Spreman sam za 120 milijuna eura uzeti Petrokemiju, za 500 milijuna eura Uljanik, za milijardu Agrokor, ma spreman sam dati i kompletnih 6 milijardi eura za bivšu Todorićevu tvrtku. Ako treba i pokriti inozemni dug Hrvatske, ali Vlada se mora pokrenuti. Jer svi bi htjeli da ja dam nešto, da uložim, da riskiram, a da nitko drugi ne riskira. Pa ne može se igrati poker bez novca. Oni koji od mene traže novac, trebaju na stol staviti nešto. Neki zlatni sat, neku garanciju. Evo, ako baš želite, ako mi država omogući ulazak u Uljanik, ja sam spreman platiti nacionalni stadion. Moj kapital je čist. Eto vam - u dahu mi je u caffe baru zagrebačkog hotela Sheraton potpuno ozbiljno izgovorio Ivan Žilić i ostao živ.
Riječ je o čovjeku koji je jučer za Jutarnji list najavio kako je spreman uložiti u Uljanik, kako se našao s upravom tog društva te kako im je na stol stavio ponudu koju ne mogu odbiti.
U trenutku kada Uljaniku prijeti stečaj, kada još uvijek nije isplaćena plaća za 4500 radnika, kada crni scenariji govore da bi restrukturiranje Uljanika državu moglo stajati najmanje 350 milijuna eura zbog jamstava koje je izdala Vlada, javlja se čovjek koji tvrdi da je najbogatiji Hrvat na svijetu, težak navodno 24 milijarde eura.
Stoga je nakon njegovih riječi bilo teško i ostati pribran, ne dići se od stola i zahvaliti se na razgovoru, no Žilić uvjerava kako je on to u stanju ostvariti.
- Pa gledajte, ja sam u kontaktu s predsjednicom države Kolindom Grabar-Kitarović, bio sam na razgovoru s guvernerom HNB-a gospodinom Vujčićem, pročešljala me FINA i Porezna uprava. Tu su bili i ministri, sam Ante Todorić s kojim me spojio pokojni Anđelko Leko. S ljudima iz Uljanika me spojio bivši predsjednik Stipe Mesić, s kojim sam prijatelj i koji puno lobira za Hrvatsku. Godinu dana već živim u Zagrebu, razgovaram s ulagačima i lobistima, no svi žele novac unaprijed, bez ikakvih rizika. A to ne ide tako - uvjerava me Žilić.
Čovjek bujnih zulufa
Tko je zapravo ovaj čovjek bujnih zulufa i zaraznog osmijeha, koji je još prije četiri godine govorio kako bi, recimo, samo da ga se lijepo zamolilo i da se džentlmenski dogovorilo s njim, refinancirao, na primjer, dugove hrvatske države ili platio dug Agrokora?
Tko je zapravo poduzetnik prema kojem mnogi imaju skepsu oko poslovnih i financijskih ulaganja, koji tvrdi da su mu se obraćali raznorazni emisari zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji je odbio projekt Vicenza Blagaića i koji je prije par godina tvrdio da želi kupiti košarkaški klub Zadar?
A to, naravno, baš poput one reklame o prodaji noževa, nije bilo sve u Žilićevim najavama.
Naime, prije četiri godine preko austrijskih medija poslao je poruku da želi kupiti Hypo banku za 2,7 milijardi eura!
Ništa od toga poduzetnik Žilić nije ostvario.
A sada mi, potpuno ozbiljan, u prizemlju hotela Sheraton praktički poručuje - sve što imam uložit ću u Hrvatsku, samo ako želite!
- Koliko ste dosad uložili u Hrvatsku - zanima me.
- Ni jedan cent - odgovara odmah.
- Pa zašto onda želite ulagati u Hrvatsku - pitam.
- Hrvatska ja zlatna zemlja - kaže.
- U kojoj vi nemate ni jednu investiciju - konstatiram.
