Da država ne funkcionira, najbolje se vidi na slučaju Lozančić

Tjerali su Dragana Lozančića, a na koncu načistac istjerali sami sebe. Odlaskom, navodno dragovoljnim a zapravo iznuđenim, dosadašnjeg šefa Sigurnosno-obavještajne agencije problemi nisu riješeni, nego su samo novi otvoreni. Njegova je smjena dovela do novog kruga zapleta koji otkrivaju teške defekte vlasti. HDZ-ov Željko Dilber, koji očito nije čovjek od mnogo riječi, ali svaka mu ima težinu, vidljivo konsterniran kaže: Sve što se u protekla tri mjeseca događalo govori o kaosu u vrhu države. Slučaj Lozančić zapeo je kao kost u grlu onih koji upravljaju Hrvatskom.

Javnosti je sve do danas ostalo nepoznato zašto je čelnik jedne od tajnih službi, koji navodno ima velike zasluge za neke Hrvatskoj jako važne stvari, zapravo morao otići. Ali je zato mogla pratiti kako lovci na njegovu glavu sami sebe teško ranjavaju i raskrinkavaju. Prvo, u tom slučaju vrlo angažirana predsjednica države uspjela je samo u tome da problem navodno lošeg šefa SOA-e pretvori u problem vlastite vjerodostojnosti. Tjerala je Lozančića, a na kraju samu sebe stjerala u krajnje neugodnu situaciju. Počinila je niz neobjašnjivih grešaka, dala više nepametnih i posve kontraproduktivnih izjava. Prekomjernim je granatiranjem dovela do toga da se vrlo ozbiljno počnu problematizirati njeni motivi u ovom slučaju, pa čak i način obnašanja funkcije.

Pokrenula je odstrel šefa SOA-e, tvrdnjom da više ne uživa njeno povjerenje, što svakako nije razlog za smjenu, ali indicira njene dinastičke sklonosti, te da je prekršio zakon, što je ozbiljna optužba, koju ni sa čim nije potkrijepila niti je pokrenula postupak za utvrđivanje istine, a sama o tome, naravno, nije ovlaštena presuđivati. Nakon višemjesečnog natezanja, kada je Lozančić u dogovoru s premijerom Oreškovićem otišao formalno vlastitom voljom, bez mrlje, a nije dobio nečastan otpust ni otkaz, što bi izjave predsjednice države implicirale, i kad se otvorila mogućnost da se cijeli nepotrebno zakuhali slučaj konačno zaključi, Kolinda Grabar Kitarović olako je, bez ikakva vidljiva razloga, ponovno potegla teške optužbe, nazivajući ga nečasnom osobom, indiferentnom prema državnim interesima i osobnim špijunom bivšeg premijera. “Gospodin Lozančić bio je privatni, odnosno osobni obavještajac gospodina Milanovića i tu ću stati”, rekla je doslovce.

Ali tu se sada više ne može stati. Hrvatskoj je javnosti dužna pružiti neka objašnjenja. Optuživanje Lozančića sada joj se vraća u glavu, poput bumeranga. Sve što je rekla odjednom se okreće protiv nje. Javnost bi trebala čuti zašto su stavovi predsjednice i premijera, koji se znanjem napajaju valjda s istih, državnih izvora, tako dijametralno suprotni. Šef Vlade, naime, tvrdi da u Lozančićevim postupcima nema ničega suspektnog ni suprotnog zakonu. Gospođa Kitarović također bi morala objasniti je li svoje sumnje o zloupotrebi dužnosti na čelu SOA-e prijavila nadležnim institucijama. Ako ima saznanja da se Lozančić stavio u Milanovićevu službu, što je kršenje zakona, je li pokrenula neki postupak, što je bila dužna učiniti. Ako nije, onda se oglušila o svoje obaveze. Ako se hitnula neargumentiranim tvrdnjama, onda je u sukobu sa svojom funkcijom.

Ili je predsjednica samo bijesna jer Lozančić nije podvio rep čim mu je iskazala nepovjerenje i zatražila odlazak? “Da je časna osoba, odmah bi dao ostavku”, rekla je. Ali možda se upravo zato jer je časna osoba i nije htio povući? Svaki bi se pošten čovjek branio od optužbi o protuzakonitom djelovanju, što mu je sama bila prikrpila. Svojim držanjem u ovom slučaju predsjednica je isprovocirala javno propitivanje vlastitih razloga i motiva. Zašto to radi? Viškom strasti uložene u Lozančićevo kompromitiranje otvara sumnje. Daje uvjerljivost glasinama da se osvećuje jer je uhvaćena u nedoličnom društvu, tamo gdje nije trebala biti. Sada cijela Hrvatska bruji da je Lozančić morao otići zbog njene bliskosti s nogometnom dinastijom Mamić. Predsjednici države takva blamaža zaista nije trebala. Svojim posve promašenim ponašanjem u slučaju Lozančić sama joj daje krila.

