Ministar Linić dva puta je u dva tjedna uzeo na ribež poslodavce jer su prigovorili preskupoj državi. Stavio im je na teret odgovornost za sudjelovanje u izgradnji ovako skupe države, na otpuštanju radnika koji su time mogli jedino postati prijevremeni umirovljenici, a sve zato da bi se na neki čudan način okoristili navodnom rasprodajom imovine ciljano uništenih tvrtki. Sindikati, tobožnji zaštitnici radnika, složit će se sa svakom ministrovom.
No poznaju li radnici dovoljno parametre radnog odnosa? Znaju li koliko je zapravo njihova plaća obavijena velom mističnosti? Znate li koliko jedan poslodavac ima troškova zaposlenja, a koliko od tog troška u konačnici bude isplaćeno na ruke radniku?
Bruto i neto
Odgovor na ta - za razvoj poduzetništva i jačanje ekonomije - ključna pitanja potražili smo na isplatnim listama koje dobivamo svakog mjeseca. Bruto i neto osnovni su pojmovi vezani za plaće radnika.
Većini je poznato da je bruto iznos veći, ali isto tako ljudi znaju da na ruke dobiju neto pa se u pravilu s tom mističnom bruto brojkom i ne zamaraju. Ona je samo neka brojka na isplatnoj listi. Poznato je, ugrubo, da se negdje između skrivaju porezi, a od njih se plaća zdravstvo i mirovinsko i tu se prema mišljenju većine više nema što diskutirati - to svima treba. Ima li iznos kojim participiramo u tim troškovima smisla, je li on prevelik i neracionalan, pitanja su koja bi svaki radnik, a time i porezni obveznik, trebao frekventno preispitivati. No to gotovo nitko ne čini.
Unutar razlike bruto-neto je novac koji od vlastitog rada odvajamo za to da država brine o našoj zdravstvenoj dobrobiti, ali i o tome da u budućnosti imamo kakvu-takvu sigurnost u mirovini. S obzirom na to da se radi o prepuštanju brige o važnim pitanjima državi u ruke, a sve financirano našim vlastitim novcem, svakome je od osobitog interesa razumjeti taj račun kako bismo prema prema postupcima vlasti mogli nastupati kritički. Što je, dakle, bruto plaća? To je iznos na koji se obračunava mirovinsko, porezi i prirez. Računovođe još koriste i termin bruto1, i to je taj mistični veliki iznos koji stoji na vrhu platne liste, a nikada na izvatku tekućeg računa. No na isplatnoj listi ima i jedan veći iznos, bruto2.
Bruto2 je ukupni trošak zaposlenja radnika u nekoj tvrtki. Ukoliko tvrtka ne stvori novac za bruto2 plaću dolazi do gubitka te se trošak mora podmiriti iz drugih izvora koji će nadoknaditi neefikasno zaposlenje. Kao iznos bruto2 je znatno veći od iznosa koji većina misli da im poslodavac daje - neto iznos.
Položaj poslodavca
Neto plaća je novac koji radnik u konačnici primi na račun. To nije ukupan trošak njegovog rada. Trošak njegovog rada je bruto2, ali razliku do neto iznosa on mora podijeliti s državom.
No koliko dijelimo?
Kada za vaš rad poslodavac odvoji, na primjer, 22.000 HRK (bruto2), tek pola tog iznosa doći će vam na ruke, a druga polovica završit će u bespućima državnog proračuna , a vi za to načelno nećete mariti. Stavite se u položaj poslodavca: on za vas odvaja 22.000 HRK, a vama ostane tek 11.600 HRK. Puno je to novca, ali razlika u pojmu vrijednosti rada između poslodavca i vas je gotovo 100 posto. Približimo iznose hrvatskoj realnosti: za prosječnu hrvatsku plaću od 5700 HRK poslodavac mora isplatiti 9300 HRK (63% više od neto iznosa). Hrvatski porezni sustav, kao i porezni sustavi mnogih drugih zemalja (svih u EU), karakterizira progresivnost. Ukoliko zarađujete više, iz perspektive poreznih zakona, nije dovoljno što ćete time plaćati više poreza već se viša plaća oporezuje po još višim stopama. Od 0 do 2200 HRK vaše neto plaće prethodno je oporezovano sa 12%, od 2200 do 8800 HRK sa 25%, a sve više od toga sa 40%.
