‘Predsjednik Ivo Josipović odlikovao je moga oca, zastavnika JNA Jovana Sredojevića, jer je spašavao Dubrovnik’

Nenad i Predrag Sredojević na pravdu su čekali 22 godine. Početkom lipnja napokon su je dočekali: predsjednik Republike Ivo Josipović, odlikovao je njihova oca Jovana Sredojevića, koji je kao zastavnik JNA ubijen u zaseoku Banja, kraj Slanog, u općini Dubrovačko primorje 24. ožujka 1992. Jovan Sredojević prvi je pripadnik JNA, ubijen u odori neprijateljske vojske, kojemu Hrvatska odaje priznanje. Naoko paradoksalan slučaj, no kad se zna što je taj zastavnik prve klase učinio za Dubrovnik i stanovnike njegova zaleđa, odluka predsjednika da mu posthumno dodijeli odličje više je nego logična i opravdana.

Pomagao prijateljima

Jovan Sredojević, Srbin po nacionalnosti i pripadnik vojske koja je učinila mnoga zla u ratu 90-ih, pomažući ljudima s kojima je godinama živio i nastojeći sačuvati Dubrovnik, grad koji je volio i smatrao svojim, iskazanu ljudskost platio je glavom. Kad je otkriveno da informacijama pomaže Hrvatskoj vojsci i primijećeno kako pomaže svojim prijateljima i poznanicima, Hrvatima, likvidirali su ga pripadnici KOS-a. Mučki, na kućnom pragu obitelji Sibijan. Neposredno prije toga vojnom kampanjolom u zaselak Banja stanovnicima je dovezao hranu. Tek što je odsjeo u kući Sibijanovih, da malo predahne, na vrata su zakucali pripadnici JNA. Tražili su Sredojevića. Kad je izašao, začuo se rafal. Pao je pokošen, u lokvi krvi. Imao je 44 godine. Bila je to osveta obavještajne službe JNA.

Zoran Šangut, predsjednik Udruge pravnika Vukovar 1991., najzaslužniji je što će sinovi Jovana Sredojevića iz ruku predsjednika Josipovića uskoro dobiti odlikovanje za njihova oca. Šangut je vukovarski branitelj, koji je, kao i mnogi od njih, nakon pada tog grada završio u srpskim logorima. Pripremajući knjigu Branili smo domovinu, o pripadnicima nacionalnih manjina koji su se uključili u obranu Hrvatske Šangut je, zajedno s novinarom Ivicom Radošem, zabilježio 80-ak priča o tim ljudima. Iako je svaka snažna potvrda kako su uz Hrvate svoju domovinu branili i pripadnici srpske, albanske, njemačke, mađarske, talijanske, romske i drugih nacionalnosti, Šangut kaže da ga je ono što je učinio Sredojević osobito dojmilo. Zato je i poslao prijedlog Povjerenstvu za odličja i priznanja, opširno opisavši Sredojevićeve zasluge. U travnju je Ministarstvo branitelja podržalo prijedlog s kojim se složio i predsjednik Josipović.

- Sretan sam što je tom čovjeku pripala čast koju je zaslužio. Njegovi sinovi kojima će odlikovanje biti uručeno mogu biti ponosni na svog oca - kaže Zoran Šangut dok razgovaramo u KBC-u Dubrava, gdje radi kao pravnik.

Šangut je, zanimajući se za Sredojevićevu ulogu u ratu, osobno razgovarao s ljudima kojima je Sredojević pomogao. Naišao je i na pisane tragove, poput izjave koju je 14. listopada 1993. potpisalo šestero stanovnika Slanog.

“U vrijeme okupacije Slanog od srpsko-crnogorske vojske 1991./92. u mjestu je službovao zastavnik tzv. JNA Jovan Sredojević. Zastavnik Sredojević štitio je na razne načine građane Slanog od zlostavljanja vojnih i paravojnih postrojbi, dugo je bio jedina veza sa svijetom prenoseći poštu i prevozeći ljude, pomagao je bolesnicima da dođu do liječnika, omogućavao poljoprivredne radove, spasio matične knjige matičnog ureda Slano i prenio ih Dubrovnik. Također je sačuvao vrijedne predmete i slike iz mjesnih crkava. I na druge načine bio je na usluzi mještanima”, stoji u izjavi.

Brojne zasluge

No to nisu bile jedine Sredojevićeve zasluge. Postoji o tome još jedan pisani trag iz tog vremena, potvrda Hrvatske vojske, odnosno tadašnjeg Zapovjedništva Južnog bojišta, koju su u Dubrovniku, u listopadu 1993. potpisali brigadir Vladimir Matulović i general Nojko Marinović. Dvojica visokih časnika HV-a navode kako je “Jovo Sredojević, zastavnik bivše JNA, bio u kontaktu sa zapovjedništvom obrane grada Dubrovnika” te kako je “dostavljao raspored snaga JNA na okupiranom dijelu dubrovačke općine, raspored minskih polja, namjere i planove okupatorske vojske”. Sredojević je, stoji nadalje u dokumentu, “pomogao da se sakrije i od okupatora sačuva niz vrijednih kulturno-povijesnih predmeta”. General Nojko Marinović, koji će 1991. preuzeti obranu Dubrovnika, poznavao je Sredojevića još iz Trebinja, gdje su obojica službovali u JNA. Odmah čim je postalo jasno što JNA sprema, Marinović je pristupio hrvatskim obrambenim snagama.

- General mi je pričao, kaže Zoran Šangut, kako je održavao kontakte sa Sredojevićem. Čim ga je pozvao, on je bez razmišljanja pristao na suradnju s hrvatskom stranom. U Dubrovniku je imao stan, ondje su živjeli njegova supruga i dva sina. Volio je Dubrovnik i njegove stanovnike, godinama je živio s njima. Zato se ni trenutka nije kolebao kako pomoći da se sačuva grad i ljudi u njemu, ali i kako da se pomogne stanovnicima obližnjih okupiranih područja.

Sredojević je ostao u JNA, svjestan da tako najbolje može pomoći obrani Hrvatske. Redovito je slao podatke do kojih je mogao doći. A kako je radio u logistici u okupiranom Slanom, imao je uvid u podatke koji su itekako bili od koristi Hrvatskoj vojsci. Na razne načine, uglavnom putem ceduljica, uspijevao je generalu Marinoviću dostavljati podatke o položajima pojedinih jedinica JNA, njihovoj veličini i planovima.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg