S pet metaka pucati u Antu Pavelića

ZAGREB - Kako je predvidio, kuma je izgorjela u neravnome ratu s pijanstvom. Porto, pivo i konjak sotonski su se miješali, a kad ih je prestala brojiti, kralj alkohol zagospodario je njenim uspavanim tijelom i spodbio je na kauč. Iste sekunde je pokleknula i otplovila u snove.

Zapalio je svjetiljku na noćnome ormariću i utrnuo blješteće žarulje na širokome salonskom svijećnjaku. Legao je do nje.

Dok ga je tresla tahikardija, osluškivao je Ivankino jednomjerno disanje i upijao joj sladunjavi dječji znoj pomiješan s parfemom. Učinilo mu se da je bestjelesan. Probuđeni đavli u njemu natjerali su ga da joj lagano podigne suknju iznad bijelih prozirnih svilenih gaćica, sve do pupka, kad je ispod njih ugledao obrise zrele smokve.

Ne, ipak ne smije učiniti tu besmislicu. Bila bi to divljačka nasrtljivost destruktivnoga luđaka, zreloga za psihoanalizu. Dodir sa stresnim završetkom, kao ubod iglom zaraženom bakterijama. To je silovanje.

Skrivio bi da uvrijeđena i ponižena kuma razočarano digne ruke od suradnje sa službom. Grabovac, koji zna da su se danas sastali, pitat će ga nekoliko dana poslije njezine šutnje: zašto je Ivanka Galić nestala kao purak i više se ne javlja? Pogodit će, dašto, da je razlaz skrivio Šiljo. I izvijestit će svoga partizanskog mentora Srećka Šimurinu da je pukovnik Milić bacio u otpad dragocjenu, netom pridobivenu špijunku, kodnoga imena Papuk, koja je dotle izvrsno radila i doturala službi korisne podatke.

Kuma može postati kobna ako se u ciklonskome bijesu potuži mužu da je umalo bila napastovana i pritom himbeno zažali zbog nesmotrenosti zato što je pristala na susret s negdašnjim kumom. Šiljo je pretpostavio i to da bi ga razgnjevljivi Snaga, koliko ga ne podnosi, slatko prijavio policiji. Ako ne on, onda bi ga tužio stric Jozo. Tko god ga odao, ne bi slagao kad bi posvjedočio da visoko pozicionirani jugoslavenski policajac s krivotvorenom putnicom kao lažni trgovac cunja Buenos Airesom i njuška. Time bi slomio jedra Operaciji Pavelić, i to upravo kad je zaplovila povoljnom strujom.

Ono što je poželio i silom oteo, vratilo bi mu se i obilo o glavu poput jeke.

Ponovno je legao do Ivanke i nesigurno joj stavio ruku na bedro. Napokon, umirivao je sebe, radovanje je i kad ležiš pored lijepe žene i osjetiš privlačnu toplinu njezina tijela. Sreća je i ako samo dotakneš sreću.

Izduljena na ležaju, otvorila je oči nakon pedesetak minuta. Šiljo je nedužno odglumio da se i on uspavao i tobože se bunovno prenuo. Odmakla mu je ruku, poravnala suknju i popravila kosu:

“Koliko je sati?” - Ivanka je pogledala na ručni sat s platinastim remenom: “Nisam predugo spavala, je li? A i ti si, kume, vidim, klonuo. Misliš li da smo ispili više nego što je trebalo?” - hunjkala je i ustala.

Najprije joj je krenula sjenka, a za njome i ona. Razgrnula je neprozirni zastor koji je zamračivao sobu i stala se ogledavati u ovalnome zrcalu u kitnjastome crnom okviru od kovana željeza. Da ga zatim iznenadi kad je laka koraka pošla po čiste čaše u koje je nasula konjak. Kao da se nije netom popišmanila zbog već potamanjenih pića:

“Je li da nam još jedno natočeno veselje neće naškoditi?”

