BORIS DEŽULOVIĆ: Tek pod imenom Željka Keruma Silvio Berlusconi će na velika vrata ući u hrvatsku nacionalnu politiku

Nakon tri mandata i gotovo deset godina na čelu vlade, osebujni talijanski premijer Silvio Berlusconi konačno je dao ostavku. Dosadilo mu sve zajedno, kao da mu se cijeli svijet popeo na leđa, i riješio da pobjegne od novinara, studenata, poreznika, istražnih sudaca i trudnih sponzoruša, da se iz bučne gužve povuče negdje daleko, na skrovito neko mjesto Bogu iza leđa, gdje ga neće naći ni Angela Merkel, ni demonstranti.

Jednu večer tako iznenada objavio da se povlači, pa pokupio sestru i šogora, potrpao u auto najnužnije stvari i noću krišom napustio Italiju. Nakon cjelodnevne vožnje zaustavilo se njih troje u simpatičnom, mirnom gradiću na istoku, pa uzeli sobe u nekom starom svratištu.

Stiže Berlusconi

- Ime? - pitao je recepcioner s napadnom dosadom.

- Željko – odgovorio je neobični muškarac. - Plus sestra Nevenka i Pere. Pere, dođi, da te čovik vidi. On mi je šogor. Od sestre muž. Al od druge sestre, od Mare, ne znate vi nju. Čudo je Pere. I sinovi su mu isti ćaća. Vridni i pripametni.

Ja ti njima...

- Nemam vas ovdje – prekinuo ga je čovjek gledajući preko naočala u kompjuter.

- Imamo rezervirano na listi HDZ-a – dobacila je Nevenka odostraga.

Svijet se tako najzad riješio Berlusconija, a Hrvatska će ga tek dobiti. Bilo je, istina, i prije svakavih tipova u tom svratištu na Markovu trgu, bilo je i osebujnijih likova od Željka Keruma, i gorih i opasnijih od njega, i primitivnih kabadahija, i beskrupuloznih konjokradica, i ratnih zločinaca, i sitnih švercera, i neobrazovanih i nepismenih i neodgojenih je bilo, ali nisu bili Berlusconi.

Tek pod imenom Željka Keruma Silvio Berlusconi će na velika vrata ući u hrvatsku nacionalnu politiku. Dobro, to se tako kaže, iako ulazi zapravo na mala vrata, na listi HDZ-a: ušuljat će se Silvio na stražnji ulaz, za čistačice i kuhare, pa kroz tijesni hodnik, kuhinju i restoran ući u državni parlament.

- Vi ste došli za deratizaciju? - pitat će šef saborske službe neobičnu priliku u hodniku.

- Ne reče se deratizacija, nega demokratizacija – odgovorit će Željko. - Naučimo se govorit. Ovo je Sabor.

Instaliranjem Željka Keruma u državni parlament započinje završna faza potpune profanizacije hrvatske politike i društva. Stvar izgleda zabavna i svakako zahvalna za zajebavanje, a Kerum blesavi, bezopasni incident, nešto zbog čega će nam u najgorem slučaju biti neugodno u budućnosti, ali nije. Kerum je tek početak. Primitivni oblik života iz kojega nastaje vrsta.

Naše je vrijeme oslobođeno svake ideologije, posljednja je ostala ideologija identiteta – to je ono kad su i političke stranke i nogometni klubovi “hrvatsko nešto” – i nakon nje ostaje samo gramziva ljudska pohlepa oslobođena svakog identitetskog obrasca kao “tehnološkog viška”. Da bi to bilo moguće, valjalo je oglupiti društvo: u Hrvatskoj su to uspješno obavili mediji i političke elite. Posao je obavljen, glasači pripremljeni: osiromašeni, ojađeni i poniženi, bez posla, bez dostojanstva, bez nade.

Poraz ideologije koja im je u ime identiteta oduzela sve ostalo? Ne, već njena konačna pobjeda. Politika Hrvatima više neće trebati obećavati apstraktne, umjetne vrijednosti, naciju, obitelj, dignitet Domovinskog rata i ostalu identitetsku galanteriju, već samo jedno, i jedino što ljudima, potpuno ostvarenim u svom identitetu, istinski nedostaje - nova radna mjesta. Tu, shvatili ste, uskaču kerumi.

Čisti biznis

Nije to nova stvar, i prije je politika obećavala radna mjesta, oduvijek je zapravo politika to radila, ali u sretnom novom društvu radna mjesta u parlamentima – a onda, kao i u Italiji, u izvršnoj vlasti – neće obećavati političari, već oni koji znaju o čemu govore kad govore o novim radnim mjestima: poslodavci. Berlusconiji.

Željko Kerum. Slobodan od zastarjelog instituta društvene odgovornosti, bez potrebe da se krije iza ideologije, bez nekih većih problema sa samim sobom i samim vama kad novim radnim mjestima ne obećava javno dobro, već privatni profit.

Jer nema više politike kao posrednika, sad će gazde biti u Saboru, tamo gdje se – nije li divna ta, kako se reče, demokratizacija? - donose zakoni o gazdama i radnim mjestima.

Eksperiment je obavljen u Splitu i pokazao je srazmjerno dobre rezultate. Kažem srazmjerno, jer u kompliciranom državnom uređenju lokalna je samouprava prilično ograničenih ovlasti. Sve što čovjek i poduzetnik može u tom političkom kavezu jest sagraditi pokoji hotel, trgovački centar i par hiljada stanova. Tako je počeo i Berlusconi, prije nego je shvatio da se novac možda zarađuje u Milanu, ali štampa u Rimu.

Sve nakon toga je čisti biznis, ništa osobno. Nije više na listi potrebna neka sportska zvijezda ili kakav moralni autoritet, netko dakle kome glasači vjeruju, nego netko kome vjeruje Kerum. Netko poput sestre i šogora.

- Nastavljamo sjednicu hrvatskog Sabora – autoritativnim će glasom sestra Nevenka, čitali ste u novinama o njezinim ambicijama, dirigirati zasjedanjem državnog parlamenta. Sutra ili prekosutra, svejedno. - Osma točka dnevnog reda: Igor.

- Šta san sad napravija? - javit će se zastupnik Igor, mali od sestre Mare i šogora Pere.

- Ništa, u tome i je stvar – javit će se zastupnik Željko Kerum. - Šta je sa projekton Najnoviji Zagreb?

- To koči Jozo i njegovi u ministarstvu – pokazat će zastupnik Igor na rođaka Josipa, maloga od Željkova brata Jure. - Njemu i Jošku samo trke na pameti.

- To si sad reka i nikad više – skočit će Željkov sin Joško. - Tata, reci mu!

- Ti vriđaš i mene i ovaj časni dom – ustat će i ministar Jozo. - Teta Nevenka, ja tražin da opomenete Igora.

- Tišina u sabornici! - lupat će teta Nevenka drvenim batom. - Prekidan sjednicu i pozivan sve poštovane zastupnike u dvi ure na ručak kod Mare. Danas mi je sestri rođendan i apeliran da se ponašate kako je red. Spremila je lipe janjeće tripice, neće van bit ža. Nastavak jednice najavljivam za pet sati, piše Boris Dežulović u Slobodnoj Dalmaciji.