Pape i Hrvati: Od ljubavi preko grijeha struktura do spornih ugovora

Osnovni aspekti odnosa Vatikana i Zagreba uređeni su četvorim ugovorima između Svete Stolice i Hrvatske. Odnosi između Svete Stolice i Hrvatske ne mogu se, naravno, svesti samo na pitanja koja se uređuju ugovorima. Ti ugovori imaju i povijest i pretpovijest.

Hrvatska, na svaki način, ima zašto biti zahvalna Svetoj Stolici, a poglavito samom papi bl. Ivanu Pavlu II., na angažmanu kada je bila nijekana i izložena uništenju. Upravo je iz Vatikana vođena akcija diplomatskog priznanja suverenosti Slovenije i Hrvatske, pa je Sveta Stolica - protivno svojim uzusima - priznala te zemlje prije goleme većine članica međunarodne zajednice.

Priznanje Hrvatske

Naravno, Sveta Stolica je to učinila ne zbog nekih posebnih veza s Hrvatskom, nego zbog načelnih razloga, priznajući pravo na samoopredjeljenje (izraženo referendumom), na mir i opstanak. Hrvatskoj je samo moglo ići u prilog što Sveta Stolica tako jasno smatra da su načelni razlozi tada bili na hrvatskoj strani.

S druge strane, nije tajna da je Vatikan bio mnogo ustrajnije za jedinstvo Bosne i Hercegovine nego Zagreb, i to opet zbog načelnih razloga. U Vatikanu se izražavalo i mišljenje da su neka humanitarna pitanja, pa i u oslobođenim krajevima, mogla biti riješena humanije.

Sveta Stolica se zauzima za povratak svih prognanika, iako se ne zanosi da je to posve moguće - ali principijelno traži da se za to stvore realni uvjeti.

Koja je zaista bila orijentacija Svete Stolice precizirao je u srpnju 1993. u intervjuu francuskom katoličkom dnevniku La Croix tadašnji nadbiskup Jean-Louis Tauran, tajnik Sv. Stolice za odnose s državama (vatikanski ministar vanjskih poslova).

“Mi smatramo da se može postići trajno rješenje samo ako to rješenje sadrži djelatno poštivanje svih prava manjina. Bilo koje rješenje moralo bi dopustiti i provođenje prava izbjeglica da se vrate na mjesta odakle su istjerani”, rekao je tada Tauran. “Ne možemo prihvatiti koncept etničkog čišćenja. Nema države na svijetu koja može pretendirati da bude etnički čista”, izjavio je tada šef vatikanske diplomacije.

“Sv. Stolica”, kaže Tauran, “vodila je dijalog sa svakom sukobljenom stranom. Uzmimo za primjer Bosnu gdje Sv. Stolica nikad nije prestala poticati dijalog između katolika i pravoslavnih, te također s muslimanima. Ako je Vatikan imao neku strategiju, onda je to bila strategija dijaloga”, rekao je tajnik Sv. Stolice za odnose s državama. “Dovoljno je vidjeti”, zaključio je Tauran, “broj Papinih istupa u korist Bosne i Hercegovine, zemlje s muslimanskom većinom, da bi se vidjelo kako s naše strane nije bilo pristranosti.”

Hrvatska i EU

Papa Wojtyla je jasno želio Hrvatsku, istodobno sa Slovenijom, u Evropi - a to znači da ju je želio i u Evropskoj uniji. Tadašnjem predsjedniku Mesiću je, za susreta 2002., dok je u Vatikanu kićena božićna smreka iz Gorskog kotara, bl. Ivan Pavao II. pristojno, ali jasno predbacio što je Hrvatska zakašnjela za Slovenijom na putu u Evropu, iako su 15. siječnja 1992. obje krenule s iste startne pozicije, te što Hrvati nisu poslušali ono što im je rekao u Zagrebu, kada je uzalud pokušao poučiti Hrvate kakve katolike Crkva želi u Evropi.

Papine intencije, naravno, nisu bile ni isključivo ni primarno političke. Papa je želio Evropu koja bi bila primarno kršćanski prostor, Evropu u kojoj bi privatno obrazovanje na kršćanskim načelima imalo potporu države u jednakom omjeru kao i državno obrazovanje, Evropu u kojoj bi pravo na život bilo definirano u skladu s katoličkom doktrinom - a to znači suprotstavljanje abortusu, drogi i inim aspektima koje Crkva definira kao kulturu smrti...

Sve su to vrijednosti koje je zajedno s bl. Ivanom Pavlom II. zastupao i tadašnji kardinal Joseph Ratzinger, koji ih danas promovira kao Benedikt XVI. U tome se ništa bitno nije promijenilo.

Nekršćanski nagoni

Hrvatska katolička pobožnost i tradicija mogla bi, u tom ključu, pridonijeti kršćanskoj Evropi kakvu bi Papa htio - ali bi u tu svrhu katolička Hrvatska morala zabaciti nagone koji su i nekršćanski i neevropski, premda su ukorijenjeni u tradiciju, poput kolektivne osvete i depredatorskog izolacionizma.

