PIŠE ANTE TOMIĆ

‘Čistoćin‘ strugač žvaka otišao u penziju, tko će ih sada skidati? Zar ćemo morati odustati od lijepog hrvatskog običaja?!

Pljunuti žvaku na ulicu hrvatska je tradicija poput Sinjske alke, paške čipke, hvarske procesije na Veliki četvrtak ili kvarnerskih zvončara

Nitko u ‘Čistoći‘ nije razmišljao o budućnosti, što će se dogoditi kad strugač žvaka ode u penziju? Tko će naslijediti njegovu plemenitu dužnost?

 Sd/

Kad žvaka nakon određenog vremena u ustima otvrdne i izgubi okus, naši je ljudi bezbrižno pljunu ne obazirući se gdje će pasti. Mogli bi oni možda žvaku baciti i u kantu za otpatke, ali ovdje nije takav običaj. Pljunuti žvaku na ulicu hrvatska je tradicija poput Sinjske alke, paške čipke, hvarske procesije na Veliki četvrtak ili kvarnerskih zvončara, naše nematerijalno kulturno dobro koje se s velikom pomnjom čuva i njeguje, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Žvake se, istina, čvrsto uhvate i ostanu kao ružna okrugla mrlja na asfaltu, betonu ili kamenu. Za vrućih ljetnih dana se otope i lijepe za potplate sandala i špagerica, ali mi u Splitu sve donedavno smo imali jednoga koji se uspješno nosio s ovom napasti.

Bio je to niži, suhonjav radnik “Čistoće”, skromni i tihi muškarac tužnog osmijeha. Prošli ste vjerojatno mnogo puta pored njega ne opažajući ga, no ako ste slučajno pogledali u njegovu smjeru, prosto se niste mogli nasititi njegove očaravajuće vještine s dugačkim štapom s oštrom špatulom na kraju. Bio je to kao nekakav kung-fu. Tankim je sječivom taj strugao zalijepljene žvake dostojanstveno, otmjeno, s jednim gotovo redovničkim stoicizmom i predanošću i tako spretno da je od njih ostajao samo nešto svjetliji trag na mramoru kojim je popločana Marmontova ulica.

Ekološki postupak

Žvake je vjerojatno lakše i brže ukloniti kemijskim putem, nagristi ih nekakvom kiselinom, ali to bi oštetilo i skupi kamen ispod njih. Mehanički je to mnogo bolje činiti. Likvidirati žvaku špatulom besprijekorno je ekološki, moglo bi se čak kazati ekstradjevičanski postupak. Melankoličnog strugača trebalo je, ako mene pitate, pokazivati turistima.

Ali, onda je jednog dana on nestao. Feđa Klarić prvi je uočio da ga nema jer Feđinom iskusnom fotoreporterskom oku rijetko što promakne.

Opazio je, osim toga, posljednjih mjeseci na Marmontovoj svakodnevno sve više tamnosivih okruglih mrlja, žalosnih podsjetnika na čeljusne razonode naših građana, pa je upitao šefa “Čistoće” dočim ga je sreo: “A di van je oni šta skida žvake s ulice”, a šef komunalnog poduzeća na to je teško uzdahnuo i odgovorio: “Ajme, on nan je iša u penziju.”

Feđi je to bilo kao da mu je netko nož u srce zabio. Pa kako se, majku mu, dogodilo da je takav veliki čovjek nezamjetno otišao, bez svečanosti sa zakuskom, šampanjcem, osjećajnim govorom, krišom obrisanom suzom i zlatnim satom s graviranom zahvalom za dugogodišnju samoprijegornu službu?

Zašto taj nije dobio plaketu i diplomu na svečanoj sjednici Gradskog vijeća na blagdan našeg sveca zaštitnika u HNK? Pogledate li kome su sve posljednjih desetak godina Željko Kerum, Ivo Baldasar i Andro Krstulović Opara dodjeljivali nagrade za životno djelo, mnogi su među njima neusporedivo manje zadužili naš grad od jednoga koji je strugao žvake s Marmontove.

Paladinovo znanje

Više od svega Feđu je ipak zabolilo da nitko u “Čistoći” nije razmišljao o budućnosti, što će se dogoditi kad strugač žvaka ode u penziju? Tko će naslijediti njegovu plemenitu dužnost? Jer, znate i sami kako je to bilo kad je Josip Paladino otišao u penziju. Prethodno je on pokazao sve svoje trikove mladom neurokirurgu koji ga je zamijenio na Rebru.

Nije to, istina, jednako. Nemjerljivo je lakše nekoga obučiti da operira mozak nego da oštrom špatulom na dugom štapu skine žvaku s kamene površine. Školovanje strugača žvaka skuplje je od školovanja pilota višenamjenskog borbenog zrakoplova. Takav je talent i vještina možda i rjeđa od talenta i vještine ministra gospodarstva Davora Filipovića, ali nešto se svejedno moralo učiniti.

Po svaku cijenu je trebalo očuvati ovo specijalističko znanje, imati nekoga da radi ovu važnu gradsku dužnost. Što nam drugo preostaje? Gaziti po pločnicima umrljanim tamnim ljepljivim krugovima, ili čak i štogod gore? O, sudbino kleta! O, potomstvo zlo i nezahvalno! Pa nećemo se valjda odreći jednoga našeg lijepog hrvatskog običaja, okrenuti leđa tradiciji i početi bacati žvake u kante za otpatke?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 10:23