- Da, nemam jer ovdje ljudi ne žele raditi, to je problem. Svi žele da im se plati unaprijed. A to kod mene ne ide. Mene svi znaju. I predsjednica i guverner i ministri. S Milanom Bandićem sam razgovarao o projektu Zagreb na Savi. No znate što je on meni ponudio prije tri godine?! Obveznice koje nisu vrijedile ništa. Kako da onda dam novac? Ovdje bi svi igrali poker, ali bez novca. Pa ako nemaš novca, daj protuvrijednost, skini zlatni sat. Uloži, riskiraj poput mene, a ne samo ti daj, a mi ćemo onda po svome - priča Žilić.
U HNB-u, kako saznajemo od naših sugovornika, uistinu je došlo do sastanka guvernera Vujčića i Žilića, no naši izvori kažu kako se taj sastanak nimalo ne može okarakterizirati kao “sastanak ozbiljne naravi”.
Ivan Žilić rođen je u Bosni i Hercegovini 1948. godine, u mjestu Vareš, imao je četiri brata i tri sestre.
Otac mu je u Kraljevini Jugoslaviji bio major u vojsci, a nakon rata zaposlio se u željeznici. Obitelj je ranije živjela u Konjicu pa se preselila u Sarajevo, nakon čega je dom pronašla u Varešu, gdje je Žilić i rođen.
Tamo je završio osnovnu školu pa zanat za motomehaničara, da bi svoj prvi posao pronašao u jednoj špediterskoj tvrtki. No malena plaća, rekao je jednom, bila je razlog da sreću odluči pronaći u Njemačkoj.
Prvi automobil
U gradu Koblenzu zaposlio se kod jednog automehaničara, no plaća mu nije bila onolika koliko je očekivao. Kupio si je tada Mini Moris, no vrlo brzo doživio je prometnu nesreću.
- To mi je promijenilo život - rekao je jednom.
Naime, auto je kupio za 1000 maraka, a šteta koju je prouzročio bila je 2700 maraka. Jedina mogućnost, tvrdio je Žilić, da izbjegne plaćanje bila je da postane student.
Upisao je fakultet strojarstva u Kölnu. Tada su, pričao je Žilić, studenti iz nerazvijenih zemalja imali osigurano 15 posto mjesta na fakultetu i osiguranu stipendiju. A ta stipendija bila je veća nego njegova plaća kod automehaničara u Koblenzu.
Diplomirao je kao 30-godišnjak i vrlo brzo pronašao posao u Fordu, u timu za planiranje i pripremu projekata.
Početna plaća bila mu je 3700 maraka, a nakon dvije godine povećala se na sedam tisuća.
Nakon rada u timu za planiranje, prešao je u tim za realizaciju projekata, da bi zatim prešao u Fraunhofer institut u Stuttgartu. Radi se o ogromnoj znanstveno-istraživačkoj organizaciji s više od 60 instituta razmještenih po čitavoj Njemačkoj, a Žilić je, kako je o tome pisano prije gotovo pet godina u magazinu Svijet Nedjeljnog Jutarnjeg, bio zadužen za organizaciju i financiranje razvoja novih tehnologija za BMW, Mercedes i Ford.
‘To su fakti, a ne tvrdnje’
Žilić je tada objašnjavao kako se zapravo svake dvije godine selio po Fordovim tvornicama. Tako je dio karijere proveo u Kölnu, Saarbrückenu, Valenciji, Londonu, Genku.
- U jednom trenutku bio sam odgovoran za više od 15 tisuća radnika - govorio je tada.
Upravo zbog konstantne promjene posla nije u to vrijeme imao vremena za vlastitu obitelj, a trenutno živi s Njemicom Angelicom Fessel, u centru Luxemburga, u stanu od 200-tinjak kvadrata.
- Cijena kvadrata sada iznosi 20 tisuća eura. Pa računajte! Samo dva parkirališna mjesta platio sam 250 tisuća eura. Pa da nemam te novce, zar bih si to mogao priuštiti - kaže.