Odobrotvoreno je vrtjela okruglu čašu:

“S konjakom se smijemo kucati i po mađarskim običajima” - raspojasano se naslađivala zbog nadošle domišljatosti: “Čaše za francuski konjak načinjene su po obliku dojke markize de Pompadour, najmilije ljubavnice kralja Louisa XV.” - žagorljivo je dodala.

Šiljo nije znao što bi na to pa su pili u drugačijoj, podatnoj šutnji, a on skamenjeno zurio preda se.

Sljedeća scena bacila ga je naglavce. Približio se Ivanki na dah da se kucnu i naslonio joj se čelom na čelo. Njezin prenagljen zaokret ga je ukočio pa je izgubio nadzor nad sobom. Oborivši konjak u se, gotovo poslovno je zapovjedila:

“Hajdemo to obaviti!”

Dok nije shvatio što ga je snašlo, impulzivno ga je povukla za ruku i povela u spavaću sobu. Nakostriješenih lasi i poluotvorenih usta od ošamućenosti, kad su se sekunde otezale kao minute, u transu je pratio Ivanku kako začuđujuće smireno zavodljivom smionošću skida suknju, košulju, grudnjak, steznik, svjetlucave čarape i gaćice, vitla njima kao striptizeta i razuzdano ih baca na fotelju. I kao da bježi od pljuska, obnažena se uvukla pod pokrivač.

Gušio je napregnutost i drhtavim prstima ugasio svjetiljku. U mraku se i on razdrljio i potrgao sve komade odjeće.

Strasno srljajući napao je u pravome smjeru. U postelji Veitezovih grješno joj je razdvojio butine i utopio se u Ivankinu zagrljaju. Posve mu se predala.

Nakon što je opijeno vrisnula od užitka, potrošeno mu se spustila na trbuh. Kao točka na kraju raskošno ispisane rečenice:

“Danas mi se prvi put desilo da sam se navlažila samo na dodir. Kad si me dotakao čelom dok smo se kucali. Vjeruješ li mi?” - pitala je zanosno stisnutih očiju.

Povjerovao joj je ispunjen sladunjavom taštinom i svladan malom snagom.

Vrijeme nikad neće izbrisati okus divljega argentinskog tanga u ložnici u quinti u Buenos Airesu.

* * *

Buenos Aires,

u srijedu, 13. ožujka 1957.

Prvi tajnik jugoslavenske ambasade Predrag Grabovac dovezao je taksijem Đuru Milića do trga De Mayo i ostavio ga stotinjak metara od esplanade kod Cabilda, gdje ga je u 12.15 po dogovoru dočekala Ivanka Galić.

Pratio ga je pogledom, a kad je pukovnik utrčao u pontiac s registarskim tablicama iz Mar del Plate i koji je zatim krenuo istočnom cestom, osvrnuo se oko sebe i ušao u telefonsku govornicu.

U lanenoj plavoj košulji kratkih rukava i bez kravate Grabovac je mimo običaja otišao iz ambasade bez vozača koji mu je i tjelohranitelj. Postao je oprezniji i zazorljiviji nakon učestalih jasnih ustaških prijetnji da će ga ubiti kao šakala. Rekao je ambasadoru Petroviću da će na rutinski liječnički pregled oka i neće se vraćati na posao.

Predragov telefonski poziv zatekao je Petra kod kuće: “Druže Petre, morali bismo se vidjeti bar na sat!” - rekao mu je.

“Drug pukovnik nije ovdje. I ne znam kamo je otišao” - odgovori kišući.

“Upravo sam ga odveo na sastanak s kojega ga dugo neće biti!”

“A - ha. Da li me trebate zbog toga?” - pitao je Petar.

“Potrebni ste mi, i to odmah. A zašto vas trebam, reći ću vam kad dođem!”

Predrag se taksijem koji ga je čekao odvezao k Petru u ulicu San Martin.

“Kojim dobrom, šjor?” - dočeka ga nasmijano Petar Rak.