Ozbiljan problem
Često možemo čuti prigovore građana na račun poslodavca, kako im ovi ne mogu isplatiti ni bijednih 2200 HRK minimalne plaće, no većina nije svjesna kako u tom slučaju poslodavac mora isplatiti 45% više kako bi radnik u konačnici dobio svoj dio od 2200 HRK na ruke. U toj razlici moguće je tražiti i uzroke mnogih aktualnih ekonomskih problema jer mnogi poslodavci zaista su na tankoj liniji između mogućnosti i nemogućnosti isplate plaća pa tih 1000 HRK može predstavljati ozbiljan problem. Što je plaća viša tim više stagnira dok se trošak poslodavca i dalje penje istim tempom te se stvara sve veća razlika između cijene rada i koristi koju u konačnici od njega imate.
Progresivno oporezivanje jedan je od osnovnih razloga zbog kojeg više Hrvata nema veću neto plaću, jer vidljivo na primjeru plaće od 11.000 HRK poslodavac mora svaki mjesec isplatiti duplo više. Iz tog razloga se više poslodavaca odlučuje zadržavati plaće u nižim poreznim kategorijama. Njihovi postupci u pravilu nisu dokaz eksploatacije radnika već učinka progresivnog poreza na trošak poslovanja tvrtke i tanku granicu između likvidne i nelikvidne tvrtke. U flattax sustavu, s ukupnim porezom i davanjima od primjerice 20 posto, 3200 HRK bruto2 oporezovan po navedenoj stopi značio bi vašu neto plaću 2560 HRK (sada je 2200), a bruto2 15.321 HRK značio bi vašu neto plaću 12.257 HRK (sada je 8800 HRK).
Prva plaća u državni proračun tako donosi 640 HRK, a druga plaća 3064 HRK. Dakle veća plaća i u flattax sustavu donosi više u državni proračun, a element pravednosti je prikazan u jednakoj stopi iz koje se ti iznosi dobivaju (20%). Dakle ni u ovom primjeru, zagovornici “socijalne pravednosti” ne mogu prigovoriti ništa - oni s većim plaćama proračun evidentno pune više od onih s manjim plaćama. Prigovor ovome može se dati na konto poslodavčevog troška plaće, pa će zagovaratelji progresivnog oporezivanja reći da bi poslodavac u flat tax sustavu radniku i dalje isplaćivao istu, staru plaću, a razliku “spremao sebi u džep”, što je moguće, no ukoliko se radi o privatnoj tvrtki gotovo da ne postoji moralni postupak kojim bi se moglo spriječiti vlasnika da postupa svojom imovinom kako želi.
Troškovi za državu
S druge strane višak novca poslodavac može potrošiti i na zapošljavanje novog radnika. U usporedbi troškova plaće jednog poduzetnika u Velikoj Britaniji, gdje je BDP po glavi stanovnika tri puta veći nego u Hrvatskoj, očito je kako je usporediva plaća jednog Britanca znatno manje opterećena državnim nametima. Tako za neto plaću od 6600 HRK hrvatski poslodavac mora platiti dodatnih 74% troškova državi, dok kod usporedive plaće Britanca troškovi su 49%. Na hrvatskom netu od 3700 HRK državi se daje dodatnih 54%, dok Britanci daju 35%. Kod hrvatskog minimalca država uzima još 45%, a Britanija samo 18%. Kao i u slučaju Hrvatske, u tim tse roškovima nalazi javno zdravstvo, javno školstvo i državno mirovinsko osiguranje. Dakle, osim što je cijena rada jednom britanskom poslodavcu znatno niža te on lakše zapošljava, zaposleni radnik u konačnici uživa u više plodova svojeg rada.
