Nikola Žanetić ima 11 godina, učenik je četvrtog razreda Osnovne škole Novi Marof. Najbolji prijatelj mu je Erik s kojim ide u razred, a najbolja prijateljica Helena koju poznaje još iz vrtića. Nikola je sportaš. Dva puta tjedno ide na treninge školske sportske grupe, a jednom tjedno trenira u Rukometnom klubu Marof.
Uz sve školske i sportske obveze Nikola roditeljima pomaže u kućanskim poslovima. Postavlja stol za ručak, usisava stan, prljavo posuđe stavlja u perilicu, s bakom radi u vrtu, a s tatom kosi travu... Kad je Nikola rođen, njegova mama Marina nije ništa znala o djeci poput njega. Kada su joj u rodilištu rekli da Nikola ima Downov sindrom, a liječnica je upitala što zna o tome, panično je počela prekopavati po svojoj memoriji i jedino što je iz nje u tom času uspjela izvući bio je podatak da djeca s Downovim sindromom kraće žive.
"Dobijete knjižicu i ostanete sami s djetetom i puno pitanja. U početku mi je jedina podrška bila Udruga za sindrom Down Međimurske županije u Čakovcu", prisjetila se mama Marina s kojom smo razgovarali tijekom Nikolina rukometnog treninga. Njezin sin, premda uz Downov sindrom ima niz drugih zdravstvenih teškoća, iza njega je operacija srca, a tu su i problemi sa štitnom žlijezdom i još štošta, odrasta kao i sva druga djeca. Išao je u redovni vrtić, a sada je đak u redovnoj školi.
Ipak, nije baš sve išlo glatko. Premda mama Marina ne skida osmijeh, ponekad joj se jako stisne grlo.
"Kad idemo u Varaždin, prolazimo pokraj stadiona NK Varteks. Tamo uvijek netko trenira. Nikola bi svaki put gledao nogometaše i govorio mi da i on želi igrati nogomet. A ja znam da moje dijete neće igrati nogomet i nekako mu to moram objasniti. A kako", rekla je mama i uz osmijeh dodala da se pojavio rukomet i spasio stvar.
"Nikola sada obožava rukomet! Veseli se svakom treningu i više ne pita za nogomet", zadovoljna je mama.
Zadovoljno je i preostalih 19 članova polaznika HandbALL IN rukometnog programa za djecu i mlade s teškoćama u razvoju. Taj je program 2019. godine pokrenula Maida Arslanagić, bivša rukometna reprezentativka, magistra logopedije i trenerica rukometa.
Vrlo je zapaženo to što radi, a tajnik RK Marof, Filip Benjak, kaže da im je, kada su pokretali Školu rukometa RK Marof, jedan od dugoročnijih ciljeva bio dovesti HandbALL IN program u Novi Marof. Program je licenciran prije četiri godine, odobrila ga je Agencija za obrazovanje i trenutačno se provodi u samo nekoliko gradova u Hrvatskoj.
"Prije više od tri godine smo pričali s Maidom, puno smo razgovarali o programu i njegovu smislu, ali nismo imali uvjete da ga uvedemo. Tada nismo imali trenere ni sredstva, odnosno između tri i pet tisuća eura godišnje koliko je potrebno za njegovu provedbu", objasnio je Benjak.
Dodao je da su uslijedile pune tri i pol godine borbe s institucijama, od škole do Županije i Grada, održali su niz sastanaka, ni sami ne znaju koliko, te obavili bezbroj pregovora, ali na kraju su ipak uspjeli zatvoriti cijelu konstrukciju, naći trenere koji su prošli edukaciju za rad s djecom s teškoćama u razvoju i na početku ove školske godine startati.
RK Marof je klub s više od 160 registriranih igrača, s muškim, ženskim pogonom, mini rukometom, a od rujna i s HandbALL IN programom koji ima čak 20 polaznika.
"Polaznici su djeca od četiri do 20 godina, i to s različitim dijagnozama. Imamo djecu s Downovim sindromom, ali i s autizmom. Međutim, stup našeg programa su volonteri. Bez njih ne bi bilo ništa. Na 20 naših članova imamo više od 30, ako ne i 40 volontera", kaže trenerica Simona Hajduk. Objašnjava da svaki tjedan rade raspored volontera, pri čemu moraju paziti da ih ne dođe previše. Volonteri su ljudi različitih profila i dobnih skupina, a neki se čak nisu niti bavili sportom, pa je i njima ovo prilika za trening.
Naime, da bi se trening ovako velike skupine djece različitog uzrasta i s različitim dijagnozama uopće mogao održati, potrebna je velika dvorana i nužno je da svako dijete ima asistenta.
Treninzi se održavaju svake srijede od 19 do 20 sati u dvorani osnovne škole u Novom Marofu i sadrže sve elemente uobičajenog rukometnog treninga. Počinju zagrijavanjem, a slijedi igrica s elementima motorike, trčanja, koordinacije, razvijanja svih osjetila i snalaženja u prostoru. Polovina polaznika ove vježbe radi na poligonu, a druga polovina ima iste zadatke, ali s elementima rukometa.
