'Da triban opet nešto reć, sve bi onako ponovijo, samo ne bi opsova'

DVD “Zagvozd” ima i više od dvjesto intervencija godišnje, što gašenja požara, što tehničkih akcija po mjestu, ali u javnosti su ovih dana pobrali simpatije izjavom njihovog mladog dobrovoljca Josipa koja je u nekoliko dana postala hit na internetu - “Dašta sam nego sritan, Gospet'!”, koju je podijelio s televizijskom novinarskom ekipom kada se spuštao s požarišta u Koprivnu kod Dugopolja, piše Slobodna Dalmacija.

- Naš je Josip mlad, ali srčano je odradio tamo svoj posao, vidi se i iz te izjave, ali takvi su vam ovdje svi naši vatrogasci, ovo rade sa srcem, pomažu ljudima – reći će dugogodišnji predsjednik DVD-a “Zagvozd”Mate Čagalj, dok pomalo ekipa s požarišta pristiže s dva vozila, cisternom i kombijem.

- Uvijek pazimo na mlade, da se ne preforsiraju, i uvijek je netko stariji s njima. Fala Bogu, nikada nismo imali neki problem. A znate kakva je mladost, oni imaju potribu dat sve od sebe, punog srca. Svak ko zna ovaj posal i ko zna kako to izgleda je reka: Svaka čast momku!

I kolege iz cile države su mi se javljali, da je srčano radio svoj posal, to se vidi. To se ne može odglumiti... A za tu srčanost, za to ćete čut i od svih okolo društava, di dođu dečki iz Zagvozda, to se gasi! - ponosno će predsjednik navodeći kako njihovo društvo broji 45 dobrovoljnih članova, a imaju i ljeti dvadeset i četiri sezonca, što iz Zagvozda, što iz Imotskog i Lovreća.

- Učimo mlade da budu odgovorni za ono što je zajednica uložila u njih. Šta se tiče mladoga kadra, uvijek bi ih moglo biti više, no kako mi u Zagvozdu nemamo srednju školu, tako i ta mladost ide u Split, Imotski i dalje, tu su samo ljeti i vikendom, a sve manje je i stanovnika.

Sad ih ima oko 1200, a nekoć je samo župa Zagvozd brojila šest tisuća ljudi, imali smo čak sedam područnih osnovnih škola – govori vatrogasni čelnik ističući kako oni u Zagvozdu ne idu samo na intervencije, nego aktivno sudjeluju u životu zajednice. Posjećuju osnovne škole i vrtiće, te djecu poučavaju o vatrogastvu i zaštiti od požara, pomažu planinarskom društvu, Općini, odradu najveći fizički dio posla i za Glumce u Zagvozdu, i na sve su to ponosni, kažu.

Izlaze uto i momci iz vozila. Nisu baš od velikih riječi, vidi se da su gore na Prpuši dobro odradili svoj posao. Pod rukom još kaciga, pa sjeli malo na korniž pred Vatrogasni dom da uhvate zraka.

- Jeste ugasili vatru? Je l' bilo teško?

- Jesmo. Nije bilo lako – odgovaraju momci, među kojima je i njihov iskusni zapovjednik Milivoj Gaće. Dobrovoljac je u ovom društvu već dvadeset godina. Dobro su se svi umorili, vidi se, ali borovina je ugašena. Gorjelo je dvadeset hektara, kaže, a u pomoć su im priskočile i protupožarne snage iz zraka.

- Nije lako bit vatrogasac – odgovara na naše pitanje zapovjednik Gaće o godinama provedenim u vatrogastvu.

- Ali, tu san odrasta. I kad znaš da si pomoga, da si nešto odradija, spasija...ma, moraš bit sritan. Mladi su nam dobri, učimo ih, stječu iskustvo, jer bez iskustva se ne može ni odradit posal... - govori Gaće predstavljajući nam mlade koji su stigli s požarišta.

Mateo, Šime, Josip, Krešo, Filip, Luka, Toma, Srećko, Marko, Mate...Sve redom dvadesetogodišnjaci.

Među njima je i 19-godišnji Josip Čagalj, smješka se, zna već što ćemo ga pitati.

- To mi je u Koprivnu bija prvi teren. Nije mi bilo svejedno, ali i to je dobro iskustvo – kaže Josip.

- A, izjava? Eh, da triban opet nešto reć, sve bi onako ponovijo, samo ne bi opsova – simpatično će Josip koji je, veli, ove godine završio za kuvara, a sad preko ljeta je u vatrogascima.

- Zimi ću kuvat, a liti ću bit vatrogasac – ima Josip plan što dalje, a voli, kaže kuvat, spremi on ponekad i svojim kolegama vatrogascima koje dobro jelo, tripice, puže...

- Puže tražin ovde po brdu, iza kiše odan. Moš ih spremit na ražnjić, moš ih ispeć, a moš s ljutikon i jajima – pojašnjava Josip.