Odakle mu te puste milijarde, odakle mu novac za koji tvrdi da ga ima?
Kada ga to pitam, Žilić odmah ispravlja.
- Ne, to nisu tvrdnje, to su fakti. To je istina - kaže mi.
Dakle priča ide otprilike ovako.
Kako je već o tome pisano prije pet godina u magazinu Svijet koji izlazi u sklopu Nedjeljnog Jutarnjeg, Žilić je imao prste u rješavanju jednog većeg problema u autoindustriji.
Naime, držači odnosno nosači kočnica, blatobrana, dijelova motora ili haube ranije su se za karoseriju zavarivali točkastim načinom. A to je uglavnom dovodilo do toga da se u šupljinama između pločica nosača i karoserije počela pojavljivati vlaga, a time i hrđa. Taj problem javljao se i prije nego što su novi automobili uopće bili isporučeni kupcima.
Za to su znali samo inženjeri.
O tom problemu Žilić je godinama slušao na raznim konferencijama te ga je nakon sedam godina odlučio sam riješiti.
U razgovoru za Svijet prisjetio se da je tada platio 15 tisuća maraka jednom doktoru tehničkih znanosti da mu objasni u čemu je problem. Nakon toga je od jednog poznanika unajmio mehaničarsku radionicu te strojeve i alate.
- Tu sam razradio kohezivno spajanje, zavarivanje bez dodatnog materijala i to je bio moj glavni patent. A za takvo rješenje inspirirala me svijeća - ispričao je tada.
Da bi se svijeća zalijepila na ravnu podlogu, na podlogu se prvo nakapao rastaljeni vosak. Svijeća bi se zatim umočila u taj vosak i stajala bi uspravno. No vrlo lako ta se svijeća mogla izvaditi iz voska.
- No ako bi se istodobno plamenom rastalio i njen donji dio pa bi se tek tada stavila na vosak, spoj bi bio mnogo čvršći i čovjek bi pomoću te svijeće mogao dići i deset puta veći teret - ispričao je Žilić.
Tako je i on karoseriju i nosače pojedinih dijelova automobila spajao tako da je pomoću električne struje malo rastopio djelić karoserije i rub nosača, koji su nakon toga postali homogeni komad metala. Nije više bilo šupljine niti korozije. Osim toga, tako zavaren nosač imao je veću nosivost i bez pucanja se mogao savijati ovisno o gibanju karoserije automobila prilikom vožnje.
- Autoindustrija je moj izum odmah prihvatila, naručio sam sve potrebne strojeve i zatim ih uveo u proizvodnju Forda, BMW-a i VW-a - pričao je Žilić, koji je 1999. godine dobio i priznanje Forda za svoj izum.
Žilić ga je patentirao, a Ford je imao četiri mjeseca da odluči želi li steći prava na taj izum.
Pravna bitka
Prema Žilićevoj tvrdnji, Ford je posljednjeg dana roka u njegov sandučić ubacio izjavu kojem odgovara potvrdno, no kako za to nije bilo nikakve priznanice, nije bilo ni dokaza da je automobilski div to učinio.
Tada je krenula Žilićeva pravna bitka.
Naime, ušteda koju zbog patenta ima automobilska industrija iznosila je 7,81 euro po držaču. Žilić je tražio od Forda da mu isplate naknadu, no kako do toga nije došlo, odlučio je svoju financijsku zadovoljštinu zatražiti na sudu.
Vještačenje o vrijednosti njegova patenta pokazalo je sljedeće. Dakle, 7,81 euro uštede na svakom od 12 držača koji se nalaze na automobilu. Taj se umnožak množi sa 400 tisuća automobila godišnje. Taj se umnožak pak množi s pet Fordovih tvornica. I na kraju se pomnoži još s dva, odnosno s brojem godina koliko su se na temelju Žilićeva patenta proizvodili Fordovi automobili. Ukupan iznos bio je 374 milijuna eura. Ako se to pomnoži sa sedam, koliko je takvih tvornica po cijelom svijetu u vlasništvu Forda, VW-a i GM-a, dolazi se do godišnje uštede od 2,6 milijardi eura.
