Cijelu noć bila sam zaključana u kupeu s troje neznanaca

VARŠAVA - Vulkanski nas je pepeo u petak ujutro spustio na zemlju; aerodrom u Münchenu se zatvorio, valjalo je uzeti vlak za Varšavu. Žena na šalteru dugo je tražila ima li još slobodnih mjesta. Konačno je, nakon više kombinacija, “iskopala” München - Beč, pa iz Beča u 22 sata i osam minuta noćnim vlakom “Chopin” za Varšavu.

Nesnosna gužva

“Chopin” je stajao je na pretposljednjem peronu kolodvora Westbahnhof. Prohladno je, ispred duge kompozicije (jedna spavaća kola su za Krakov, tri za Varšavu, četiri za Moskvu) ljudi se natiskuju s prtljagom, laptopima i vrećicama iz koje su virili sendviči i boce s vodom. U uskim hodnicima još veća gužva, vlak je pun, stotine će ih noć odstajati na nogama. U mom kupeu koji ne izgleda i ne miriše baš najljepše, na donjem ležaju sjedi krupna, nasmijana gospođa. Razgovara s postarijim čovjekom koji se oslanja na jednu štaku, jedva se namještajući među razbacanom prtljagom.

- Moje ime je Jola. Jola Gaj - predstavila se žena zvonkim glasom.

- Putujem iz Washington DC-ija, sletjeli smo jučer rano ujutro u München, pa sam se cijeli dan vozila do Beča, pa rupa od četiri sata, i evo tek sam sad ispružila noge. Preumorna sam - uzdisala je mašući rukama u preuskom kupeu.

- Odakle vi putujete?

- Iz Zagreba sam letjela za München. Onda isto kao i vi, vlakom natrag za Beč i evo valjda ćemo ovim konačno stići u Varšavu. Dok je pokušavala raširiti plahtu na ležaj, Jola nije prestajala uzdisati. Godinama živi u Sjedinjenim Državama, udala se, kaže, jako mlada za Amerikanca kojeg je upoznala kad je ovaj bio na studijskoj godini u Varšavi i zbrisala za Ameriku.

- Još jadni nemamo ni prtljagu. Spavat ćemo u odjeći u kojoj putujemo cijeli dan. A što ćete u Varšavi?

- Novinarka sam, pratimo komemoraciju i pogreb predsjedničkog para Kaczynski.

- Ma nemojte! A je li dolazi Obama? Čula sam nešto da neće moći zbog ovih nevolja s vulkanskim pepelom i otkazanim letovima.- Zasad prema službenim informacijama dolazi. Htjela sam reći nešto u stilu “lako mi je za Obamu, brinem se kako ću, sva ljepljiva i prljava, u ovom preuskom ćumezu staviti plahtu na gornji ležaj”, ali sam se samo nasmijala.

Čovjek sa štakom zove se Roman. Izišao je na hodnik dok smo se pokušavali smjestiti. U kupe je ušao mladić. On je naš četvrti cimer.

Zove se Krzysztof Rowinski, ima 31 godinu, cijeli je život živio u Varšavi do prije pet godina kada je dobio posao u Beču u jednoj farmaceutskoj kompaniji. U Varšavu, kaže, ide samo zbog komemoracije.

- Cijenio sam predsjednika Kaczynskog, bez obzira na kritike koje su mu upućivali njegovi protivnici. Uvijek je naglašavao da ne smijemo zaboraviti povijest naše zemlje i meni se to sviđa. Sviđalo mi se kako vodi grad dok je bio gradonačelnik Varšave - priča Krzysztof dok vlak klopara u noćnoj tišini.

Mrkli mrak

Oči sam jedva držala otvorene. Ljudi u Poljskoj jako su potreseni ovim događajima, nastavio je Krzysztof. Roditelji mu kažu da se u Varšavi cijeli prošli tjedan osjećala velika tuga među ljudima, u zraku … Odlazak na WC u dnu vagona bio je pravi pothvat. Trebalo se probiti kroz hrpu nogu, kovčega i ruksaka. Kondukter je pokupio karte i rekao da se zaključamo dok spavamo.

- Kad ovaj noćni vlak prolazi kroz Češku, zna se dogoditi dosta pljački. Zato me probudite ako se budete dizali na WC dok prolazimo kroz Češku - naložio nam je Roman s donjeg ležaja. Rukom sam odmaknula zavjesu. Kroz prozor se, osim tamne, crne noći, nije vidjelo ama baš ništa. Kako ćemo znati da smo, u trenutku kad moramo na zahod, baš u Češkoj, pomislila sam tonući u san. Jutro je brzo osvanulo, čak prebrzo.

Stigli smo koji sat kasnije od predviđenog. Neki stari, jako pogrbljeni čovjek stajao je na vrhu stepenica i mrmljao u bradu “taksi, taksi”. Iako sam kanila otići na regularno taksi stajalište, valjda zbog umora, rekla sam mu “ajde dobroa”. Dobrih petnaest minuta pješačili smo do njegove stare “krame” koja je izgledala kao da će se svaki tren raspasti. Iako je hotel bio blizu, starčić je tražio 30 zlota, dakako, bez računa.

Ma dobro, promislih, nek ti bude, ionako mi se ne da natezati . Iskrcala sam se ispred hotela. Zaglušujuće sirene i crkvena zvona odjeknula su zrakom, a gradski je promet u potpunosti stao. Pogledala sam na sat. Bilo je 8 sati i 56 minuta.