‘Naše obitelji su se raspale, ali odbili smo živjeti kao roba s greškom, sad smo svi izvrsni studenti’

Draga Roberta, lipa moja kćeri. Samo da znaš da si ti dijete ljubavi.

Barem s moje strane.

Htjela sam ti ovo reći za deseti rođendan.

Znam da si uvijek željela znati njegovo ime. No nisam ti htjela kvariti zabavu.

Volim te jako bez obzira na sve.

Mene uskoro neće biti.

Zato želim da znaš. Tvoj otac je...

Riječi su to iz pisma koje je Roberti ostavila majka. Ona je tada imala 10 godina, a pismo je dobila dva dana nakon majčine smrti.

Dok se prisjeća pisma, Roberti se oči pune suzama. Zašto je njen život ovakav, zašto joj je majka umrla, zašto nikada nije imala oca? Zna da na ta pitanja sama teško može dati odgovore. Zato je u životu odlučila učiniti nešto za sebe, zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti.

Buđenje bez mame

- Teško je, ali se borim - rekla je Roberta Ujčić, 21-godišnja studentica na zagrebačkom PMF-u. Ona je jedna od 151 djevojke i mladića koji dobivaju stipendiju u Humanitarnoj akciji “Korak u život” Rotary Kluba Zagreb Kaptol. Stipendije su dobili oni koji imaju želju za visokoškolskim obrazovanjem, a za to nemaju mogućnosti jer su, pošto su postali punoljetni, izišli iz domova za nezbrinutu djecu i udomiteljskih obitelji. Upravo te stipendije od 1600 kuna mjesečno za cijeloga razdoblja studiranja povezale su Robertu, Kristinu, Mariju i Alana.

Oni se do jučer nisu poznavali i mnogo im toga nije zajedničko, osim dviju stvari: želje za visokim obrazovanjem i iznimno teškog djetinjstva. Danas su izvrsni studenti koji, kad ne uče, rade kao honorarci i zarađuju za život.

A život ih do sada nije mazio. Roberta je bez majke ostala u 4. razredu osnovne škole.

- Jednog se dana probudiš i nje više nema. Nema više osobe koja će ti, kada si tužna, skuhati ono što najviše voliš, pohano meso s krumpirom - ispričala je Roberta. Otac je majku napustio kad je saznao da je trudna. Već je imao svoju obitelj. Nakon majčine smrti, skrbništvo nad Robertom dobio je njezin bratić.

- On je već imao malo dijete pa sam morala shvatiti da više nisam jedina. Posvećivali su mi veliku brigu, ali više nisam bila u centru pažnje - rekla je.

Nakon završene osnovne škole, upisala je Klasičnu gimnaziju u Pazinu, koju je završila s odličnim uspjehom. Danas je studentica 3. godine na PMF-u i želja joj je da postane programerka.

Meta za odstrel

Čim je navršila 14 godina, odlučila je pronaći oca čije je ime bilo napisano u majčinu pismu. Saznala je da živi samo 10-ak kilometara od mjesta u kojem je ona živjela. Kad su se našli, otac je bio jako sretan. Svaki ju je dan zvao, slao poruke.

- Govorio mi je da sam njegova kći i da mu je drago što smo se napokon sreli - prisjetila se. Kontakt je prekinut nakon dva mjeseca. Otac se jednostavno prestao javljati. No, Roberta nije odustajala. Željela je ponovo uspostaviti kontakt i zatražiti od njega da je prizna kao kćer. Kad ga je pitala da je prizna, rekao joj je: “ Ti si samo greška. Nikada se nisi ni trebala roditi. Radiš mi velike probleme. ”

- Otac me nije želio priznati jer je mislio da od njega želim novac. Strašno. Plačeš zbog toga. Pogodi te. Prvo misliš: gdje si bio zadnjih 15 godina! Onda se napokon sretneš, a on ti kaže da si greška - tiho je dodala.

Ni Alan kraj sebe nikada nije imao oca. Za razliku od Roberte, on svog oca nije službeno upoznao.

- Čini mi se da smo se jednom sreli u tramvaju. Odjednom je došao k meni, predstavio se, no nije mi rekao da je moj tata. Pitao me neke stvari koje je znala samo moja majka i koje mi je o njemu pričala. Siguran sam da je to bio on, no nikada nisam imao potrebu potražiti ga - ispričao je Alan koji je danas jedan od najdarovitijih mladih dirigenata u Hrvatskoj, inače dirigent Akademskog zbora Palma Bazilike Srca Isusova u Zagrebu.

Student je druge godine na Glazbenoj akademiji u Zagrebu, odsjek dirigiranje u klasi profesora Uroša Lajovica, jednog od najvećih dirigenata današnjice.

- Dirigiranje nije posao. To je životni poziv - ustvrdio je Alan. Teško je i zamisliti što je sve morao proći da bi ostvario ono što je želio. Još kao bebu Alana je majka ostavila u Nazorovu domu za nezbrinutu djecu. Uskoro su ga preuzele sestre karmelićanke. Majka ga je posjećivala za vikende, a kao osmogodišnjaka, nakon što je završio drugi razred osnovne škole, odvela ga je u novu obitelj.

- Zaljubila se u branitelja. On je dobio kuću u Dvoru na Uni. Na početku je bilo dobro. Tamo sam išao u školu. No, on je imao PTSP i bio liječeni alkoholičar koji je ponovno počeo piti. Počeo je maltretirati moju majku. Mene nije mogao jer me majka štitila. Otišli smo. - prisjetio se. Dok je majka tražila posao u metropoli, on je išao u školu.

Kako nije imao što odjenuti i kako nije imao knjiga i bilježnica, bio je maltretiran.

- Bio sam izvrsna meta. Tko bi normalan išao u školu kada vas konstantno maltretiraju? Jedan dan sam pukao, naprosio sam 16 kuna. Četri kune izdvojio sam za krafnu, a ostatak za tramvajsku kartu do Caritasova doma u Brezovici - rekao je.

No, u Domu nije bilo mjesta pa su časne sestre pozvale socijalnu skrb te je Alan sljedećih 11 godina bio u udomiteljskoj obitelji. Tamo je imao sve što mu je trebalo. Završio je osnovnu školu, a zatim upisao Školu za primijenjenu umjetnost. U samo jednoj godini položio je sve ispite osnovne glazbene škole. No, uskoro će morati prestati razmišljati o glazbi.

Dirigent u Dugoj Resi

Majka mu je teško oboljela pa je Alan napustio udomiteljsku obitelj i vratio se majci. Nakon završetka srednje glazbene škole, zaposlio se kao dirigent u Dugoj Resi, a on i majka živjeli su od njegovih 1000 kuna honorara. No, majci mu je dijagnosticiran rak. Umrla je lani u travnju, dva mjeseca prije prijemnog ispita na Akademiji.

- Moj je poziv moja utjeha - vjeruje Alan koji živi u stanu što mu ga je, uz dugove, ostavila majka.

I Marija Pavlović ima utjehu. Kad joj je teško, sjeti se što joj je rekla starija sestra Antonija nekoliko dana nakon što im je umrla majka.

- Idi u školu. Jedino tako nećeš biti sirotinja - bile su sestrine riječi.

Marija je živjela u Jasenovcu, u skromnoj i trošnoj kućici, zajedno s roditeljima i sedmero braće i sestara. Otac im se razbolio kada je imala samo tri godine. Obolio je od upale pluća i preminuo u bolnici.

- Dok smo bili svi pod istim ruševnim krovom, bilo mi je super. Kad ste siromašni, svi vas ismijavaju. Govorili su: ‘Pavlovići su sirotinja, nikad ništa od njih’. Odlučila sam to promijeniti - ispričala je.

Honorarka u banci

Zajedništvo pod istim krovom uskoro je nestalo. Majka im je umrla od raka dojke. Marija je tada imala 10 godina, a skrbništvo je dobio njezin stariji brat koji je bio oženjen i imao dijete. Zajedno s Marijom išla su i dva mlađa brata. Ostali su, izuzev sestre Antonije, otišli u dom.

- Brat je imao svojih problema. Problemi se skupljaju, a ti ne znaš kako ih riješiti. Onda dolazi do nasilja. Tako sam i ja jednom dobila batine od starijeg brata koje su mi preokrenule život - rekla je. Za zlostavljanje su čuli i susjedi i mala Marija, zajedno s mlađom braćom, završila u domu.

- Bio je 8. travnja 2005. godine kada sam završila u domu u Lipiku. Tamo sam završila osnovnu i srednju školu. Svaki od nas imao je priliku školovati se, napraviti nešto za sebe. Oni su odlučili ići drugim putem, ja sam izbrala obrazovanje - priznala je.

Adaptacija je bila teška, a ostvarivala ju je preko sporta. Bavila se plivanjem, odbojkom i stolnim tenisom, išla na državna natjecanja te uskoro shvatila da je sport jedino što je zanima. Danas je na prvoj godini Kineziološkog fakulteta.

- Želja mi je biti profesorica tjelesnog odgoja. Tek sam prva godina i ima još mnogo do pete godine - izjavila je. Kad nije na fakultetu, preko studentskog ugovora honorarno radi u jednoj banci.

I Kristina Francina radi dva honorarna posla - kao prodavačica u jednoj trgovini i instruktorica aerobika u Studentskom centru. Kada ne zarađuje, uči.

Odlična je studentica pete godine povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

- Mislila sam upisati psihologiju, no sigurna sam da ne bih bila dobar psiholog. Previše bih se povezala sa sudbinama. Povijest je moj izlaz - rekla je Kristina koja će sljedeće godine diplomirati.

Kaos dolazi nepozvan

Kaos u njezin život došao je nepozvan. Živjela je s roditeljima i dvojicom braće u maloj kući u Karlovcu.

- Stariji brat bio je iz majčina prvog braka i otac ga jednostavno nije želio prihvatiti. Jednog dana došao je doma pijan i otada se nije trijeznio. I to odjednom. Što se promijenilo? Rastrgan si između majke i oca i ne znaš koju stranu odabrati - priznala je.Nakon zlostavljanja u obitelji, Kristinina je majka djecu poslala u dom.

- Biti dijete doma nije ugodno. Tretiraju te kao da si roba s greškom - ispričala je.

Danas je odlična studentica. Sve ispite daje u roku i sve s odličnim uspjehom.

- Ponekad me malo frka - priznala je. Ali samo ponekad - i samo malo!