Ford je pak potvrdio da je Žilić za taj izum već bio plaćen budući da je to učinio u okviru svojih zadataka.
No sud, prvostupanjski, zatim i drugostupanjski, odbio je Žilićev zahtjev.
- Tužitelj je dužan podmiriti sve troškove postupka - stajalo je u presudi.
Kako se onda Žilić, kako tvrdi, domogao ogromnog novca?
- To je moj drugi, najveći izum - govorio je ponosno u Svijetu.
Naime, prilikom donošenja drugostupanjske presude suci su molili Žilićeve odvjetnike da uđu u sudnicu. Odvjetnici su to u dva navrata odbili jer su znali da će izgubiti spor.
Žilić im je tada rekao da potpišu izjavu da je on njihovom krivnjom izgubio spor.
- Odvjetnici su potpisali. Nisu računali na Hrvata - smijao se Žilić.
Naime, odvjetničke tvrtke u Njemačkoj, objašnjavao je dalje, moraju se osigurati od profesionalnih pogreški. Njegovo odvjetničko društvo Moritz&Partner imalo je osiguranje kod društva Ergo Versicherungsgruppe AG iz Düsseldorfa, a njihov reosiguravatelj je tvrtka Munich RE, jedno od najvećih društava takve vrste u svijetu. Godišnji prihodi te tvrtke veći su od 180 milijardi eura.
Sredinom 2013. godine Velikom Vojvodstvu Luksemburga platio je više od milijardu eura poreza, što je bio znak da je došao do svoje naknade za patent.
U 2012. je pak podnio bilancu s aktivom većom od 24 milijarde eura, čime se proglasio najbogatijim Hrvatom.
- Velika mi je želja ulagati u Hrvatsku, spreman sam refinancirati sve dugove Hrvatske prema bilo kome u Europi pa ako to zanima hrvatskog ministra financija, neka mi se javi - pozvao je u Svijetu sve zainteresirane.
Odmah su u Luksemburg počeli stizati emisari pojedinih hrvatskih gradonačelnika, dolazili su i razni poduzetnici koji su mu prezentirali svoje projekte.
Među onima koji su dolazili, ispostavilo se kasnije, bio je i Ljubo Jurčić, koji je došao uime zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Žilić je naveo kako su kod njega bili i današnji ministar financija Zdravko Marić, tada u ulozi direktora u Agrokoru, i Piruška Canjuga, s kojima je razgovarao o situaciji u Todorićevu carstvu. Žilić tvrdi da su mu rekli kako imaju dug od 600 milijuna eura i kako bi to trebali podmiriti te da žele preuzeti Mercator i ostvariti još jednu investiciju u Zagrebu od 140 milijuna kuna. Žilić tvrdi kako su se dogovorili da prvo riješe dug, a onda Mercator pa investiciju, no tada je do njega došao glas da prvo on mora kupiti obveznice Mercatora.
- Tu sam onda morao zaustaviti sve - govori mi u Sheratonu.
Žilić kaže da mu je dolazio i Vicenco Blagaić s projektom Hrvatski san.
- To je projekt u Hrvatskoj, dolje na Pelješcu, njega nitko ne zna, ali on mi je pokušao objasniti nešto i to sam isto tako odbio - ispričao je u jednom intervjuu Žilić, što je kasnije Blagaić preko svog odvjetnika demantirao.
