Slavko Goldstein: Gospođo Jovičić, vi niste dorasli situaciji i trebate podnijeti ostavku

Ovaj tekst pišem u povodu intervjua ravnateljice Javne ustanove Spomen područje Jasenovac gospođe Nataše Jovičić, koji je objavljen u Nedjeljnom Jutarnjem listu od 12. srpnja 2015. pod naslovom “ Slavko Goldstein mi je prijetio jer sam Kolindina savjetnica”. Iz uredništva Jutarnjeg lista mi je rečeno kako su željeli da odgovorim također intervjuom s jednim od njihovih novinara, ali ja sam se odlučio odgovoriti cjelovitim tekstom u kojem ću moći bolje objasniti što se zapravo dogodilo.

U srijedu 17. lipnja posjetio sam Javnu ustanovu Spomen područje Jasenovac i opširno razgovarao s ravnateljicom Natašom Jovičić i s nekoliko njenih najbližih stručnih suradnika. Prof. dr. Ivo Banac, moj nekadašnji česti suradnik u časopisu Erasmus i supotpisnik našeg zajedničkog “pisma šestorice” predsjedniku Franji Tuđmanu, u Jutarnjem listu od 26. lipnja 2015. čudi se kako sam to mogao stići u Jasenovac autom iz voznoga parka predsjedništva Vlade, pa ću mu to pojasniti: prije tri i pol godine imenovan sam posebnim savjetnikom predsjednika Vlade RH za kulturu. U tom svojstvu nemam nikakvih fiksnih obaveza, nemam kancelariju ni bilo kakvih honorara ni materijalnih beneficija, izuzev prava na prijevoz kad putujem po službenom poslu. Povremeno se javljam premijeru, ne baš često, kad mislim da za njega imam poneku vrijednu sugestiju. I premijer me ponekad nazove, kad o nečem želi čuti moje mišljenje, i to je uglavnom sve. Prije nego što je Zoran Milanović postao premijer češće smo se viđali i rado razgovarali o knjigama koje smo istovremeno čitali, što je sada nažalost rijedak slučaj.

Glavna paljba na istinu

U Jasenovac sam 17. lipnja putovao jer su članovi nedavno registriranog Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac u posljednje vrijeme osuli tešku, sinkroniziranu i uvredljivu paljbu po samoj esenciji sadašnjeg Spomen područja Jasenovac. Prema njihovim tvrdnjama, Jasenovac nije bio logor smrti, već isključivo sabirni i radni logor. U Jasenovac, po tvrdnjama predsjednika spomenutog Društva dr. Stjepana Razuma i nekoliko drugih članova, nisu dovođeni ni ubijani ljudi zbog njihove “nepoželjne” rasne, vjerske ili političke pripadnosti, već protivnici ustaškog režima koji su odrađivali sudske kazne od jedne do tri godine prisilnog rada.

Glavna paljba na istinu o logoru Jasenovac koncentrirana je na poimenični popis od 83.767 ljudi ubijenih u logoru Jasenovac od kolovoza 1941. do travnja 1945. godine. Za taj popis dr. Razum tvrdi da je “neutemeljen i lažan”, da je “otrovna i sramotna laž”, da je “velika prijevara” koju je on razotkrio hrvatskoj javnosti. Istomišljenici i sljedbenici dr. Razuma, članovi nedavno registriranog Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, na stranicama zadarskog Hrvatskog tjednika i u drugim nastupima razrađuju citirane objede i nastoje ih potkrijepiti raznim argumentima. Istovremeno, dr. Razum optužuje ravnateljicu Natašu Jovičić da je odgovorna za sve te navodne falsifikate u poimeničnom popisu žrtava i poziva DORH da protiv gospođe Jovičić pokrene krivičnu istragu.