Unatoč tome britansko gospodarstvo je znatno razvijenije od hrvatskog. Produktivna ekonomija, koja se razvila zahvaljujući nižim nametima i liberalnijoj vlasti, zadovoljava socijalne standarde Britanaca u većoj mjeri nego što to uspijevamo mi.
Poruka ministru Liniću je jasna: vlast i država mora smanjiti apetite jer se nalazimo u situaciji gdje se troškovima plaća pokriva tek dio onoga na što se oni odnose, a u većoj mjeri na nabujalu birokraciju koja tim sustavima upravlja. Za početak, građanima treba manje birokracije, a više usluga za cijenu koju plaćaju, što će ujedno smanjiti trošak rada, potencirati veće neto plaće i sasvim sigurno utjecati na smanjenje mase nezaposlenih građana.
Prva stavka koja smanjuje onaj bruto1 jest uplata u mirovinsko osiguranje: prvi i drugi stup . Oba stupa shvatite kao račun u koji se uplaćuje novac iz plaća radnika, a iz njega se isplaćuju mirovine postojećim umirovljenicima.
U prvi stup svaki radnik doprinosi sa 15% svoje bruto plaće. U usporedbi s neto plaćom to je naravno znatno više, a treba uzeti u obzir i progresivne porezne stope koje tu razliku još više ističu što je radnikova plaća viša. Ovaj stup još se naziva i stup međugeneracijske solidarnosti.
U drugi stup uplaćuju danas mlađi radnici kako bi jednog dana iz njega ostvarivali svoja mirovinska prava. Iznos uplata u njega je 5%.Iz ovog proizlazi jednostavan zaključak - za postojeće umirovljenike postojeći radnici izdvajaju od plaće tri puta više nego što izdvajaju za vlastitu mirovinu. Za vlastito zdravlje odvajamo 13% bruto2 plaće, što u usporedbi sa visinom plaće znači da sa 16% neto plaće u zdravstvu sudjeluju oni s nižom plaćom, sa 18% oni s prosječnom, a sa 20% oni s plaćom iznad 10.000 HRK. Osim zdravstvenog osiguranja plaćamo još doprinos za zapošljavanje (1,7%) i doprinos za ozljede na radu (0,5%). Dakle od bruta do neta dešava se svašta, na velikom novcu koji se nalazi u toj zoni, koju nesvjesno ignoriramo, počiva naša sigurnost, egzistencija, zdravlje i starost. Nažalost i ne samo to, naime, uža državna birokracija koju čini neposredna vlast, ministarstva, agencije i ostalo potroši više od pola novca koji se skupi u zajednički proračun. Ispada tako da potrošnju državne birokracije, koja nas svakodnevno ograničava u svakom našem koraku, jednako svesrdno financiramo kao što i financiramo spomenutu vlastitu sigurnost, zdravlje i starost - pri čemu je ta ista birokracija usput i zadužena da upravlja proračunskim sredstvima i uslugama koje očekujemo dobiti od države.
Odgovornost u rukama
Kada bi naše neto plaće same po sebi bile veće, direktne koristi od toga ne bi imali niti umirovljenici niti država, već ljudi sami - što i jest dobro jer mi u sumi i jesmo ono što čini državu, no vlastite potrebe, koje se razlikuju od čovjeka do čovjeka, uspješnije bismo zadovoljavali više na osobnoj razini nego kroz centralističke državne mehanizme sklone netransparentnosti i korupciji.
Viša neto plaća moguća je samo uz manje poreze i manji ukupni trošak zaposlenja o kojem svakodnevno razmišlja poslodavac. Manje poreza nužno znači manje birokracije i manje “usluga” o kojima računa vodi vlast.
Istovremeno to znači i više odgovornosti u rukama građana - što i jest promjena kakva bi ovom društvu trebala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....