Bezobrazna tvrdnja
- Nakon što je u razdoblju od dvije godine gospodin Žilić tražio sastanak s gospodinom Blagaićem, on je konačno pristao nakon što je vidio njegov intervju u Jutarnjem listu. Međutim, tada je gospodin Žilić rekao da nema novca za ulaganje u projekt Hrvatski san te je gospodinu Blagaiću umjesto novca ponudio ustupanje njegovih potraživanja od osiguravajućeg društva na ime dugoročnog kredita. U zamjenu za ustupanje njegova potraživanja tražio je da mu gospodin Blagaić mora avansno isplatiti četiri posto od tih potraživanja. Ništa od toga gospodinu Blagaiću nije bilo prihvatljivo, pa je odmah na sastanku odbio njegov prijedlog zaključivši da se radi o potencijalno velikoj prijevari - bila je njihova poruka.
Ljubo Jurčić također je priznao da je bio sa Žilićem, ali da se nikada nije razgovaralo o ulaganjima u Zagreb.
U prijašnjim intervjuima govorio je kako su mu nudili dolazak bivšeg predsjednika Stipe Mesića uz uvjet da Žilić plati njegovo osiguranje.
Mesić je pak tada za T-portal poručio kako “o Žiliću ne zna ništa te kako je bezobrazna Žilićeva tvrdnja da mu je on kucao na vrata”.
- Ako mu tako smrt bude kucala na vrata, neće nikada umrijeti - rekao je tada Mesić.
Ipak, četiri godine kasnije Mesić je potvrdio da je pomogao spojiti čelne ljude Uljanika sa Žilićem.
- Već godinama poznajem inženjera Ivana Žilića i točno je da sam ga spojio s vodstvom Uljanika - rekao je za Jutarnji Mesić nakon što je Žilić objavio da želi uložiti u Uljanik.
Lažna nada
- Ivan Žilić zamolio me da ga povežem s vodstvom Uljanika i pokazao dokumente koji dokazuju da raspolaže zaista velikim sredstvima, a radi se o milijardama. Nemam razloga sumnjati u njegove namjere. Mislim kako bi bilo dobro da toliki novac bude uložen u hrvatsko gospodarstvo i zato sam kontaktirao s Uljanikom, neka ga prime i saslušaju - objasnio je Mesić.
Ipak, neki naši poduzetnici koji su bili na sastancima kod Žilića baš se i ne slažu s Mesićem.
Dio njih nam pak objašnjava kako su bili kod Žilića prije par godina te kako su se neugodno iznenadili.
- On troši vrijeme ljudima i daje lažnu nadu. Mislim da ide na shemu da potencijalne žrtve plate neki inicijalni fee za “administraciju” za te velike novce koje će on kao dati. S njim sam se sastao u Luksemburgu. Očekivao sam neki ured, a sastali smo se dva puta u običnom kafiću. Naravno da sam odustao od takvog ulagača - tvrdi naš sugovornik. Drugi pak navode kako im je bilo čudno da čovjek nikada ništa nije uložio u Hrvatsku, a stalno najavljuje ulaganja.
- Pa zar nije čudno da se on u tim razgovorima uopće nije raspitivao o poslu koji radimo i tvrtki. Htio je investirati, a da ništa ne zna. A to je i više nego sumnjivo. Ozbiljni investitori rade opširno dubinsko snimanje mjesecima, ali i prije toga postavljaju hrpu pitanja o osnovama poslovanja firme. Onda je tražio da platimo taj neki fee. To je nama bilo apsurdno i totalno neprihvatljivo. Već sam imao takvih situacija pa sam skužio kamo to vodi i da mu je to zapravo cilj. Tražili smo ga dokaz o sredstvima na bankovnom računu, ali se poslije toga više nije javljao. Ne želimo nikog optuživati, ali to nam je bilo čudno - kaže drugi.
Na sve ove optužbe Žilić odgovara s podsmijehom.
- Tako je to u Hrvatskoj. Svi bi novce, ali nitko ne bi riskirao. Dakle, svi bi da ja dam novac i da se maknem. A ako projekt ne uspije, nikome ništa. Pa gdje toga ima? Ja sam kreditor, velika većina robnih kuća u Njemačkoj su moji klijenti. Imam 50 ljudi koje sam kreditirao u iznosima koje ne možete ni zamisliti - kaže.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....