Pošao sam 17. lipnja u Jasenovac da bih osobno, na licu mjesta, u suradnji sa stručnim kustosima, preispitao argumente dr. Razuma i njegovih istomišljenika. Također, želio sam osobno upitati gospođu Jovičić zašto ona, kao odgovorna osoba, ne odgovara na teške optužbe protiv ustanove kojoj je na čelu i protiv nje osobno. O mojem odlasku u Jasenovac unaprijed sam obavijestio premijera Milanovića i ministra kulture Šipuša. Po povratku obojicu sam izvijestio o nalazima mojih preispitivanja. U Jasenovcu nisam se služio njihovim imenima da ne stvaram nervozu ni bilo kakva prejudiciranja, već sam nastupao kao autor i urednik brojnih radova o logoru Jasenovac i kao bivši predsjednik Savjeta JUSP Jasenovac za čijeg je mandata začet projekt o poimeničnom popisu žrtava.

U opširnom i temeljitom razgovoru s kustosima u Jasenovcu, koji sam naknadno još jednom produbio na sastanku u Zagrebu, ustanovio sam da je u prvobitnoj elektronskoj obradi postojećeg autentičnog popisa postojala tehnička greška u tražilici, pa je na osnovi te greške nastala cijela afera. Naime, kad se u tražilicu ulazilo bez nekih od zadanih parametara (npr. mjesto rođenja), kompjutor je po nekoliko puta izbacivao ime iste osobe. Naprotiv, kad su podaci za traženje bili kompletniji, kompjutor je bio precizan i donosio samo jedno ime žrtve, i to ono pravo. Međutim, u jednom i u drugom slučaju, ukupni broj žrtava bio je nepromijenjen, dakle točan, i u tom pogledu nije moglo biti zabune.

Tijekom proteklog proljeća, zaključno s 1. lipnjem, ugovoreni serviser jasenovačkog popisa, uz pomoć stručnog osoblja JUSP, izvršio je korekturu uočenih grešaka. Te je korekture dr. Razum zlonamjerno protumačio, tvrdeći da je “izbačeno 14.000 ponovljenih imena”, a da bi se održao ukupni broj od 83.767 žrtava, osoblje JUSP Jasenovac navodno je ubacilo 14.000 novih izmišljenih imena i tako krivotvorilo cijeli popis. To je naprosto gruba laž. Nijedno ime nije izbačeno i nijedno novo ubačeno. Imena u popisu ista su kao što su i bila prije 1. lipnja i ukupno broj žrtava je isti (varira za svega četiri imena zbog naknadnih ispravaka). Ako želi biti pošten i korektan, dr. Razum bi se morao ispričati stručnom osoblju JUSP Jasenovac zbog neosnovanih optužbi i nanesenih grubih uvreda.

Osuda krivotvorina

Egzaktan popis imena ubijenih u logoru Jasenovac 1941. - 1945. godine ključni je dokument za cjelokupno suočavanje s istinom o ustaškom režimu takozvane NDH. Ovim popisom suzbijen je dugogodišnji huškački mit o 600 ili 700 tisuća jasenovačkih žrtava, koji je desetljećima unosio razdor među susjednim narodima. Također, suzbijena je i laž takozvane Vukojevićeve Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, koja je u svom zaključnom izvještaju 1999. godine “utvrdila” ukupno svega 2238 žrtava četverogodišnjeg logora Jasenovac. Korektno provedeni popis žrtava jasenovačkog logora stimulativno je djelovao i na stručne istraživače u Muzeju žrtava genocida u Beogradu, koji su svojim popisivanjem utvrdili oko 88.000 jasenovačkih žrtava i time direktno potvrdili korektnost istraživanja u Jasenovcu (razlika od oko 5000 nastala je jer su Beograđani uključili i žrtve dječjeg logora u Sisku). Te se brojke okvirno uklapaju i u šira istraživanja žrtava rata na području bivše Jugoslavije koja su već 80-ih godina obavili zagrebački statističar ing. Vladimir Žerjavić i beogradski demograf dr. Bogoljub Kočović, a potvrđene su i višestrukim kasnijim radovima vjerodostojnih stručnjaka. Stručno osoblje JUSP Jasenovac dužno je daljnjim provjeravanjem i dopunjavanjem postojećeg popisa održavati snagu njegovog utjecaja na spoznaju istine.