“Nadam se da neće biti po zlu!” - tajnovito će Predrag dok su se rukovali. Petar je zatim u čaše nakrcane ledom natočio Pepsi colu i ubacio po komad limuna. Došljak ispije gucaj: “Da ne tratimo vrijeme, otkrit ću vam zašto ste mi potrebni Petre. Ali najprije dogovorimo se da ne budemo na vi. Prijeđimo drugarski na ti.”

“U redu, sada smo na ti!” - lako prihvati Petar i podigne čašu: “U Zagrebu mi se i onako svi obraćaju tikanjem. Čak i kavanska vrata. Na njima piše: rini, vuci...”

Dok se Predrag usrdno smijao, Petar još nije uspijevao dokučiti razlog njegovog nenadanog posjeta: “Što li ga je navelo da dođe? I to dok nije pukovnika pred kojim obojica nemamo što skrivati...” - gonetao je.

Predrag počne otključavati škrinju u kojoj je skrivao svoju zagonetku:

“Ti si, Petre, zadužen da sljedećega jedanaestog pucaš u poglavnika...”

“Jesi li me došao obavijestiti da je plan izmijenjen?”

“Ništa se nije izmijenilo. Ostaje po ranijem dogovoru.”

“O čemu bismo onda kad je sve dogovoreno?” - vrludao je Petar po mraku.

“Moji u ambasadi i oni tamo u ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, kod njih sam na plaći, nemaju pojma da sam uključen u Operaciju Pavelić...”

“Stevo je zabranio da nitko osim nas sedmorice još ne smije saznati o njoj.”

“Objasnit ću ti zašto moram govoriti s tobom” - zavlačio je Predrag.

“Nestrpljiv sam...”

“Od nas koji radimo na Operaciji Pavelić jedini sam ja upućen u to da i u Beogradu planiraju atentat na poglavnika.”

“Koliko te uspijevam slijediti, u Beogradu pripremaju atentat mimo znanja naše službe. Kao što i mi skriveno od njih radimo na Operaciji Pavelić. Je li tako?”

“Bistro si zaključio.”

“Znači li to da dvije službe, naša i njihova, djeluju same na svoju ruku? Pa koja bude brža ona će i likvidirati poglavnika.”

“Tako je!”

Petar Rak se pomaknuo na sjedalici koja je zacviljela:

“Ali ne shvaćam, amigo, zašto o tome obavještavaš mene kad ja nisam taj koji planira akciju nego sam tek izvršitelj naloga? Nije moje da zadužujem ljude tko će što raditi. I još dok nema druga pukovnika... Eto, to uopće ne razumijem.”

“Ti si stjegonoša moje nade” - umiljavao mu se Predrag koga je obuzimao zvjerski nemir: “Obraćam ti se zato što mi samo ti možeš pomoći.”

“Ni sada te ne razumijem, hombre. Kako ti ja tu mogu pomoći?”

“Rekao sam ti, druže Petre, da i srpska služba kani smaknuti Pavelića. Istoga dana i u isto vrijeme kad ga hrvatska treba oteti. Dakle, 11. travnja navečer pred njegovom kućom u ulici Aviador Mermoz nakon što se bude vratio sa svoje, nadam se, posljednje večere.”

“Ako se ikako mogu snaći u ovoj kajgani, znači li to da ćemo se i mi i oni naći u isto vrijeme na istome mjestu i zbog istoga posla? Ipak ćemo raditi zajedno...”

“Ne. Beogradska i zagrebačka služba nipošto se ne bi smjele naći...”

Petar bespomoćno šmrkne: “E stvarno sam zalutao u gustu maglu. I tek te ništa ne shvaćam. Što mi zapravo želiš poručiti svojom krajnje zapletenom pričom, amigo?”

Predrag je palio cigaru okrećući žigicu oko vrha koji je prije toga odgrizao:

“Druže Petre, mene su drugovi iz Beograda odredili da ovdje u Buenos Airesu pronađem pouzdana strijelca koji će upucati Antu Pavelića.”

“Ali što ja imam s time?”

“I to koliko...”

“A-ha. Želiš da ti pomognem u pronalaženju nekoga snajperista, je li?”

