Loša je vijest: prisluškuju nas. Dobra: prisluškuju nas sve. Godine 2003. objavljena je u nas knjiga slavnog američkog (a i francuskog) filozofa i povjesničara Jacquesa Martina Barzuna “Od osvita do dekadencije: 500 godina zapadne kulture: od 1500. godine do danas”, u slikovitom i tečnom prijevodu pjesnika i akademika Nikice Petraka. Barzun, u dva mandata predsjednik Američke akademije za umjetnost i književnost, to je opsežno djelo objavio kao 93-godišnjak. U završnom poglavlju raspravlja o internetu. Njegov je temeljni zaključak: što je više informacija u virtualnom svijetu, to je on manje koristan. Odnosno, koristan je onoliko koliko i stvaran svijet, u kojem se također nalazi - sve. Barzun je umro lani, pa je dakle doživio ekspanziju virtualnog svijeta do granice sveobuhvatnosti.
Edward Snowden (29), bivši djelatnik CIA-e, upropastio si je ovih dana život objavivši da američke vladine agencije prisluškuju - sve. Njihova meta nekoliko je milijardi ljudi. Svi koji imaju mobilni telefon i/ili internetski priključak. Znači, ne prate nikoga posebno. Nema tih računala i računalnih programa koji će između tisuću milijardi informacija izdvojiti deset bitnih. Primjerice, tko će se i kad putničkim avionom zaletjeti u najviši njujorški neboder. A što tek da započnu sa svima koji su predsjedniku Obami opsovali mater i poželjeli smrt? A što s onima koji će se dosjetiti da komuniciraju u šiframa? A što s onima koji će se dosjetiti da umjesto mejlova šalju golube pismonoše? Hoće li Ameri lukave ptičurine progoniti bespilotnim letjelicama?
Kako će CIA-ino računalo reagirati na ovaj tekst? Tu se spominju i Obama, i njegova smrt, evo možemo ubaciti i al-Qa’idu, Paška Patka, Siriju i Vaziristan, bombu pod američku ambasadu i sumnju da je Bob Kennedy (RFK) jastukom ugušio Marilyn Monroe...
Facebook je alat za samoprijavljivanje počinitelja. Milijardu ljudi svakodnevno ondje dobrovoljno prijavljuje gdje su, što rade i što kane uraditi: kupiti drogu, prebiti ženu, ustrijeliti Amerikanca, proslaviti rođendan. Kako itko tko ima priključak za struju uopće može pomisliti da su informacije što ih objavljuje na društvenim mrežama “privatne”? Uostalom, pokušajte ugasiti profil na Facebooku: običnom smrtniku to je praktički nemoguće. Prisluškuje vas CIA? Dakako. No, prisluškuje vas i Mile iz susjedstva. Iz kombija. Vozi se kvartom i sluša sve mobitele u krugu od nekoliko stotina metara. Rutinski. Mile je policajac. Ako radi u Narkoticima, tako hvata klince po kvartu koji trže paketiće trave po sto kuna. No, i Mile je već sluđen. Krivo čuje, klinci svašta lupetaju. Na koncu, postaje trajno nesiguran: nikako da pogodi tko zbilja dila, a tko se zajebava...
Nekad, dok se tehnika nije toliko raširila, progoniteljima je bilo lakše. Evo, recimo, godina 1981., oko Uskrsa. Moja majka zove sestru u Australiju. Skup sport, toliko da je zove najviše dvaput godišnje. Usput čestita rođendan mojem tetku Slobodanu. Koji dan poslije - evo druga na naša vrata, u baloneru štoviše. Sam u stanu, 12-godišnjak. Gdje su ti roditelji? Još su na poslu? U koju školu ideš? Sve me redom pita, a ja redom odgovaram. Za koji dan došla su još dvojica stričeka. Tad su roditelje posjeli u kuhinju. Što je bilo? Majka je, eto, nazvala baš na 10. travnja, ravno u Australiju, i još čestitala rođendan - Slobodanu. Što smo drugo mogli biti, u našem malenom stanu, nego ustaše i teroristi. Drugih poziva iz Karlovca za Australiju toga dana ionako nije bilo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....