BORIS DEŽULOVIĆ: Izbori u Hrvatskoj lijep su test povjerenja među ljudima. Nešto poput stambenog kredita...

Na dan kad su objavljene kandidacijske liste za parlamentarne izbore, aktivist i pisac Saša Radović - organizator protuvladinih demonstracija “Stegnite vi remen, bando lopovska!” i kandidat stranke Hrvatska 21. stoljeća u 8. izbornoj jedinici - uhapšen je zbog ucjenjivanja generala Ivana Čermaka.

Navodno je tražio stotinu hiljada eura da prekine svoju privatnu istragu o generalovim ratnim profitima, pa ga u nekoj krčmi policija uhvatila s parama u ruci.

Samo dan ranije, novine su otkrile da je Lazar Grujić - predsjednik Stranke umirovljenika i prvoplasirani s nezavisne liste Ljube Jurčića u 7. izbornoj jedinici - prije osamnaest godina u penziju otišao kao lažni invalid, i kako mu je papire potpisao osobno famozni dr. Drago Rubala, glavni junak nedavne afere s krivotvorenim invalidskim mirovinama.

Hrvatski parlamentarni izbori, kako vidimo svake četiri godine, lijep su test međuljudskog povjerenja, nešto poput stambenog kredita. Tako je, sjetit ćete se, bilo počelo i sa kreditima.

Kad smo onomad otkrili to čudo liberalne ekonomije i kad je svatko zaposlen kod strica autolimara odjednom mogao dobiti sto tisuća maraka za stan, najmanji je problem bio naći jamca.

Onako još socijalistički naivni, nismo sumnjali u ljudsku riječ, i čista srca, bez razmišljanja, potpisivali smo u banci papire svakom susjedu iz nebodera i školskom kolegi kojega nismo vidjeli od ekskurzije u osmom osnovne.

Tako je otprilike danas u hrvatskoj parlamentarnoj demokraciji: dobiti stolicu u Saboru lakše je nego onomad dobiti stambeni kredit, i jedino lakše od toga je naći jamca, dakle nositelja liste.

- Kako se ne sjećaš? Ja sam, Dražen - slušao je tako prije koji tjedan predsjednik HSP-a Danijel Srb neki nepoznati glas iz slušalice.

- Ekskurzija u Bleiburgu, devedeset treće?

- Da?? - nesigurno je odgovorio pravaški lider.

Đapićeva zvijezda

- Ma vidi, Danči, odlučio sam se skućiti, kontam četrdeset osma mi je, vrijeme mi je. Pa se sjetio tebe, rekoh Danči je stari prijatelj. Sjećaš se kad je Đapić u autobusu zaspao, pa kad smo mu kalodontom napravili zvijezdu na čelu? Hahaha, sjećaš se? “U tunelu, usred mraka...”, hahaha!

- Tebi, pretpostavljam, treba jamac?

- Ma daaa, samo formalnost, da potpišeš i to je to – govorio je glas kojega se Danijel i dalje nije mogao sjetiti.

- Ja ću te prebaciti do javnog bilježnika, nije problem.

Tako je dobri predsjednik HSP-a potpisao kandidaturu stanovitom Draženu Kelemincu, čelniku jedne od onih hrvatskih stranaka prava, nekakve Autohtone, Automatske, tako nešto, i ovaj postao nositelj zajedničke liste u 2. izbornoj jedinici.

I što je bilo? Samo koji dan kasnije Danijel Srb na televiziji šokiran saznao da je njegov “stari prijatelj” s ekskurzije obiteljski nasilnik, šupak što javno mlati ženu. Pomozi sirotu na svoju sramotu, kaže naš narod.