“U neku ruku. Utopio bih se preko grla u blatištu kad bi u Beogradu saznali da bez njihove suglasnosti surađujem s hrvatskom službom. A ja kao diplomat visokoga ranga podređen sam beogradskim službama, srpskoj i saveznoj.”

“Ako si se uplašio da ću te potkazati, nepotrebno strahuješ” - jogunljivo se zajapurio Petar.

“Nisi me razumio, druže Petre, pa se musiš. Bit ću zato vrlo izravan. Kako ne bih imao neprilika s onima u Beogradu, nudim ti da odradiš posao s Pavelićem.”

“Caramba! Ta zato sam ovdje da ga odradim!”

“Ali da ga odradiš i za srpsku službu.”

“Doista te ne razumijem, hombre. Čudan si. Kako da odradim taj posao za njihovu službu kad ću ga odraditi za zagrebačku?”

“Da ga odradiš istovremeno i za hrvatsku i za srpsku. Argentinci kažu: dos pajaros de un tiro. Dvije ptice jednim hicem.”

Petar Rak je napokon spojio što mu nudi Predrag Grabovac.

“Potka je da ono što ćeš uraditi za hrvatsku službu, sindikalistički rečeno, spada u posao koji je u opisu radnoga mjesta. Za plaću. A za srpsku ćeš raditi, da tako kažem, honorarno. I još za odličnu nagradu”.

“Ja bih znači istodobno trebao pucati u poglavnika za potrebe dvojice nalogodavaca” - uskomešao se Petar.

“Umno si složio kocke. Ponovit ću: jedino mi znamo za ovaj usporedni plan.”

“Zaboravit ću da si danas bio ovdje” - umirio ga je Petar.

Predragu se sprtio golemi teret:

“Jesi li me čuo da sam spomenuo i lijepu nagradu prihvatiš li ponudu? I tako ćeš pucati u Pavelića”.

“Možda nagradicu od dvjesto-tristo dolara. I poslije Operacije Pavelić vjerojatno će me odlikovati”.

Predrag je pred Petra bacio parangal s bezobrazno zamamnim mamcem:

“Oni u Beogradu” - namjerno je pojačao - “spremni su isplatiti snajperista - kojeg ću ja odabrati i jamčiti za njegovu pouzdanost i obučenost - čak 30.000 dolara. Polovicu će mu uručiti unaprijed, a ostatak po obavljenu poslu. Je li to pošteno?”

“Pošteno je!” - spontano se omakne Petru.

Petar je već smislio da se pred drugom iz Beograda predstavi kao Pedro Sardelich iz Encamaciona u Paragvaju.

* * *

Buenos Aires, četvrtak, 14. ožujka 1957,. u uredu jugoslavenskoga ambasadora

Predosjetivši da će mu prvi tajnik Predrag Grabovac uljepšati jutro odličnom vijesti, ambasador Slavoljub Petrović dočekao ga je raskriljenih ruku:

“Onda, druže Predraže, ima li novosti? Jesi li našao strijelca među ustašama?”

“Našao sam ga, no taj srećom nije ustaša. Zamisli, druže Đero, mladić je uvjereni komunist!” Iz kutije u kojoj je skrivao dragocjenosti Predrag je izvukao izmišljotinu kako je otkrio blistava strijelca Paragvajca Pedra Sardelicha, studenta prava u Rosariju, kojega se djed doselio iz Dalmacije nakon Prvoga svjetskog rata:

“Bio je omladinski državni prvak Paragvaja u gađanju iz pištolja!”

“Najiskrenije, nisam vjerovao da ćeš ga pronaći u tako kratkome roku. I još takvoga majstora!” - stezao mu je ruku oduševljeni ambasador.

“A ja sam vjerovao!” - uživao je Predrag.

“Jesi li siguran da nas dečko neće izraditi?”

“Neće. Cien por cien! Pedro je hladan, hrabar i čovjek od postojane riječi.”

“Što je rekao o novcu koji će dobiti od nas?”