Johana Čubra, mama jednog od starijih polaznika, 19-godišnjeg Bartola kojemu je s godinu i pol dijagnosticiran autizam, svog je sina od početka uključila u razne oblike terapija. Njezin se Bartol, kako je to pojasnila, nalazi u sredini spektra autizma. "Verbalan je, ali govori agramatično i teško se s njim sporazumjeti", kaže mama koja je tijekom svih ovih godina skupila puno teških iskustava i slikovito rekla da je ponekad morala rušiti zidove, a ne samo lupati na vrata, ali odmah s širokim osmijehom na licu naglašava da je nakupila i jako puno dobrih i pozitivnih iskustava.
Njezin Bartol ima odličnu ekipu u udruzi Pogled u Nedelišću u Međimurskoj županiji. "U grupi su polaznici između kojih je četiri do pet godina razlika u dobi i djeca tamo imaju puno aktivnosti. Neki idu na plivanje, organizira im se kuglanje, džudo, imaju glazbenu radionicu gdje sviraju, pjevaju, imaju svoj bend. Tu su i kreativne radionice na kojima izrađuju svijeće i mirisne sapune", navodi Johana koja je navikla da za svaku Bartolovu aktivnost mora prevaliti i 100 kilometara.
A posljednja dva mjeseca Bartol napokon ima aktivnost koja joj je u neposrednoj blizini stana.
Premda sva djeca, pa tako i ona s teškoćama u razvoju, imaju potrebu za druženjem i jednako im je potrebno i korisno bavljenje sportom kao i svima drugima, potonjima to roditelji teško mogu priuštiti. Od 20 polaznika HandbALL IN programa u sklopu RK Marof, samo se dvoje djece i prije imalo priliku baviti sportom. Svim ostalim polaznicima, a to su većinom djeca koja dolaze iz Novog Marofa i okolice, ovo je prva prilika za bavljenje sportom i druženje.
"Kada smo pokrenuli HandbALL IN program, bila sam uvjerena da možemo dobiti maksimalno osam do devet polaznika, a već na prvi trening došlo je 19 djece", kaže trenerica Simona koja tek sada shvaća koliko zapravo ima djece s teškoćama u razvoju. Nismo svjesni njihova postojanja i njihove brojnosti jer ih ne vidimo, a ne vidimo ih jer su u nedostatku aktivnosti koje bi im bile prilagođene ta djeca osuđena na samoću unutar svoja četiri zida.
Nikolina mama Marina kaže da su na rukometu upoznali dječaka Nikoline dobi koji također ima Downov sindrom, a iako živi pet kilometara dalje od njih, nisu niti znali da postoji. Rukometni treninzi koji se održavaju jednom tjedno korisni su djeci, ali i roditeljima jer im je to prilika da u sat vremena, dok sjede na tribinama i promatraju kako njihova djeca izvode vježbe, razmijene iskustva i savjete. Premda svi roditelji izgledaju vrlo zadovoljno, smireno i ne skidaju osmijeh s lica, nije im lako. I njima godi kada se, barem jednom tjedno na sat vremena, nađu u okruženju koje ih najbolje razumije, gdje mogu dobiti specifične savjete i jedni drugima prenijeti dragocjena iskustva.
"Kad izađete iz rodilišta s djetetom koje ima Downov sindrom, imate knjižicu i ništa ne znate. Obraćate se udrugama, tražite ljude koji su već prošli neke stvari, koji imaju iskustvo i mogu vas uputiti na primjerene aktivnosti, preporučiti vam rehabilitatore", kaže mama Marina, uz napomenu kako je danas sve to mnogo bolje nego što je bilo prije deset godina.
S ovim iskustvom neke bi stvari ipak promijenila. Posebno se to odnosi na one od kojih, kako se pokazalo, Nikola nije imao koristi. Žao joj je što se strogo držala svih uputa i nije puno ranije prekidala beskorisne aktivnosti te se fokusirala na ono što Nikoli odgovara.
"Ja znam da moj Nikola nikada neće biti liječnik ni inženjer, ali mene za to nije briga. Jedino mi je važno da u životu bude sretan i da bude zdrav", ističe njegova mama koju veseli što će joj dijete završiti školu, što ima prijatelje i bavi se sportom.
"Naravno, mnogo toga što druga djeca naprave bez ikakvog napora, Nikola ne može. Bolje rečeno, ne može na isti način. Primjerice, glazbeni. On ne može pjevati u školi tijekom sata glazbenog odgoja. Njemu je pjevanje samo po sebi problem, a kamoli kada je okružen drugim ljudima... To mu je prevelik stres. Ali, može se potruditi kod kuće", objašnjava mama dok nam tata pokazuje snimku lekcije iz glazbenog koju je Nikola odradio u miru i tišini svoje sobe, a tata snimio i poslao učiteljici.
Potpuno je ista stvar sa sportom. Nikola ne može sam odraditi trening, ali uz pomoć volontera koji ga vodi kroz vježbe i posebno educiranih trenera u sat vremena pošteno se izmori i nakon treninga i on i volonter budu okupani znojem.
"Nikola se kreće, osjeća se korisno i uspješno. On je u društvu i on nešto trenira! To je izvanredan osjećaj! Neprocjenjivo", zaključila je mama Marina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....