BORIS DEŽULOVIĆ Budući misterij Hrvatske civilizacije: Tajna Ivice i njegovih visećih krovova

Desetinama hiljada godina, još otkako je naš prethistorijski čukundjed nesigurno izašao iz pećine i potražio sklonište od kiše, zime i sabljastog tigra, zna se red u arhitekturi: bez obzira je li riječ o dovitljivom pretku koji je izdubio rupu u zemlji, pokrio je lišćem i tako sagradio prvu kuću, njegovom sposobnom praunuku koji je složio labavu konstrukciju od drva i prekrio je slamom, ili njegovim praunucima koji su gradili stabilne kuće od opeke, kule od kamena ili nebodere prenapregnutog betona - vazda se kuća gradila od temelja do krova, i nikako drugačije, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Mileniji su prošli od tada, mijenjali su se materijali i tehnike, od kremena i koplja dogurali smo do Interneta i frižidera što sami kupuju hranu, ali jedna je stvar ostala ista kao prije pedeset hiljada godina: jednako kao onda, bez obzira je li riječ o primitivnoj sojenici ili kilometar visokom staklenom tornju u Dubaiju, najprije u zemlji kopamo rupu za temelje, podižemo čvrste zidove i slažemo katove, pa sve pokrivamo krovom.

Na kraju, kako je već red, na vrh novoga krova zabijemo štap sa zastavom Republike Hrvatske - ili, dobro, Ujedinjenih Arapskih Emirata - pa zavrtimo sabljastog tigra, mamuta ili janjca, kakvo je već vrijeme i kakvi običaji. Samo je jedan običaj ostao isti: krov je išao posljednji, i nikome nija padalo na pamet da tu išta mijenja.

I tako hiljadama godina - kopaj, slaži, diži, šaluj, nalij, pokrij, pa zavrti i zapivaj - sve do 21. lipnja 2011.

Rijetko se kad - zapravo nikad - znaju točni datumi nekih prijelomnih događaja u historijskim sintezama, ne zna se kad je prvi put zapaljena vatra, kad je točno prvi čovjek zakotrljao kotač, ne zna se ni kad je podignuta prva čvrsta kuća, ne znaju se te stvari niti otprilike, plus-minus tisuću godina, ali točno se, eto, zna kad je započela posljednja istinska revolucija u arhitekturi: studenti povijesti ubuduće će morati znati ne samo točan datum i mjesto, nego i ime i prezime homo sapiensa koji je kuću počeo graditi - od krova.

Ivica Mudrinić - tako će naime historija zapamtiti to ime - veliki hrvatski neimar i graditelj, u slobodno vrijeme predsjednik Uprave Hrvatskog Telekoma, tako je prije nekoliko godina na otoku Žutu kupio nešto zemlje, jedva stotinu i šezdeset hiljada četvornih metara, pa na njoj podigao šest lijepih krovova. Da, baš - krovova.

Prizor koji nautičar namjernik može ovih dana zateći lutajući i plutajući Nacionalnim parkom Kornati, dolutavši i doplutavši tako do zaštićenog područja otoka Žuta, posve je nadrealan: iz modrog mora izronio kameni otok, iz kamena izronila niska makija, iz makije izronilo šest neobičnih, velikih željeznih konstrukcija, a na njima šest lijepih, dovršenih i mediteranskim crijepom pokrivenih klasičnih dalmatinskih krovova na dvije vode: stoje Mudrinićevi krovovi na tankim željeznim stupovima kao da lebde u zraku, baš kao da su tako - sve mašući krilima s perjem od crvenoga crijepa - ove zime doletjeli na jug.

Žutski Stonehenge

Razne će teorije povijesničari arhitekture u budućnosti razvijati da objasne ovaj tajanstveni kompleks, koji će kolokvijalno nazivati “Mudrinidini viseći krovovi” ili “žutski Stonehenge”. Po jednima, šest lebdećih krovova predstavlja hramove koje su Hrvati podizali za lutajuće mrtve duše, po drugima riječ je zapravo o odašiljačima kojima je Telekom te napredne civilizacije emitirao astralnu svemirsku energiju.