“Rekao je da mu nagrada kojom će osigurati dobar život potiče izazov.”

“Trebamo li mu nabaviti pištolje?”

“Sve je, druže Đero, uključeno u cijenu. Njegovi su oružje i meci.”

Poslali su šifriranu obavijest centrali u Beograd. Javili su Bošku Vidakoviću neka se zaputi u Buenos Aires početkom travnja i donese dogovorenih 30.000 dolara. Nakon što se upozna sa Sardelichem, procijeni ga i iskuša mu streljačko oko, predat će mu predujam, a preostalih 15.000 izbrojit će mu Predrag čim momak iz Paragvaja završi zadaću.

Potvrdili su da je četvrtak, 11. travnja, konačan, siguran datum obračuna. Dogodit će se pred ulazom u poglavnikovu obiteljsku kuću u Lomas del Palomaru u Gran Buenos Airesu poslije 22 sata, nakon što ga sa ženom Marom domaćin Ivan Asančaić, glavni starješina Hrvatskoga domobrana, vrati kolima s večere koju će im prirediti u svome domu o šesnaestoj obljetnici uspostave NDH.

Nakon atentata Grabovac će u kolima prihvatiti paragvajskoga snajperista i skloniti ga kod rođaka u La Plati. Vidaković može, ali i ne mora sudjelovati u akciji. Neka odvagne što mu je činiti. Podvukli su: Zbog opasnoga rizika, poglavnika nećemo oteti nego ćemo ga otprve smaći. Odlučili smo tako učiniti shodno savjetu druga T.

* * *

Buenos Aires, u petak, 15. ožujka 1957., u stanu Predraga Grabovca

Na trojnome sastanku kod Grabovca u ulici Suipacha osnaženo je da će se poglavnikova otmica (pod brojem 1) ili atentat (pod pričuvnim brojem 2) dogoditi u četvrtak, 11. travnja, oko 22 sata ispred njegove obiteljske kuće u Lomas del Palomaru nakon što se sa ženom vrati s večere kod Asančaića:

“Saznao sam od Papuka da je vrijeme večere kod Asančaića neizmijenjeno!” - obrazlagao je uvjerljivo Grabovac.

Nije trepnuo kad je bacio pogled na Petra, suigrača u budućoj dvostrukoj igri, koji je sjedio povijene glave.

“Predrag policijski upija sve što vidi i čuje. I sjajna je glumčina!” - zaključi Petar Rak. Predrag jednako hvalospjevno sudi o Petru:

“Pred Šiljom Petar smireno razgovara o otmici kao o sigurnijoj inačici od ubojstva iako smo nas dvojica već ustvrdili da bezuvjetno ubije Pavelića. A na Petru je potom da izmisli jak razlog: zašto je brzopleto smrtonosno zapucao.”

Šiljo je režiserski dijelio uloge u drami Operacija Pavelić:

“Maljčik, Petar i ja ćemo napasti senora Pabla, a ti ćeš, Predraže, čekati u kolima i odvesti nas zajedno s njime u luku.”

Maljčiku su poručili kako je dovoljno da stigne u subotu, 6. travnja.

Grabovac je potvrdio da će teretni brod Hercegovina uploviti u Buenos Aires 5. travnja. Pošto iskrca teret i ukrca novi, isplovit će jedanaestoga pred ponoć:

“Sporazumio sam se sa svojim ustaškim jezicima portirima u luci Madero, koji će u četvrtak, 11. travnja, raditi u noćnoj smjeni da ćemo oko 23 sata dopremiti balu s robom od strateške važnosti za državu. I dežurni carinik Argentinac moj je čovjek. Drugovi u Zagrebu sredili su s kapetanom Hercegovine da nakon što ukrcamo balu smjesta digne sidro.”

* * *

Buenos Aires,

četvrtak, 4. travnja 1957., u 11 sati

Dan nakon što je sletio u Buenos Aires i smjestio se u hotelu Presidente diplomat iz Beograda Boško Vidaković s Predragom Grabovcem, prvim tajnikom jugoslavenske ambasade, krenuo je na sastanak sa studentom prava Pedrom Sardelichem.