U Jasenovcu sam 17. lipnja više od 2 sata razgovarao sa stručnim osobljem i zatim oko pola sata nasamo s ravnateljicom Natašom Jovičić. Rekao sam joj da je kao ravnateljica dužna javno braniti integritet svoje ustanove od bezočnih blaćenja i nasrtaja na istinu. Ustvrdio sam da je dužna braniti pošteni rad svog stručnog osoblja, pa i sebe osobno od neosnovanih optužbi i prijetnji krivičnim prijavama. Čudio sam se kako može šutjeti pred najezdom laži koje su se obrušile na sve što je ona osobno već 12 godina radila i pred svijetom zastupala.

Gospođa Jovičić izbjegavala je direktan odgovor. Spominjala je mlaki i konfuzni odlomak iz jednog njezinog intervjua, što naravno nije ni blizu nužnome istupu pred hrvatskom javnošću. Ustvrdio sam da JUSP Jasenovac mora braniti svoje djelo i istinu odlučnim istupom pred javnošću i saopćenjem za medije, nedvosmislenom i poimeničnom osudom krivotvoritelja i njihovih krivotvorina. Učinilo mi se da oklijevanje gospođe Jovičić izvire iz kontradikcija u njenoj dvostrukoj funkciji ravnateljice Jasenovca i savjetnice za Holokaust u uredu predsjednice Republike gospođe Grabar Kitanović, pa ako je tako - rekao sam - mislim da gospođa Jovičić treba dati ostavku na dužnost ravnateljice JUSP Jasenovac, ustanove koju izbjegava braniti od optužbi i objeda, pa time propušta vršiti svoju dužnost.

Cijeli polusatni razgovor s gospođom Jovičić u četiri oka protekao je vrlo mirno, bez ijednog povišenog tona, u duhu naše 12-godišnje česte suradnje i uzajamnog razumijevanja. Na kraju mi je odlučno rekla da ne misli dati ostavku na svoju funkciju u JUSP Jasenovac, ali je na mene ostavila dojam da će prestati šutjeti o klevetničkim napadima dr. Razuma i njegovog Društva za istraživanje trostrukog Jasenovca.

Oklop šutnje

Odonda je prošlo skoro mjesec dana, a gospođa Jovičić ipak i dalje šuti. U međuvremenu, dr. Razum je u Hrvatskom tjedniku od 2. srpnja na šest stranica ponovno nabijedio jasenovački popis žrtava i JUSP kao takav, pod naslovom “Dokazali smo da je Jasenovac otrovna i sramotna laž”, a ravnateljicu Jovičić direktno je prozvao podnaslovom “Najčasnije bi bilo da gospođa Nataša Jovičić prizna da je popis jasenovačkih žrtava lažan i da ona snosi zakonske posljedice”. A gospođa Jovičić ni nakon te provokacije ne izlazi iz svojeg neobjašnjivog oklopa šutnje. Umjesto da javnim istupom uime ustanove kojoj je na čelu i u svoje ime brani jasenovačku istinu i pobija labave argumente dr. Razuma i društva kojem je predsjednik, ravnateljica Jovičić u intervjuu Nedjeljnom Jutarnjem listu od 12. srpnja najprije se žali na mene jer sam joj navodno “prijetio” zbog njezine šutnje, a onda se obrušava na Juliju Koš zbog jednog privatnog pisma koje je Julija uputila gospođi Jovičić. O upornim i koncentričnim napadima na jasenovačku istinu dr. Razuma i njegovog Društva opet nema prave riječi, pa niti bilo kakvog spomena.

Svojim pasivnim ponašanjem ravnateljica Nataša Jovičić nažalost dokazuje da nije dorasla novostvorenoj situaciji za JUSP Jasenovac koja je nastala formiranjem i aktivnostima Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac s dr. Razumom na čelu. Javno ću joj ponoviti ono što sam joj 17. lipnja rekao u četiri oka: bilo bi joj najbolje da podnese ostavku na svoj položaj u JUSP Jasenovcu, da ustupi mjesto nekom doraslijem situaciji i da sebe spasi od daljnje sramote.