BUDIMIR LONČAR Kadijević je za 4. generalsku zvjezdicu Miloševiću poklonio JNA

Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova u Vladi Ante Markovića, odnosno Saveznom izvršnom vijeću (SIV), kako se zvala ta jugoslavenska institucija, dva je puta tražio od tadašnjeg premijera da smijeni ministra obrane, Veljka Kadijevića. Lončar je predlagao Markoviću da preuzme Ministarstvo obrane, ali on se na to nije mogao odlučiti.

- Na sjednicama Vlade imao sam česte sukobe s Kadijevićem. Pokušavao se miješati u moj resor, pogotovo u nastojanja internacionalizacije jugoslavenske krize jer je znao da će tako i on doći na dnevni red. Naši su sukobi bili česti. Rekao sam Markoviću da je došlo vrijeme obračuna s armijom i da će, ako to sada ne učini, poslije biti kasno. Kada je Kadijevićeva politička uprava dala poznatu deklaraciju o obrani društvenog sustava, bilo je jasno što hoće. Predlagao sam Markoviću, nagovarao ga da uđe do kraja u sukob i pokuša smijeniti Kadijevića te preuzeti Ministarstvo obrane. To zaista nije bilo lako jer je ministra obrane postavljalo Predsjedništvo, odnosno Skupština. Najprije se složio, ali onda ipak nije imao dovoljno odlučnosti. Mislio je da možda u tome ne bi uspio i nije htio ući u taj, kako ga je nazvao, veliki rizik. Po mojoj procjeni to je bio posljednji trenutak za uspjeh njegove reformske misije. On je precjenjivao važnost ekonomije misleći da njena snaga može sama riješiti političke probleme, što je - pokazalo se - bilo nemoguće. Bila je to jedna od točaka na kojima sam malo zaoštrio odnose s Markovićem.

Savez Veljka Kadijevića i Slobodana Miloševića, smatra Budimir Lončar, sklopljen je 1990,. kada su se obojica istodobno našla u vojnom odmaralištu u Kuparima i ondje provela mjesec dana. Čini se da je tu došlo do prijelomnog trenutka u njihovim odnosima i da je Kadijević tada prihvatio koncepciju koju je inaugurirao Milošević i za nju se opredijelio. Tu je, drži Lončar, stvoren bazični savez. I Milošević i Kadijević doživljavali su višepartijske izbore kao opasnost, a reformsku Vladu Ante Markovića i kao opasnost i kao trojanskog konja u saveznoj Federaciji.

Jedan od ključnih trenutaka bio je kad je Srbija predložila Kadijevića za generala armije, čime je dobio četvrtu zvjezdicu. Zanimljivo: predložila ga je Srbija, a ne Ministarstvo obrane, odnosno savezna Vlada.

- Kadijević je i inače bio silno ponosan, da ne kažem opsjednut, svojim generalskim zvjezdicama - prisjeća se Lončar i dodaje da je na sjednice Vlade gotovo uvijek dolazio u uniformi.

- S Kadijevićem nikada nisam imao tęte á tęte razgovore, ali smo se na sjednicama SIV-a stalno suprotstavljali. Prema njemu sam imao osjećaj superiornosti ili da budem blaži - samouvjerenosti koju sam nosio još iz rata. U ratu sam ga i upoznao, a susretali smo se i kasnije, u godinama neposredno nakon oslobođenja. Kao član oblasnog komiteta SKOJ-a bio sam zadužen za agitprop i uređivao sam Omladinsku iskru. On je bio član Okružnog komiteta SKOJ-a u metkovićko-neretvanskom okrugu. Ponekad smo pravili šale na njegov račun: bio je bistar, ambiciozan, ali vrlo, vrlo samoljubiv. Uvijek se ti raniji, nekadašnji odnosi vraćaju pa sam jednom prigodom rekao Anti Markoviću: “Što misli Kadijević da će me impresionirati sa svoje četiri zvjezdice?” Kadijević nije bio nacionalist po uvjerenju, ali je bio veliki karijerist, tipičan primjer kako karijerizam čovjeka može gurnuti u pravcu kojem ne pripada.

Lončar kaže kako uvriježena predrasuda da je u to vrijeme vrh JNA bio pretežno srpski, nije točna. Što se kadrova u vrhu tiče bila je više hrvatsko-slovenska: Kadijević je bio poluhrvat iz Hrvatske, njegov zamjenik bio je Slovenac Stane Brovet, pomoćnik za avijaciju Hrvat Anton Tus, pomoćnik za mornaricu admiral Božidar Grubišić, također Hrvat, pomoćnik za političko djelovanje bio je Šimić, Hrvat iz BiH, a za pozadinu pomoćnik je bio iz Makedonije. Samo je načelnik generalštaba bio Blagoje Adžić, Srbin iz BiH. Srbija u to vrijeme nije kao prije imala ključnu poziciju u vrhu JNA pa je zato Miloševiću bilo važno da na svoju stanu dobije Kadijevića. I u tome je uspio.

Lončar navodi da je bilo pokušaja da se taj savez razvrgne i prepričava razgovor s admiralom Brankom Mamulom, u svibnju 1991., s kojim se poznavao još iz partizanskih dana, a poslije su zajedno bili u Vladi Branka Mikulića. Uzbuđen, ispričavao se zbog naprasnog dolaska i odmah rekao da ga je na to navela dramatična i opasna eskalacija oružanog sukoba. Kaže da su se na sve strane - Milošević, Tuđman, Kučan i JNA - orijentirali na rat. Naglasio je da se razočarao u Kadijevića jer je sklopio savez s Miloševićem i rekao da se zbog toga osjeća odgovornim jer ga je on, Mamula, doveo za svog nasljednika. Pitao je što može učiniti međunarodna zajednica i može li intervenirati NATO.

- U prvi čas, kaže Lončar, to mi je izgledalo kao provokacija, no ubrzo sam shvatio da je bio iskreno uvjeren kako je težak oružani sukob neizbježan. Rekao sam da bi bilo najvažnije razbiti savez Miloševića i Kadijevića jer bi to stvorilo novu, povoljniju konstaklaciju za međunarodno arbitriranje. Nadovezujući se na njegove riječi o osjećaju odgovornosti što je na mjesto ministra obrane doveo Kadijevića, pitao sam ga može li što učiniti s obzirom na svoj veliki utjecaj među vodećim starješinama JNA da se pobune i stvore ozračje za smjenu Kadijevića. Odgovorio je da o tome razmišlja i da će se u tome angažirati. Zamolio me za strogu tajnost tog razgovora i rekao da će me o svemu obavještavati. Savjetovao sam mu da o tome informira Antu Markovića. Rekao je da hoće, međutim Markoviću se nije javio. Poslije nekoliko tjedana Mamula mi je telefonski rekao da se ‘ona stvar’ ne može uspješno obaviti. Siguran sam i danas da je Mamula u razgovoru sa mnom bio iskren.

Lončar kaže i kako je upoznao Slobodana Miloševića.

- Miloševića sam upoznao u Americi dok sam bio veleposlanik, a on onamo dolazio kao bankar - opisuje Lončar čovjeka koji je, uz pomoć JNA, počeo seriju ratova: prvo je zakuhao i zaoštrio stanje na Kosovu, napao Hrvatsku, potom BiH i na kraju se opet vratio na Kosovo, gdje je od početka generirao velikosrpske ideje.

- Predstavljao se kao čovjek koji razumije tržišnu ekonomiju, kao čovjek demokratskih pogleda. Poslije se, naravno, pokazalo da je to sasvim drukčija osoba. Kada sam postao ministar vanjskih poslova izbjegavao sam ga jer s njim nije bilo moguće razgovarati. Bio je bahat i agresivan. Miloševića sam jedino susretao na proširenim sjednicama Predsjedništva, na koje su dolazili Tuđman i Kučan. S njim se nitko nije mogao dogovoriti. Za sve vrijeme mandata s njim se susreo samo jednom.

Kada je jugoslavenski problem internacionaliziran i kad su dolazili inozemni političari, na sastancima smo bili svi, ali se Milošević uvijek ponašao dvosmisleno. Nije svaki put otkrio svoj stav. Bio je vrlo lukav, ponašao se prividno kooperativno, stalno je postavljao pitanja i njegova ključna taktika bila je da snagom (JNA) i opasnošću (rat) ucjenjuje međunarodnu zajednicu. Kada sam poslije analizirao razgovore Miloševića i Richarda Holbrookea, posebno u vrijeme pregovora u Daytonu, shvatio sam da se među njima dogodilo ono što se ponekad događa između zatvorenika i stražara: zbližili su se. Holbrooke je želio što brže doći do rezultata, pa mu je najteži pregovarač, Milošević, bio i najzanimljiviji te se njime najviše bavio. Tako je Dayton dobrim dijelom i uspjeh Miloševića jer je izgubio sve vojne, političke i diplomatske bitke, ali ne one u Daytonu. Ipak je uspio provesti tu ideju stavljanjem svoje noge na zapadni dio Jugoslavije i time okrnjiti ustavni poredak. Da nije išao dalje, na Kosovo, ili da je prihvatio Plan Z-4, pitanje je do kada bi se još uspio održati.