Našli su se u najstarijoj četvrti grada San Telmu u parku Lesame, izvan ruke, na rudini kod napuštenoga vojnog poligona.

Spomenutoga paragvajskog studenta prava (stvarnim Petrom Rakom iz čileanskoga lučkog grada Valparaisa) nije zateklo što je zagonetni emisar iz Beograda koji poznaje Buenos Aires izabrao to udaljeno mjesto, gdje su u prijepodnevnim satima prolaznici rijetke prikaze. A napose što će se naći na poligonu. Bilo mu je unaprijed bistro kako će ga uglađeni policajac s pogledom lisca prerušen u diplomatski frak - prije nego što mu u Grabovčevoj nazočnosti preda predujam od 15.000 dolara - izrešetati svakojakim pitanjima na svome već pomalo zahrđalome španjolskom koji je ustrajno izvlačio iz ustajale plijesni. Tako će ga procijeniti: je li doista onaj pravi kakvim se predstavio ili je pak pritajeni provokator, možda i prevarant, koji će opijen od vonja veloga novca - unatoč Grabovčevu čvrstome jamstvu da je provjeren pošten i pouzdan - brisnuti s dolarima i začahuriti se u neku svoju obećanu skrivenu zemlju Atlantidu, gdje ga ni na suncu ni u hladovini neće pronaći sve policije Južne Amerike.

Petar je lako predvidio da će glavni ispit kojemu će ga podvrgnuti biti da se pred policajcem iz Beograda dokaže kako rukuje oružjem. Zato je Predrag prije nego što je pošao u zračnu luku Ezeiza da dočeka Boška Vidakovića javio Petru neka u Lesame pored punoga pištolja - onog kojim će navijek smiriti Pavelića - ponese bar još tucet metaka:

“Čemu toliko?” - tašto se pobunio Petar, juniorski prvak Čilea u gađanju iz pištolja: “Dovoljna su i tri ispaljena metka da se tvoj prethodnik uvjeri s kakvim džekom ima posla!”

“I na šenlučenje se ide s više metaka, a gdjeli ne na test kad valja ispipati je li rizično uložiti čak 30.000 dolara u nepoznatoga strijelca” - odgovori mu Predrag.

“U streljani u Starome Palermu u kojoj vježbam rezultati su mi bog bogova. Nikad bolje nisam pucao!” - hvalio se Petar (ili za skoru uporabu Pedro Sardelich).

U prvim minutama ispita poštenja sumnjičavi Boško Vidaković nepokolebljivo se uvjerio kako kastiljanski izgovor pištoljaša Pedra neporecivo kazuje da ga je udahnuo u Južnoj Americi.

“Shvatite, senorito, kako za 30.000 dolara kojima kanimo platiti vaše usluge organizacija koja me šalje mora biti sigurna da ne kupuje mačka u vreći” - pokušao se nasmiješiti.

Snajperist ga je slušao s odobravanjem: “Ništa vam ne zamjeram, senor. I ja bih na vašem mjestu bio rigorozno oprezan. Ipak je to preslana svota” - rekao je i odmah prešao s riječi na djela. Osmotrio je palmu udaljenu osamdesetak metara i izvukao pištolj:

“Ako sa sva tri hica ne pogodim onaj tamo izduljeni list, smatrajte da ste pregovarali s varalicom, neznalicom i šarlatanom!”

Meci koje je ispalio iz pištolja s prigušivačem izbušili su žućkastozeleni tvrdokorni palmin list. Tri rupe jedna do druge posvjedočile su da je snajperist izvrstan izbor, a ne promašeno ulaganje, varalica, diletant i šarlatan. No uspjeh ga nije zaustavio. Kao u filmovima Johna Waynea o najbržem revolverašu s Divljega zapada, samouvjereni mladić pruži Vidakoviću kovanicu od deset centavosa:

“Por favor, senor, hitnite taj novčić visoko u zrak.”