Ustrajniji istraživači u novinskim arhivima iz toga doba pronaći će, doduše, i izjave samog Ivice Mudrinića kako je “objekte podigao u svrhu oživljavanja ekološke proizvodnje tradicionalnih poljoprivrednih kultura” - odnosno “za smještaj traktora, freze, kosilice, te druge mehanizacije i opreme” - ali to će objašnjenje kao osobito glupo biti brzo odbačeno i pripisano nevjerodostojnim prijepisima historijskih izvora.

U “tradicionalnoj poljoprivrednoj kulturi” Dalmatinci su, istinabog, odvajkada gradili osobite lebdeće krovove bez zidova za svoje motike i maškline, ali renesansni genij koji je bio inovator, izumitelj, ministar u Vladi i predsjednik Telekoma - složit će se povijesničari arhitekture - nije mogao biti tako glup da gradi veličanstveni kompleks krovova samo da bi traktor i frezu sklonio od kiše.

U znanstvenim će krugovima ostati tako u opticaju dvije dominantne teorije: prva, više-manje općeprihvaćena, koja “žutski Stonehenge” tumači kao monumentalni solarni kalendar po kojemu je Hrvatski Telekom računao ljetni solsticij i predviđao pomrčine Sunca, i druga, kontroverznija i ponešto intrigantnija - koju će većina povjesničara ipak uzeti s rezervom - po kojoj je šest Mudrinićevih visećih krovova u stvari služilo za pravljenje Hrvata budalama.

Inicijacija u budale bila je razmjerno jednostavna: Hrvati bi, lutajući i plutajući Kornatskim arhipelagom, na otoku Žutu ugledali cijelo manje selo sa šest velikih, lijepih kamenih kuća, pa u novinama digli galamu kako je moguće da predsjednik Uprave Hrvatskog Telekoma legalno gradi na zakonom zaštićenom području.

Brže, Jure, avioni

Nakon toga Ivica Mudrinić bi pokazao uredne dozvole i papire, uključujući i zračne snimke hrvatske Geodetske uprave na dan precizno izračunatog ljetnog solsticija 21. lipnja 2011., na kojima se na otoku Žutu lijepo vidi šest čvrstih crvenih krovova, čime su se ispunili zakonski uvjeti za legalizaciju apartmanskog naselja, turističkog kompleksa, luksuznog ljetnikovca ili čega već, svakako razumnijeg i praktičnijeg od skloništa za freze.

Hrvati bi se onda lupili po čelu, psujući vlastitu pamet, na koju, tako kratku, nikad nije mogla sletjeti tako revolucionarna i hrabra zamisao - da kuću započnu graditi od krova - i na taj način uštede dovoljno vremena da do 21. lipnja 2011. nikne i njihov krov.

Dobri, stari krov nad glavom, i - što je još važnije - pod satelitima i avijacijom Geodetske uprave.

- Brže, Jure, avioni! - nestrpljivo se toga jutra Ivica Mudrinić nadvikivao sa sve bližim brujanjem avionskih motora.

- Evo, gazda, zadnja! - doviknuo je meštar Jure odozgo, umetnuvši posljednji crijep, pa vješto skočivši s lebdećeg krova na željeznim stupovima, kao u partizanskim filmovima, svega trenutak-dva prije nego su otok u niskom letu nadletjele neprijateljske “štuke” i “messerschmitti”.

- Bogati, kad se ovo sagradilo? - pitao se pilot Geodetske uprave RH, gledajući dolje cijelo novo selo na Žutu.

- Bogati, kad se ovo sagradilo? - pitali bi onda Hrvati gledajući snimke geodetskih “messerschmitta”, i tako bi završila njihova inicijacija u budale.

Smatra se da je na ovaj način uspješno napravljeno budalama više od četiri milijuna Hrvata, prije nego je budalom ispao i posljednji, sam Ivica Mudrinić, dok ga četiri milijuna kolega nestrpljivo čeka da pod svoje veličanstvene viseće krovove parkira traktore i freze, piše Dežulović za Slobodnu.