- Vatra u kuvarima, vatra na požaru – šali se i Josipov otac Ivan, koji je vatrogasac ima trideset godina.

- Bit vatrogasac je da pomažeš ljudima i čuvaš našu lipu Hrvatsku. Eto, to je vatrogasac – kratko će Ivan Čagalj, ali zato predsjednik može govoriti o Ivanu ili Iki.

- Sjećate li se kada je ono bio požar 1993. godine, kada je cila Makarska rivijera gorila. Spremala se već evakuacija stanovništva s remorkerima, probila nas je vatra s obje strane magistrale, nismo se mogli ni izvuć, a Josipov otac Iko je ostao među zadnjima na obrani dijela proboja vatre preko Magistrale.

Spustio se s vatrogasnim crijevom niz cestu sa petnaest metara visine i kada se spustio, crijevo je izgorilo, da je malo kasnije, bio bi izgorio i pao od gore. Znači, to su ljudi koji svoj posao shvaćaju ozbiljno i odrađuju hrabro. To je Josipov otac, to je vidi se i gen, hvali svoje kolege predsjednik i vatrogasac Mate Čagalj.

- Eto, tako je to tad ispalo – na to će i Ivan.

- Triba najprije sagledat situaciju, ali nekad reagiraš impulzivno, da bi spasili kolegu, da bi spasili ljudski život... Eto, na kraju svega toga se to tako odigralo, nisan moga izać iz vatre nego san se mora spušćat niz crijevo, spasija san kolege, na kraju ja osta, ali fala Bogu – živ! Spasija san i sebe - prisjeća se Ivan, dok nešto mlađi kolega Stipe Kristić, sa dvadeset godina staža u vatrogascima potvrđuje:

- Ovo je odličan poziv za onoga ko voli pomagat, spašavat i činit dobro, zato smo i ovde! - poručuje Kristić.
Vatrogasci su u Zagvozdu djelovali od 1964./1965. godine kao dobrovoljačka postrojba pri radnoj organizaciji “Biokovka”, a od 1978. godine zbog potrebe je osnovano kao mjesno društvo, veli nam predsjednik pokazujući fotografiju članova iz 1965. godine na kojoj je i počasni predsjednik Ivica Buljubašić.

- Ima nas samo još pet živih s te fotografije iz 1965. godine, a na ovoj drugoj, nešto novijoj od te, iz 1979. godine s vatrogasnog tečaja, smo skoro svi – govori Ivica koji je s Matom jedan od osnivača društva. Nakon prvog predsjednika Tome Bartulovića, Buljubašić je bio predsjednik od 1978. godine, skoro trideset godina, a njegov nasljednik do danas je Mate Čagalj.

- Kada vidim da su dečki ovako aktivni i danas volim svaki dan svratiti ovdje, poučavam ih i dalje kroz predavanja, iz mog 50-godišnjeg iksustva. Bili smo vatrogasci na dosta teškim požarištima Makarske, ali fala Bogu nikad nam niko nije strada, veli nam Ivica koji je na razgovor svratio iz polja, a on je danas upavo bio taj koji je sa svoje kuće opazio požar i došao im dojaviti.

- Puno znači kad u startu dođete na požarište, manja je opasnost i za ozljede, a požar se na vrijeme spriječi - ističe Buljubašić.

Kad su malo odanili, mladi su postali razgovorljiviji, počeli su se i šaliti.

- Ma, koje tuširanje, idemo sad vadit kumpire. Rekla je mater: Nemoj da ne dođeš - nasmijava okupljene jedan od mladića.

Vatrogasci u sezoni, a zimi su po poslovima i fakultetima, sve vridni momci, Šime studira promet, Filip je peta godina FESB-a... Ispod zamrčenih lica razvlači se osmijeh zadovoljstva... Odradili su uspješno zadatak, ugasili požar, a dežurstvo se nastavlja...

Opremu pomaže složiti i 11-godišnji Jure, sad će u peti razred, kaže. Stalno je oko njih, u “malim” je vatrogascima, sve uči.

- Ne ideš na more?

- Ja. Salno san ovde, ma ne volin ić na kupanje. Ništa drugo neću, nego bit vatrogasac – zaključuje Jure ovu našu priču.

'Ivan nije tija sići s kuće'

- Sa svojon postrojbom bili smo kod Marušića, bio je isto tako veliki požar. Kad je probila vatra, više se nije moglo gasiti jer je daleko iznad trebalo provlačiti vodu, pa su nam naredili povlačenje. Ali otac od ovoga maloga Jure šta ste ga upoznali, Ivan Brstilo, branio je jednu kuću i nije htio sići s nje. I kako on nije htio saći i mi smo se onda svi vratili, posudili smo crijeva od DVD-a “Zadvarje”, ponovo ih razvukli i tako obranili selo, zahvaljujući njemu što nije htio napustiti požar. Samo je jedna kuća počela goriti - prisjeća se Mate Čagalj, piše Slobodna Dalmacija.