Drugo, sličnim rezultatom okrunjeno je i HDZ-ovo jahanje na smjeni dosadašnjeg šefa SOA-e. Vladajuća je stranka tjerala Lozančića, ali se na koncu sama našla u zamci, najdrastičnije dosad razotkrivajući vlastitu nemoć, disfunkcionalnost i neodrživost. Tomislav Karamarko inzistirao je na Lozančićevoj smjeni gonjen željom za svojim osobnim ovladavanjem policijom, tajnim službama i kompletnim represivnim sustavom. Zato je premijera požurivao da ga smakne i stalno isticao da su njegovi ljudi za to mjesto već spremni kao zapeta puška. Kao da nije izašao ispod njegove kabanice, Orešković je pružao žilav otpor, prvo mjesecima rastežući sa smjenom, zatim mimo HDZ-a na čelo SOA-e dovodeći Lozančićeva najbližeg suradnika Daniela Markića.

Na koncu je cijeli taj galimatijas rezultirao nikad otvorenijom podjelom u vladajućoj koaliciji. Čak potpunim razlazom između HDZ-a i premijera. Vođen Karamarkovom instrukcijom, HDZ je demonstrativno okrenuo leđa Oreškoviću i glasao protiv njegove akvizicije. Vladajuća je stranka opstruirala vlastitu Vladu i premijera. Markić je za novog šefa SOA-e izabran uz potporu Mosta i opozicije. Sada se taj lom pokušava pokrpati: premijer je odustao od namjere da Lozančića uzme za savjetnika, HDZ relativizira najave da će ga rušiti. Trenutno primirje, koje - govori iskustvo - neće biti duga vijeka, ne može ipak prikriti činjenicu da se u Saboru često više ne zna tko čini vlast, a tko je opozicija. Orešković je svoje odluke o smjeni na čelu tajnih službi realizirao uz pomoć Mosta i SDP-a, kao da je njihov premijer. HDZ je bio protiv, faktično u oporbi. S pravom se ističe da takav rašomon još nije viđen. Hoće li Vlada ubuduće tako funkcionirati, baz jasne parlamentarne većine, u statusu manjinskog kabineta, s podrškom sklepanom od slučaja do slučaja? Lozančić odlazi, ali sve govori da ni njegovi politički kileri neće dugo.

Treće, slučaj Lozančić imao je i svoju međunarodnu dimenziju, sa sličnim scenarijem: oni koji su pokušali kompromitirati dosadašnjeg prvog obavještajca na koncu su debelo osramotili i sebe i državu. Tjerali su Lozančića, istjerali Tepeša i njegove političke šefove. U lov na ravnatelja SOA-e pušten je, naime, HDZ-ov ekstremistički megafon, potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš, koji je preko televizijskih ekrana obnarodovao optužbu da je Lozančić ugrozio nacionalnu sigurnost suradnjom s obavještajnom službom jedne države koja je bila pod međunarodnim sankcijama. HDZ-ov desničarski satelit s pozom Napoleona otkrio je tako državnu tajnu i izazvao bijes Amerike koja nije navikla da se o njenim tajnim međunarodnim operacijama razglaba u javnosti, i to za potrebe nekih lokalnih obračuna. Premda je provalio top secret podatke, Tepeš, koliko je poznato, nije postao predmetom istrage, ali je malo sklonjen iz javnosti, koju je dotad overdozirao svojim prisustvom, a oni koji su mu državne konspiracije, hrvatske i američke, učinili dostupnim također su dobili vrlo jasnu poruku da se takve igrice više neće tolerirati.

Amerika je dodatno opalila vruću pljusku aktualnoj vlasti recentnim otkazivanjem dogovorenog posjeta hrvatskog ino-ministra Mire Kovača američkom državnom tajniku Johnu Kerryju. Riječ je o vrlo neugodnom diplomatskom skandalu, bez obzira na to koliko se on farbao izgovorima o neusklađenosti termina. Važan sastanak sa šefom State Departmenta otkazan je u posljednji tren, kad je Kovač već bio stigao u SAD. Premda se dogodio gotovo istodobno sa smicanjem Lozančića, zasad nije jasno je li taj događaj nesumnjivo demonstrativnog karaktera povezan samo s kadrovskim pretumbacijama na čelu hrvatskih tajnih službi, koje su imale uhodanu i vrlo plodnu suradnju s američkim partnerima, ili je izraz generalno pogoršanog odnosa SAD-a prema Hrvatskoj. Dragan Lozančić je smijenjen, ali čini se da je on iz svega toga izašao s najmanje ogrebotina.