Bl. Ivan Pavao II. nije, naravno, rabio te termine - ali taj sadržaj je Hrvatima iznio mnogo puta. Treba dakako spomenuti da je i Hrvatska unekoliko promijenila taj svoj imidž.

Utvrđivanju evropskog imidža Hrvatske Sveta Stolica pridonijela je i kroz kulturne veze: u Vatikanu je 28. listopada 1999. otvorena velika izložba “Hrvati - kršćanstvo, kultura, umjetnost” sa 128 izložaka.

Pokusni partner

Što se uzajamnih odnosa tiče, Sveta Stolica i Hrvatska su ta pitanja odlučile riješiti ugovorima, a ne konkordatom. S jedne strane zato što je lakše mijenjati pojedini ugovor nego cjelokupan konkordat, a s druge zato što je Vatikan htio implementirati nov model za koji mu se Hrvatska činila povoljnim pokusnim partnerom. Tako je tadašnjemu hrvatskom premijeru Zlatku Mateši u Vatikanu 1996. rečeno da bi forma dogovorena s Hrvatskom mogla biti obrazac i za uređenje odnosa Katoličke crkve i njezine Svete Stolice i s inim državama: umjesto teško promjenjiva konkordata - za svaku tematiku poseban ugovor.

Prvo su tako u prosincu 1996. potpisana tri ugovora oko kojih je bilo manje prijepora: o pravnim odnosima, o vojnom ordinarijatu, te o znanosti, kulturi i školstvu. Ekonomska pitanja vezana uz kulturno blago koje je Crkva akumulirala riješeni su tim sklopljenim ugovorima, tako da je za Ugovor o gospodarskim odnosima ostao baš sukus: čime će i kako Crkva gospodariti da bi sebi osigurala ekonomsku neovisnost od države?

Svakoj državi je u naravi da pokušava ostaviti što manji manevarski prostor onim ideološkim aparatima koje ne kontrolira (ili koje ne kontrolira vladajući ideološki blok). Politološki u te aparate treba ubrojiti i religijske zajednice - čime se ne dovodi u pitanje njihov vjerski značaj ni sadržaj, nego se samo želi definirati politički aspekt tog odnosa između jedne vjerske i jedne političke činjenice.

Crkva pak, dakako, želi biti što neovisnijom - a u normalnim uvjetima to znači i biti što imućnijom. Tako je bilo kroz vjekove, ne samo u katoličanstvu, niti samo u kršćanstvu.

Ali u pravoslavlju crkva je ideološki aparat same države (tu je tradiciju zacrtao još sam car Konstantin). Stoga je nastanak prvo feudalnih, a onda i modernih nacionalnih država na prostoru pod (eks)bizantskim utjecajem činio da su tu nastajale nacionalne crkve.

Na Zapadu, gdje je carstvo bilo slabije ili čak izočno, Crkva se postavila kao snaga neovisna od država, pokušavši s Grgurom VII. Hildebrandom biti teokratska vlast iznad država (čemu se pokorila i Hrvatska pod Dmitrom Zvonimirom). Napokon, gospodarsko pitanje je bilo i jedan od bitnih razloga protestantskog raskola na Zapadu. Dakle, i tradicija i položaj katoličanstva iskali su i ištu da Crkva bude i ekonomski samodostatna, kako ne bi o državi morala izravno ovisiti niti biti njezina ekstenzija.

Prema tome, ekonomski ugovor zadire u samo pitanje akcijske neovisnosti Katoličke crkve u Hrvatskoj. Upravo na tom pitanju je definitivno razbijen odnos između te Crkve i druge Jugoslavije.

Stepinčevo pismo

Znamenito Pastirsko pismo zbog kojega je nadbiskup bl. Stepinac strpan u zatvor uslijedilo je tek kad je komunistička vlast oduzela Crkvi imutak. Dotad je Stepinac mogao i na tribinu s Bakarićem, a od tada nije bilo pomirbe, jer je Crkva smatrala (sa svog stanovišta stopostotno opravdano) da je se želi dovesti u ovisnost o državi, i to takvoj s kojom nije mogla imati nikakvih dodirnih točaka.

Ištući natrag oduzeti imutak, Crkva želi i sredstva da bi bila neovisna, ali i simbolički revanš, zadovoljštinu za krivdu koja joj je nanijeta. I to se dogodilo u Hrvatskoj s kontroverznim zakonom o denacionalizaciji - a u njemu je baš ostavljena mogućnost da se stvari s Crkvom riješe i drukčije nego s profanim žrtvama nacionalizacije. Za to se tada osobito bio zauzeo baškovodski profesorski dvojac: Jure Radić (koji je poslije iznosio, a onda dao nijekati pritiske kojima je bio izložen) i Mate Granić.