Danju vlada veselje, a noću smrtni strah

JOHANNESBURG - Čuvaj se, pazi se, opasno je… ne zaustavljaj se ako je na semaforu crveno svjetlo - samo produži dalje… ne otvaraj prozor kada si u automobilu, stavi torbe u prtljažnik, ne dozvoli da ih itko vidi… ne kreći se noću, nemoj baš ni danju, ako te ne tjera nužda…

Sve su to savjeti kojima te zasipaju čim sletiš u Johannesburg. E pa drugačije je, stvar zaista odlazi još korak dalje od uobičajene nervoze grada loše reputacije. Sveprisutna tenzija u zraku ograničava čovjeku mogućnost kretanja i s pravom se svi pitamo - hoće li se Svjetsko prvenstvo uspješno privesti kraju?

Opasne četvrti

Johannesburg je getoiziran. Postoje rezidencijalne četvrti koje su dobro čuvane, ali tamo ne postoje sadržaji koji će uveseliti stotine tisuća navijača. Nema barova niti dućana, nema sadržaja.

Između tih četvrti nalaze se molovi u kojima se odvijaju socijalizacija, shopping i noćni provodi.

Imućnije stanovništvo tamo provodi slobodno vrijeme, a onaj siromašni dio, koji čini 90 posto, nastanio se u Hillbrowu i sličnim četvrtima, gdje život ne vrijedi pišljiva boba.

Prošao sam autom kroz taj Hillbrow i ako sam ikad u životu molio nebesa da mi sačuvaju vozilo od kvara, bilo je to tada.

Ali opet, kad deseci tisuća navijača stignu u grad, teško će ih zadovoljiti pijuckanje kave u shopping centru. Kultura hodočašćenja SP-a podrazumijeva ples na ulicama, druženje po barovima… a za neke (čitaj Englezi) podrazumijeva i folklor za koji će domaća tijela reda teško pronaći razumijevanje…

Johannesburg je ogroman, na onaj prvi teksaški način. Sasvim je normalno voziti 40-ak kilometara od hotela do stadiona, pa onda 30-ak kilometara do shopping centra. Udaljenosti su velike i kretanje bez automobila je nezamislivo. Taksist će vas oderati poput zeca, pa se preporučuje uzimanje automobila u najam.

Betonski blokovi

U arhitektonskom smislu to izgleda poput čudnovate mješavine Adelaidea, Caracasa i Minska… bezlični betonski blokovi, između kojih zjapi 500 metara brisanog prostora, sablasno prazne ulice, rijetki dućani... Definitivno, u JAR nitko ne dolazi da bi uživao u čarima Johannesburga jer, iskreno, nema se tu u čemu uživati.

Zgodno je jedino obići čuveni Soweto, predgrađe poznato po rodnoj kući Nelsona Mandele, i muzej apartheida koji se nalazi u blizini.

Ali nakon nekog vremena sva ta bodljikava žica, ograde pod visokim naponom, čuvari s dugim cijevima - sve to počne toliko deprimirati da čovjek smjesta poželi otići natrag u hotel.

Stvar je spasio nacionalni park pedesetak kilometara dalje prema sjeveru. Odvezao sam se tamo i uslikao lavove, nosoroge i antilope. Pa ipak sam u Africi, ne mogu propustiti takvu divotu.

Naravno, putnici ne dolaze u JAR zbog Johannesburga, već zbog Kruger National Parka, planina Drakensberg, zbog plaža na divljim obalama Indijskog oceana… i naravno, ljudi dolaze zbog Svjetskog prvenstva.

Ipak, postoji jedan detalj koji donosi neki optimizam za sve nas koji smo u JAR-u odlučili provesti mjesec dana - dobronamjernost ljudi. Naime, nitko ne skida osmijeh s lica, svi su vrlo druželjubivi na jedan bedasto-simpatični način, po cijele dane plešu, skaču, trube onim zaglušujućim puhaljkama.

Njihova reprezentacija otvara protiv Meksika i toliko su sigurni u pobjedu, pa i u proboj u finale, da se čovjek zapita - ovi su ili pobenavili, ili ne razumiju nogomet.

Druželjubiv narod

Omanja skupina hrvatskih izvjestitelja uglavnom se drži zajedno. Smjestili smo se u nakupini bungalova u sjevernom dijelu grada. Našu nastambu opasuje visoki zid pojačan bodljikavom žicom na vrhu. Psi su noću pušteni s lanca, a za svaki slučaj, tu su i naoružani čuvari.

Jučer, dvadesetak kilometara sjevernije od nas, u isto takvu skupinu bungalova kao što su naši upala je skupina bandita.

Opljačkali su tri sirota portugalska novinara, rutinski, kao da to rade svakog dana… vjerojatno i rade.

Priča kaže da njihova rezidencija nije imala žičanu ogradu, niti pse puštene s lanca, niti naoružane čuvare…

Pratite Gonzove afričke pustolovine: