Čak i ako izgubi proljetne izbore, Milan Bandić neće biti najveći gubitnik u Zagrebu

Nakon duljega razdoblja ljevica na zagrebačke izbore izlazi kao vrlo ozbiljna politička opcija s realnim šansama da u idućih pet godina zavlada Zagrebom.

Sve se to, međutim, događa na valu inicijative stranaka koje su nastale u Zagrebu kao reakcija na sve ono negativno što je obilježilo dva desetljeća vlasti Milana Bandića. Iz građanskog bunta i aktivizma nastale su političke stranke koje su se okupile u platformi Možemo i mnogim razočaranim ljevičarima postale novi politički izbor.

Unatoč tome što su se u međuvremenu dokazali kao ozbiljna oporba u Saboru, njih se i dalje naziva aktivistima, čime im se odriče pravo na ravnopravno političko djelovanje sa "starim" strankama, i uporno ih se gura u kategoriju političkog amaterizma koji ne može opstati na dulje staze. Možda su kritičari u pravu i možda nećemo svjedočiti o dugom političkom životu platforme Možemo, ali je činjenica da se njihov, kako kažu kritičari, kompliciran i dugotrajan sustav odlučivanja već sada pokazao dosljednijim i efikasnijim nego onaj u etabliranim političkim strankama koje krasi autoritet vođe.

U vrijeme kada su ankete, ali i većina političara tvrdili da se Bandića može dobiti jedino ako će se u Zagrebu ujediniti sve od centra do onog krajnje lijevog, u platformi Možemo povukli su ručnu. Nakon unutarnjih konzultacija, odlučili su da na izbore idu sami. Ocijenili su da podrška SDP-a njihovu kandidatu za gradonačelnika Tomislavu Tomaševiću nije vrijedna toga da se miješaju na listama sa SDP-ovcima, dogovaraju s njima nastupe u kampanji, stave na istu hrpu novac za kampanju i, što je najvažnije, da stalno gledaju gdje bi im koji Bandićev spavač u SDP-u mogao podmetnuti nogu.

Tomašević se oslobodio grča u želucu, ali istodobno napravio veliku uslugu predsjedniku SDP-a Peđi Grbinu i njegovoj stranci. Kako je ostao sam, SDP je morao istaknuti svoga kandidata, a kada je postalo izvjesno da će to biti Gordan Maras, Grbin je morao reagirati. Pa je povukao prve konkretne poteze. Raspustio je vodstvo cijeloga zagrebačkog SDP-a, objavio obračun s Bandićevim spavačima u stranci, zahvalio se Marasu i u utrku ubacio Joška Klisovića kao kulturnog, pristojnog i obrazovanog kandidata. Novi predsjednik SDP-a donio je odluke i preuzeo odgovornost za posljedice koje iz njih proizlaze.

Istina, pred Grbinom je još dugi put da se nametne kao pravi lider ljevice, a posebno vođa oporbe. Za početak bi bilo nužno da se on osobno, a onda i cijeli SDP, emancipiraju od svoga bivšeg šefa, predsjednika Republike Zorana Milanovića kojemu prečesto služe kao tumači javno izgovorene bujice predsjedničkih misli ili odvjetnici koji pro bono peglaju Milanovićeve gafove.

No, u ovom času za njih je najbitnije što su shvatili da jedino s Tomaševićem i njegovom platformom Možemo mogu ponovo postati (ili opstati) kao relevantna politička opcija u Zagrebu. SDP jako dobro zna da na izbore u Zagrebu ulaze kao priključak kompoziciji koju je povukao netko drugi, dok je Tomašević svjestan da njegova infrastruktura nije dovoljna i da će lakše dobaciti tamo gdje želi ako uz sebe ima SDP.

Zato je na ljevici stvoren pakt o nenapadanju i najavljena je postizborna suradnja. Ne bude li kakvih iznenađenja, ispada da ljevica ima čak dva ozbiljna kandidata, dok se na desnoj strani stvorila velika gužva.

Neki su do sada nabrojali čak 13 kandidata za gradonačelnika Zagreba (na ljevici su još bivši SDP-ovac Mirando Mrsić i neovisni Renato Petek koji nemaju ozbiljnije šanse), no u ovome je času teško razabrati hoće li to pomoći ili odmoći Milanu Bandiću. Za sada pretežu stavovi da mu ova gužva ide u prilog. Posebno se apostrofira HDZ-ovca Davora Filipovića koji je ubačen s klupe kao netko tko je tek formalno u igri, a zapravo je ubačen da odigra za Bandića.

No, ako se ne bi bitnije promijenili trendovi koji su zabilježeni u istraživanju što ga je ljevica naručila u prosincu prošle godine, Bandiću bi s ovoliko protukandidata na desnici mogao biti upitan ulazak u drugi krug. Naime, po tome je istraživanju imao podršku tek 15 posto birača, dok je Tomaševića podržavalo njih 30 posto.

S obzirom na to da se ništa bitno u međuvremenu u gradu nije dogodilo, teško je reći kakav je danas Bandićev rejting. No, ako je on ispod 20 posto, onda mu sigurno ne ide u prilog što će u istome bazenu zajedno s njim na izborima pecati Filipović, Vesna Škare-Ožbolt, Zvonimir Troskot iz Mosta, Željko Uhlir iz HNS-a. Posebno ako će se u utrku uključiti i Miroslav Škoro, vođa Domovinskog pokreta.

Nitko se ne usudi podcijeniti Bandića i prevaliti preko usta mogućnost da ne uđe u drugi krug. A to je moguće, jednako kao što je moguće i da osvoji još jedan mandat. No, dogodi li se prvi scenarij i Bandić se pozdravi već u prvome krugu, tada neće on biti najveći gubitnik, nego će to biti Andrej Plenković. Da je Plenković prije pet godina u zagrebačkom HDZ-u napravio ono što je Grbin prije mjesec dana u SDP-u, danas bi imao pristojnu organizaciju u glavnome gradu i još bi u studenome istaknuo kandidata za gradonačelnika Zagreba koji bi se borio u drugom krugu.