nam piše u dokumentima nitko nije mogao da išara - zaključuje.

Ne podnosi siledžije. One koji “iz inata sve ruše i pale”. I bilo bi joj krivo kad bi u sutonu života morala mijenjati ono što je za nju nepromjenjivo.

- Znate, imam i ja kompjuter, ali ga ne palim. Ja još na pisaćoj mašini pišem. Kad mi tako u nekim trenucima dođe da nešto zapišem, a ovaj dan će zahvaljujući vama biti jedan od takvih.

Gordana Andrlić bila je prva - igrom slučaja sve su bile žene - od nekoliko nasumice izabranih stanovnika Hrvatske ulice u Beogradu s kojima smo telefonski razgovarali. A razgovor nitko nije odbio. Dapače. Tek nas je Milica Olćan požurivala:
- Nemojte da se ljutite, ali pita će da mi izgori.

Slatka pita, od jabuka. Njezin, kaže, specijalitet.

- Kad dođete u Beograd, obavezno se javite pa ću da vas ponudim - izaziva nas.

U Kotežu živi već 40 godina i to je sav njen svijet.

- Ja boljega nemam. Navikla sam se i ne žalim se - govori Milica Olćan, Hrvatska ulica broj 12.

Domaćica. Malo šporet, malo televizija, pa tu i tamo pogled kroz prozor, niz ulicu, da vidi što se zbiva.

- U zgradi smo svi super i nisam nikad čula da nekome smeta što živimo u ulici koja se zove Hrvatska. Čak niti za vrijeme rata. Možda je nekome i smetalo, ali što mu vrijedi - sliježe ramenima.

Bolji u nečemu

Čula je da su u Hrvatskoj sve ulice sa srbijanskim nazivljem odavno preimenovane, ali se, veli, ne bi osvećivala.
- Što da mi budemo kao Hrvati, ajmo pokazati da smo u nečemu bolji - smije se.

- A brate i kome bi se sada dalo mijenjati ličnu kartu, komplicirano je to. I trošak - brzo se uozbiljila.

Iako se za neke ulice već zna kakvo će novo ime dobiti - Zadarska će, recimo, postati Ulica Dobrice Ćosića - Hrvatska ulica sa svojih četrdesetak brojeva još se drži.

- Priča se da će postati Srpska, ali, evo, još čekamo da postane zvanično - dočekuje nas Biserka Antić, Hrvatska ulica broj 11.

Ona je doslovno starosjedilac Hrvatske ulice. Tu je od 1968. godine i pamti sve njezine dane.

- Pokojni otac radio je za Rad pa je dobio stan. Joj da samo znate kako smo sretni bili - nostalgično će.

Nikad joj, ni u vrijeme najgorega rata u Hrvatskoj, nije bilo neugodno što živi u ulici za tadašnje prilike - do danas ne pretjerano promijenjene - neobična imena.

- Zašto da mi budemo neugodno, neka bude neugodno budalama koje su nas uvalile u sve ovo, a ne meni - žustro će.

Potvrđuje da su table s imenom Hrvatske ulice išarane, čak i zidovi, a potom izgovara rečenicu koju smo već čuli:

- Ono što piše u dokumentima nitko ne može išarati.

Kotešku osnovnu školu “Vasa Pelagić” pohađala je i Slobodanka Ušljebrka Krasnić. Hrvatska ulica broj 11. A taj Vasa bio je neobičan lik. Revolucionar i narodni ljekar. I danas se - ako je suditi prema preporukama njihova stožera - do njegovih aksioma u Srbiji drži. Recimo, ako vas uhvati malaksalost - a teško je u ova doba naći čovjeka koji nije malaksao - Vasa nudi jednostavan recept u nekoliko kratkih točaka:

- kretati se u prijatnom društvu i od sebe udaljavati sve misli koje bi navlačile tugovanje i žalost
- radeći ili šetajući se (s rukama na leđima) valja duboko zviždukati, jer tako se bolesnik prenese iz jednog duševnog stanja u drugo te se tako ne može baciti u misli koje ga satiru
- izbjegavati, što se većma može, svaku ljutnju i svađu, a naročito pri jelu i lijeganju u postelju
- uživanje spolne ljubavi svesti na najmanju vremensku mjeru.

Baš kao ni središnja ulica, tako ni škola u Kotežu nije promijenila ime. Vasa je ostao Vasa. Za razliku od Pjera Peraka koji je pao početkom devedesetih.

Prvi metak ga je pokosio. A Pjero i Vasa nekoć su bili drugari. Zbratimljeni ko Tom Sawyer i Huckleberry Finn. Po Pjeru, zaslužnom partizanu, zvala se osnovna škola u Omišu i svake godine njegovi klinci išli su na razmjenu Vasinim klincima u Beograd. Jedni u Kuću cvijeća, drugi na more.

Dama iz Obrovca

Pričamo to gospođi Slobodanki, ali ne trebamo, sve ona zna. A zna i tko je Goran Vesić.

- To što on traži da se promijeni ime ulice vjerojatno će tako i da bude jer tko njemu može da proturječi - ravnodušno će.
Draga joj je njezina ulica, mirna je i nekako topla. I ona je tu od prvog dana, iako su joj roditelji iz - Hrvatske. U godinama kad su mnogi išli na rad u Njemačku, njezini su krenuli za Beograd.

- Iz Krajine su mi i otac i mati, iz okoline Obrovca - sjetno će.

Zadnji put je na djedovini bila 1990. godine, na sprovodu. A to je moguće bio i posljednji put. Nudili su im, kaže, da dođu 1994. godine, ali nisu htjeli. Nije im se činilo pametno. Uostalom, ona je ionako usred Srbije živjela u Hrvatskoj, pa kako da ode usred Hrvatske živjeti u Srbiju.

- Lijepo je meni ovdje, jedino kad idem kod ljekara moji dokumenti uvijek izazovu smijeh. Mnogima je stvarno čudno da ovakva ulica u Beogradu postoji - priznaje.

Kotež se nalazi u općini Palilula. Ako se izgubite, a taksist vas ne bude htio odvesti jer, kao što jedan reče u davnoj reportaži kolega iz Blica, ne zna on gdje je Hrvatska ulica, pronaći ćete ga po mirisu. Tamo se, naime, nalazi jedna od najvećih pržionica kave u Srbiji.

- Treba biti trezven, to je prije svega - kaže nam gospođa Ljutić, Hrvatska ulica broj 1.

Ne želi otkriti ime, ali spremno nudi odgovore na sva pitanja koja nas zanimaju.

- Tu sam 28 godina i nimalo se ne zamaram imenom ulice, a opet, ako ga promijene, bit će mi svejedno. A vi sami procijenite zašto je tako - odrješito će.

- Zašto? - tražimo ipak da ona procijeni.

- A zašto ste vi mijenjali imena ulica?! Vi stalno volite da se s nama takmičite i da dokazujete da ste bolji od nas, a to baš i nije tako, mislim da smo vam s ovim i dokazali. Ali, znate šta?

- Šta?

- Ništa. Ništa to ne valja, tolerancije nama fali, i ljubavi, a ovako ćemo da stignemo nigdje. Nema tu šta dalje da se priča.