Znajući da ga snajperist želi zadiviti, Vidaković posluša. Tren poslije pucnja novčić je pao na travnjak s rupom u sredini, sada nalik austrougarskome grošu.

“Može li ponovno, senorito?” - ne sačekavši strijelčev pristanak Boško Vidaković izvuče žućkastu jugoslavensku dvodinarku i još više je zavitla.

I ta kovanica s kružnim natpisom na naličju Federativna Narodna Republika Jugoslavija iznad grba sa šest buktinja bila je probijena:

“Posao je zaključen, senorito! Šteta je dalje uludo šundrati metalni novac” - zaključi zadovoljni Vidaković spremivši u stražnji džep hlača prošupljenu dvodinarku kao dokaz i za uspomenu. Otkinuo je ispisani i potpisani ček Bank Leu, najstarije švicarske banke:

“Ovo je ugodniji dio posla. Za vas, naravno. Dok vam banka u koju ćete ga položiti ne potvrdi da je ček pokriven, naš dogovor ostaje zaleđen.”

Potapšao je Pedra dok je stavljao futrolu s pištoljem u kožnu torbu:

“Ostatak od 15.000 dolara dobit ćete u gotovu od kolege Grabovca, sutradan nakon što budete prebrinuli brigu s onom osobom.”

* * *

Buenos Aires,

zračna luka Ezeiza, subota, 6. travnja 1957., u 18.20

Predvečerje je iscrpljujuće užareno, a Đuro Milić i Petar Rak očekuju Dalibora Jakašu Maljčika. Samo što nije doletio Panamovim četveromotorcem iz New Yorka. Stanovat će s njima u zakupljenu stanu u ulici San Martin.

Mimoišli su se sa Šulom Kišak Cohen i Benajahujem Altarcom, koji hrle ususret Zviju Malchinu. On će istim zrakoplovom doputovati pod pravim imenom, ali s krivim zvanjem upisanim u putnici. Zvi stiže kao novinar tjednika Dvar Hashevua za koji će - kako je najavio argentinskoj ambasadi u Tel Avivu dok je tražio vizu - pripremiti više priloga iz njihove zemlje te intervjuirati glavnoga državnog tužitelja Sebastiana Solera.

Novinarima teško dostupna tužiteljeva vrata odškrinuli su mu prodorni izraelski ambasador u Buenos Airesu Arieh Leon Kubovy i priznati argentinski novinar Wilfred van Oven, koji dopisuje za izraelske dnevne listove: telavivski Yedioth Ahronoth i The Jerusalem Post. Ni ambasador ni novinar ne slute da je Zvi Malchin jedan od gorolomnih operativaca Mossada, a pogotovu ne da mu najpreča zadaća u Argentini nisu članci i reportaže nego obračun s Antom Pavelićem.

Novinarska iskaznica mu je neprovidni zastor. Ambasador i novinar nagađaju kako Benajahu Altarac, službenik židovske udruge Dana, u Buenos Airesu vrlo vjerojatno radi za Mossad; dok su povjerovali da je Šula Cohen doista povjesničarka Noemi Elias, stručna suradnica izraelskoga ministarstva kulture.

Pukovnik se prignuo uz uho Petru:

“Vidiš li ono dvoje Wiesentahlovih ili Mossadovih? Za žensku pretpostavljam da je iz Palestine i momka koji po tvome viđenju ima dalmatinsku ćunku...”

“Vidio sam ih.”

“Baćo, ne mogu se oteti primisli da nas prate...”

“I meni se isto čini, druže pukovniče.”

Šula privuče Benajahua Altaraca:

“Eno dvojice Wiesentahlovih” - usmjerila je munjeviti mig k Miliću i Raku.

“Zapazio sam ih” - kimne Benajahu.

“Mada ti ne želim nametati svoj zaključak, i dalje tvrdim kako nije slučajno što se s njima sve učestalije susrećemo u Nocturnu ili dok se motamo oko Lomas del Palomara, a viđamo se i na ulici. Idu za nama u stopu” - šaputala je Šula.