BORIS DEŽULOVIĆ Zašto Halid Bešlić nije bio Budala?

Šest stotina dvadeset pet ljudi dobilo je od 2004. godine počasno hrvatsko državljanstvo, ono što se dobija na temelju zasluga za Jedinu Nam I Vječnu Hrvatsku. Ne zna se tko su svih tih šest stotina dvadeset pet počasnih Hrvata, ali zna se tko nije. A nije - Halid Bešlić, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Vijest, istina, nije nova - ima tome i par godina da je Ministarstvo kulture odbilo parafirati svoju preporuku za popularnog bosanskohercegovačkog pjevača - a na odbijenicu iz Runjaninove ulice podsjetilo se ovih dana, kad se hrvatskom putovnicom pohvalio glumac Emir Hadžihafizbegović, kojemu je Hrvatska, baš kao i reperu Edi Maajki, svoju milost ukazala još proljetos.

I Halid je uredno ispunio papire, upisao ime, ime oca i prebivalište, nalijepio taksenu marku i predao zahtjev, ali putovnicu dobio nije. Niti je glumio u dvanaest hrvatskih filmova, kao zemljak mu Emir, niti je to što radi priznato kao umjetnost, odnosno doprinos hrvatskoj kulturi, kao zemljaku mu Edi, niti je dakle Halid Bešlić za hrvatsku kulturu i Hrvatsku kao takvu nešto osobito zaslužan, niti je od nekoga osobitog utjecaja u svijetu, dakle našeg interesa kao takvog.

- Ko bi rekooo, čuda da se deseee – zapjevao je referent Ministarstva kulture, zadovoljan svojom uspjelom šalom, pa propisno, malo ukoso, preko zahtjeva udario pečat „Odbija se“.

- Volio bih da sam dobio hrvatsku putovnicu, to bi mi olakšalo putovanje. Htio sam državljanstvo zbog jednostavnijeg putovanja, posla, odlaska na more, ali i kupnje nekretnine – jednostavno i iskreno, bez ikakve gorčine, komentirao je tada Halid odbijenicu iz Zagreba.

Otprilike kao da je Barcelona ubila Lavante sa sedam naprama nula i izbila mu na kladionici dvjesto hiljada eura, s kojima bi otišao na more i pogledao tamo nekakvu manju nekretninu. Još dok je na formularu za državljanstvo hrabro upisivao fiks dvojku, znao je, naravno, da Lavante na Camp Nou nema nikakve šanse, ali vrijedilo je pokušati. Tko nije zaigrao, nije ni dobio, kaže stara kockarska mudrost.

- Bože dragi, da mi je dobiti hrvatsko državljanstvo! – znao je tako naglas maštati Vladimir Milisavljević, nećete ga vi znati, sitni jedan švercer i ubojica iz Zemuna. - To bi mi olakšalo i posao, i odlazak na more, i kupnju nekretnine.

- Pa ispuni formular! – dosadilo onda Bogu. – Budalo.

Tako je, kažu, Vladimir Milisavljević dobio nadimak Budala. A Vlada Budala nije jedini. Milorad Ulemek Legija, recimo, ili Veselin Vukotić Vesko, ili Miloš Simović Miško, Dušan Spasojević Šiptar, Milan Narančić Limun, Srećko Kalinić Zver, Luka Bojović Pekar, Vladimir Mijanović Zuba, Siniša Petrić Zenica ili Ljubiša Buha zvani Čume, svi oni bi i dan-danas gluvarili po Zemunu i Surčinu, životareći od preprodaje heroina ili ubijanja srpskih premijera, da nisu jednog dana hrabro zaokružili fiks dvojku na Lavante, upisali na listić ime, ime oca i nadimak, nalijepili taksenu marku i predali zahtjev za hrvatsko državljanstvo.

Halid Bešlić tek je kasnije shvatio grešku. Nema nadimak. Ukoliko, naime, niste umjetnik - a Halid, jebiga, to nije niti ima takvu ambiciju - za hrvatsko državljanstvo morate imati nadimak. Halid Budala, ili, na primjer, Halid Bešlić Jalijaš.

Ali on nije ni umjetnik, ni Jalijaš. Ni nogometaš.

Postoji, naime, još jedan način: da Halid Bešlić pred javnim bilježnikom i Zdravkom Mamićem žonglira loptom i udari je barem tri puta prije nego padne na tlo. Pregledom snimke ustvrdilo bi se da je onaj treći put ipak dotakao loptu, iste večeri potpisao bi petogodišnji ugovor, već sutradan istrčao na Maksimir kao novo Dinamovo pojačanje, i najdalje za mjesec dana mladi, a već iskusni šezdesetogodišnji fantazista iz Knežine kraj Sokolca dobio bi nadimak „romanijski Dijamant“, državljanstvo i poziv za hrvatsku reprezentaciju.

Petnaest milijuna eura od povijesnog transfera Halida Bešlića Dijamanta, koje bi Zdravko Mamić dobio nakon što londonski sud odbije žalbu Tottenhama – gdje navodno nisu imali pojma da je fotografija s propisnom fudbalerkom, iz registracije Hejlida Beslika u Hrvatskom nogometnom savezu, zapravo omot Diskotonove kazete „Dijamanti“ iz 1984. - računaju se, shvatili ste, u zasluge za Republiku Hrvatsku i njen osobiti interes. Sam Bešlić ne bi, jasno, od transfera u Tottenham imao ništa, ali putovnica bi mu znatno odlaske na more, kupnju nekretnine, a bogami i koncerte u Hrvatskoj. Dakako, koliko bi mu to dopustile klupske obaveze.

Halid Bešlić, međutim, neće – kako ono – „dijamante, suho zlato i briljante“. On nema ni nadimak, ni jahtu, ni skandal s ljubavnicom, ni aferu s kokainom, a na plastičnu operaciju ide samo kad, umoran od sinoćnjeg humanitarnog koncerta, zaspe za volanom i ostane bez oka. Halid Bešlić, naime, samo pjeva, pjeva on po cijelom ovom nesretnom poluotoku svoje pjesme koje svi znaju - ništa kultura, ništa umjetnost, ništa biznis, ništa nogomet - pjesme bez zastava, kapa i majica, tek obične ljubavne pjesme, da svima bar jednu večer bude malo ljepše nego sutradan ujutro.

Pjevaju Halidove pjesme - i te kako ih pjevaju - i Hrvati, pjevaju ih i Vlada Budala, i Sammir, i Ibanez, i onaj referent Ministarstva kulture. Da se, međutim, za takve stvari dobija hrvatsko državljanstvo – za to, naime, da Hrvatima jednu večer bude malo ljepše nego sutradan – ne bi ga nikad dobili ni Sammir ni Ibanez. Za to da drugima navečer bude ljepše nego sutradan dobija se, eto, samo poziv za sudjelovanje na kakvom humanitarnom koncertu.

A više je para sam Halid privrijedio žiro-računima bolesnih i napuštenih, nego cijela hrvatska reprezentacija Zdravku Mamiću. Nije valjda bilo humanitarnog koncerta, da na njemu nije pjevao počasni Nehrvat Bešlić. Poput onoga, sjetit ćete se, koncerta za djecu s posebnim potrebama u kaštelanskom Centru Mir, kojega je onomad, s obrazloženjem da „narodnjaci u Kaštelima vrijeđaju poginule branitelje“, zabranio stanoviti Željko Strize - nećete ga vi znati, sitni jedan lopov, kradljivac pršuta, seoski kabadahija i dugogodišnji šef kaštelanske Hvidre, a danas, eto, referent u Ministarstvu kulture, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.