KOMENTAR DAVORA BUTKOVIĆA Zvonko Bušić umro je kao što je i živio: tragično i nasilno

Jutrošnja tragedija u Zadru gotovo da je paradigmatična za javni život Zvonka Bušića.

Bušić se, koliko zasad znamo, ubio hicem iz pištolja, a pronašla ga je njegova supruga Julliene, relativno talentirana spisateljica i vatrena promicateljica Bušićevih ideala i Bušićeva idealizma: teško je točnije definirati tragediju, nego kada žena, koja je muža čekala dva desetljeća, i koja je svugdje pokušavala afirmirati njegovu nevinost, pronađe muževo mrtvo tijelo, uslijed očiglednog samoubojstva.

Zvonko Bušić oteo je zrakoplov tvrtke TWA u rujnu 1976.godine. U zrakoplovu nije bilo vatrenog oružja - tek lažni eksploziv, ali je pravi eksploziv Bušić postavio na newyorškoj željezničkoj stanici. Pokušavajući deaktivirati bombu, poginuo je Brian Murray, 27-godišnji američki policajac. Još su tri policajca teže ozlijeđena.

UBIO SE ZVONKO BUŠIĆ Ostavio je oproštajno pismo: 'Nisam više mogao živjeti u Platonovoj pećini'

Bušić je zbog Murrayeve smrti osuđen na doživotni zatvor, a poslije niza hrvatskih diplomatskih napora, u kojima su sudjelovali i Franjo Tuđman i Dražen Budiša i Ivica Račan i Ivo Sanader, Zvonko Bušić je 2008. godine pušten iz zatvora(Julienne Bušić, suučesnica u otmici aviona, puštena je još 1990.godine).

Bušićeva se otmica objašnjavala idealizmom i plemenitim namjerama, a ne željom da ugrozi bilo kojeg putnika u tom avionu, dok se policajčeva smrt često opisivala kao splet nesretnih okonosti pa i nemara u newyorškoj policiji.

Međutim, faktografija je ovdje vrlo brutalna.

Činjenica jest da je Zvonko Bušić oteo avion. Svatko tko misli da se ta otmica može opravdati bilo kakvim plemenitim namjerama, prvo bi trebao samoga sebe upitati, kako bi se osjećao da se njegovo dijete nađe u otetom avionu. Za otmicu civilnog zrakoplova ne postoji, niti ne može postojati opravdanje.

'Nitko me ovdje ne smatra teroristom. Samo hrvatski mediji. I to više od američkih'

Drugo, činjenica jest da je američki policajac stradao, dok je pokušavao demontirati bombu koju jest postavio Zvonko Bušić.

Neovisno od Bušićevih motiva, radi se o teškom ubojstvu, za koje je isto nemoguće pronaći pravno ili moralno opravdanje.

Govoreći o otmici i o ubojstvu, u hrvatskoj se nacionalističkoj javnosti katkad ide toliko daleko da se spominje kako je i Nelson Mandela prvo bio osuđen za terorizam, da bi kasnije postao simbol svjetske borbe za mir. Međutim, bilo kakva usporedba Nelsona Mandele, borca protiv apertheida i bilo kojeg hrvatskog političara (ili bilo kojeg europskog političara) koji se koristio nasilnim metodama, besprizorno je apsurdna i prilično subinteligentna.

Zvonko Bušić bez obzira na njegove eventualne plemenite namjere i neprijeporni nacionalni idealizam ostat će zabilježen kao otmičar civilog zrakoplova i postavljač bombe koja je ubila.

Dakle, kao terorist po definiciji.

Ako je Bušić uistinu postao terorist iz idealizma, to samo govori o njegovoj osobnoj tragediji, ali ne može promijeniti bitne činjenice, koje su ga zauvijek obilježile.

Pošto je izašao iz zatvora i vratio se u Hrvatsku, Bušić se pokušao politički aktivirati. No, čini se da je i tu donio niz pogrešnih procjena pa se na kraju uz dosta ogorčenih tonova, odlučio povući iz političkog života.

Naposljetku, jutrošnji događaj zatvorio je krug jedne tragične biografije. Čovjek koji je postao poznat po nasilju, na koje ga nitko nije bio natjerao i koji je zbog vlatitih nasilnih odluka proveo 32 godine u zatvoru, umro je nasilnom smrću.

O čemu je opet sam odlučio.