Međunarodna zajednica je u svojoj nestrpljivosti da se što prije ugasi požar bila sklona na koncesije onome tko najviše potpaljuje vatru. Da je Milošević prihvatio Plan Z-4, danas bismo u Hrvatskoj imali državu u državi, kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini. Što bi to značilo za suverenitet Hrvatske, ne moram ni obrazlagati.

Iz više sati razgovora s Budimirom Lončarom, koje smo nekoliko puta vodili od sredine ožujka do kraja travnja, shvatio sam da on, na neki način, korijene onoga što se događalo potkraj osamdesetih i početkom devedesetih, kada je jugoslavenska kriza eskalirala i eksplodirala, naslućuje u onome što vidi kao Titovu pogrešku.

- Možda je najveća Titova politička pogreška bila što je prihvatio odstranjenje jedne generacije političara, nadahnute događajima iz 1968. Bila je to moja generacija, koja je za vrijeme rata bila u prvim redovima, vodonoša tada vodećim ljudima, ali u međuvremenu su sazreli: Stane Kavčič u Sloveniji, Savka Dabčević Kučar i Mika Tripalo u Hrvatskoj, Marko Nikezić, Mirko Tepavac i Latinka Perović u Srbiji, Krste Crvenkovski u Makedoniji…

Oni su bili apsolutno dorasli da daju zamah unutrašnjem razvoju koji bi bio usklađen s velikom međunarodnom ulogom Jugoslavije, ali su bili uklonjeni. Da su ostali, Jugoslavija bi ušla u brz proces demokratizacije i europske integracije i vjerojatno ne bi bilo tako krvavog raspada i tako tragičnih događaja. Moram reći da se Tito kolebao, ali na njega je dosta utjecao Kardelj koji je izdao sam sebe - kako je to poslije formulirao Koča Popović. Jer Kardelj je bio nositelj stalnih reformi, stalno je bio neimar kretanja naprijed, ali se i stalno bojao promjene vrha države putem demokratskih procesa. Uz Kardelja, na Tita su tada utjecali Stane Dolanc, Draža Marković, a u Hrvatskoj Dušan Dragosavac, dok se Bakarić neko vrijeme kolebao, ali se na kraju ipak opredijelio za njihovu smjenu.

Portretirajući Bakarića, kojega opisuje kao najvažnijeg i najutjecajnijeg hrvatskog političara iz vremena Jugoslavije, Lončar kaže da je njegovo političko djelovanje jako dobro definirao novinar Globusa Darko Hudelist u biografskoj knjizi o Franji Tuđmanu: Bakarić je stalno tražio ravnotežu u ponašanju između jugoslavenstva i hrvatstva.

- Bakarić je bio jedan od najzanimljivijih i najznačajnijih Titovih suradnika, ali imao je snažno izraženu osobinu suzdržanosti. Jedno je vrijeme slovio kao treći čovjek Jugoslavije, uz Kardelja najbliži Titov suradnik. Sam je govorio da je uvijek bio na distanci prema Titu i s njim se nikad nije intimizirao. Tito ga je smatrao “svilenim”. To je, govoreći poslije Titove smrti, i sam rekao u jednom nastupu.

- Bakarić je bio začetnik svih značajnijih reformi, uključujući i - po mom mišljenju - najznačajniju ekonomsku reformu 1962., za koju mi je govorio kako je treba pretvoriti u cjelokupnu, društveno-političku reformu i najavio da bi ona mogla imati dramatičan politički rasplet, što se uistinu i dogodilo s padom Aleksandra Rankovića. Na tim je osnovama krenulo i hrvatsko proljeće. On ga je u početku ohrabrivao, a posebno je imao afinitet prema Savki, puno više nego prema Tripalu, koji je bio odlučniji i samostalniji. Savku je smatrao svojom štićenicom, pa gotovo i poslušnicom. Kada se Savka opredijelila za Maspok, on je u tome vidio pretvaranje hrvatskog proljeća u koncept više nacionalističkog nego nacionalnog karaktera, razišao se sa Savkom i s hrvatskim proljećem.

Bakarić je, kaže Lončar, bio nosilac mnogih progresivnih stavova, ali istodobno je i svoje vlastite ideje zaustavljao u trenutku kad su trebale prerasti u krupniji preobražaj društva. Đilas je na primjer isticao da je u kritikama koje je upućivao, najjaču podršku dobivao od Bakarića. No on nije imao dovoljno hrabrosti i poput Kardelja zalagao se za svojevrsnu demokraciju, ali ne i za napuštanje monopola Partije. Kada se pokazalo da bi Partija mogla izgubiti vlast, bili su obojica protiv pluralizma i višestranačja. Bakarić je tako, primjerice, prvo poticao Praxis i Korčulansku ljetnu školu, da bi se poslije ne samo udaljio nego ih na neki način i onemogućavao.