Ili Goran Habuš, HNS-ov gradonačelnik Varaždina. Umolio on predsjednika SDP-a da mu bude jamac za parlament, sat vremena mu objašnjavao kako su oni bliski rod, punica strica Zokijeve majke – ne ljuti se on valjda što ga zove Zoki? - nećakinja je prababe oca zaove Habuševa drugog rođaka, tako nekako, nije Milanović najbolje razumio, ali ni časa nije dvojio kad je rodu rođenom trebalo pomoći.

I što je prvo rod rođeni napravio kad je postavljen na kandidacijsku listu Kukuriku koalicije u 3. Izbornoj jedinici? Ulio se kao rezervoar FAP-a i slupao službeni automobil! Budi dobar, pojedi govno, kaže naš narod.

Takvih su slučajeva pune novine, otkako je počela kampanja svaki dan čujemo po jedan.

Predsjednik Hrvatskog demokratskog saveza Slavonije i Baranje Vladimir Šišljagić, recimo, za nositelja stranačke liste postavio je Branimira G., ratnog veterana bez krova nad glavom, što ga je društvo zaboravilo, pa se hrani i spava po bosanskim zatvorima.

Pa onda saznao kako je nesretnik zapravo osuđeni ratni zločinac. Dobar i budala, to je isto, kaže naš narod. Naivni Hrvati tako čista srca i bez razmišljanja pristaju biti jamci svakom prijatelju s ekskurzije i svakom rođaku zeta ujaka punice majčinog strica, da bi onda saznavali njihove mračne tajne, pa posramljeni pred javnošću plaćali njihove kredite.

Možda je najdramatičniji slučaj onaj iz jedne male zagrebačke stranke, gdje su za nositeljicu svih lista postavili neku bivšu novinarku i samohranu majku što živi u tuđem stanu, pa sutradan zaprepašteni otkrili da je skromna sredovječna dama godinama bila šefica zloglasne Hrvatske demokratske zajednice.

Shvatili su tako Hrvati da je danas matematički, po zakonu velikih brojeva, nemoguće sastaviti listu od četrnaest imena, a da najkasnije do početka kampanje ne otkriju kako im je kandidat u nekoj zabačenoj izbornoj jedinici nekoć davno, prije godinu dana, bio silovatelj, provalnik, ratni zločinac ili predsjednik uprave kakve državne kompanije.

Tri stotine petnaest lista primilo je Državno izborno povjerenstvo, a na njima gotovo tri hiljade osamsto kandidata, i samo Bog zna – jer Bajić sigurno ne – čega i koga sve na tim listama ima.

Prema raznim nedavnim istraživanjima, na primjer, svaki je Hrvat dužan deset tisuća eura, svaki peti je dao mito veći od pet hiljada kuna, isti je taj svaki peti siromašan, naoružan i nezaposlen, što znači da je na izbornim listama u ovom trenutku najmanje sedamsto pedeset podmitljivih, nezaposlenih, siromašnih, prezaduženih i naoružanih tipova - barem trojica na svakoj listi – koji su našli jamce za parlament.

Nevenka, koja Nevenka

Stoga će već na sljedećim izborima, vidjet ćete, entuzijazam Hrvata da pomognu susjedima, rođacima, poznanicima i rođacima zeta ujaka punice majčinog strica biti znatno tanji nego danas. Otprilike kao što se dogodilo s jamcima za kredite.

Očajnički će Hrvati po neboderu i široj familiji tražiti nositelje da ih stave na svoju listu, negdje, bilo gdje, makar na četrnaesto mjesto u devetoj izbornoj jedinici, a ovi će se praviti ludi i smišljati najblesavija opravdanja.

- Kako ste rekli, Nevenka?... Ne, neman pojma, stvarno se ne sićan nijedne Nevenke – strpljivo će Željko Kerum, nositelj svih HDZ-ovih lista, objašnjavati nekom ženskom glasu iz slušalice, negdje u ovo doba 2015. godine.

- Rada bi pomoga, ali vidite, ja san van momentalno u zatvoru, pa me u Povjerenstvu ijonako ne bi priznalo za nositelja, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju .